Zanimljivosti..

Nostalgična

LjubavLjubav- “Dino, jel’ bilo šta između tebe i one tvoje?”
- “Pa jeste tata, onako, malo u usta.”
- “Šta u usta ??!”
- “Pa, ljubili se.”
- “Aa, to.”
Razgovor je ovo Slavka Štimca i Slobodana Aligrudića, zapravo dijalog iz filma "Sjećaš li se Dolly Bell"... Sjećate se valjda onog - svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem... Takvi stari dobri filmovi, naši, francuski ili češki, svejedno, baš kao i priče o odrastanju, ljubavi, male tople nepretenciozne ekranizacije naših života kao da se više ne snimaju, i kao da se danas više nikom ne događaju...  Sad su u điru neki novi klinci koji se ne zaljubljuju, koji ne vole, ali koji briju, koji vise vikendima po zidićima, parkovima, s bocom najgrezijeg vina, koji ruše klupe, bacaju pitare u plićak, koje pucaju neki drugi filmovi... Klinci koji se ne drže više za ruke, koji ne biže u škuribandu, koji ne radu pješke đireve do tamo i nazad, koji se ne ljube bez kraja, kao da sutra neće svanuti i kao da se neće već ujutro vidjeti u školi, pa poslije sata, i u pauzi, iza škole, na velikom odmoru, na kamenu, poslije škole ...

Grlom u JagodeSreta:  Jesi li ili nisi?
Bane:  Šta?
Sreta:  Znači nisi.
Bane:  Ko kaže da nisam?
Sreta:  Pa jel’ jesi?
Bane:  Nisam
Sreta:  Šta nisi?

(Dijalog iz serije "Grlom u jagode")

Zaboravio sam svoju Dolly Bell

Trebalo mi je nekoliko minuta da je se sjetim. Prvi znak starosti... Zaboravljam svoje prve simpatije, prve ljubavi... Jedna od najluđih mislim da se dosad već barem dva, tri puta udala... No to nije važno za ovu priču ...

Piše: Mladen Banović

LjubavVažno je da smo ne tako davno vjerovali da će ljubav potrajati najmanje vječno, da će nas uvijek opijati prekrasni osjećaji koje smo imali u tom trenutku, da se ništa ne može ispriječiti između nas dvoje. Mislili smo... Ništa ne može nadjačati našu ljubav...

Danas znam da to nije bila ljubav. To bila zaljubljenost. Sjećam se što sam ti pričao one večeri kad mi je po tko zna koji put ispred nosa pobjegla šezdesetka... ali još i dalje se ne mogu sa sigurnošću sjetiti tvog prezimena.

A danas..., danas se više ne stignem pošteno ni zaljubiti!

Onaj ludi francuz koji je odhebao svakodnevnu poslovnu rutinu i od tada piše knjige, provodi se, putuje, faćka, obljubljuje, napisao je da "ljubav traje tri godine".

Stručnjaci s diplomom iz (pre)poznavanja "ljudskih odnosa" kažu da traje i kraće. Prosječno dvije godine. A onda nam se otvore oči. Ali to me ne tješi.

Nervira me to što sam te nedavno prepoznao u liku jedne šiparice, smišnice, a često te na trenutak vidiim i u oku nekih od onih mahom nedostupnih teta.

Ljuti me što te ne prepoznajem ni u jednoj od onih mnogih graciozno jednostavnih i toplih, dobrih i dragih osoba koje viđam, susrećem, pokraj kojih, uz pozdrav i čašicu kratkog razgovora, samo prolazim, ili tek nakratko zastanem, (pro)puštajući ih da odu...

Varljivo ljeto je prošlo i jesenji valovi stvarnosti počinju razdvajati obale. 

Dugoratska plaža u suton

Povezani članci

Who's Online

We have 193 guests and one member online

  • admin