Zanimljivosti..

Titicaca - jezero plutajućih otoka i čudesnih boja

Na jezeru TiticacaPosljednji je dan druženja s Persijem, našim vjernim vozačem, vodičem i već gotovo nerazdvojnim članom ove vulkanske ekspedicije. Pred nama je još jedna večer vožnje prema Punu, najvećem gradu na obali jezera Titicaca. Iako je zima i sušno razdoblje, vozeći se altiplanom i među vulkanima Ampato i Sabancaya, večernji oblaci sve više ubrzavaju nestanak svjetla i svojom crninom upozoravajuna sve izvjesniju kišu. No, zahvaljujući visini od 4000 metara, zapravo počinje sniježiti, pa se crnina asfalta, obasjana tek slabim automobilskim svjetlom, pretvara u djevičanski puten snježni prekrivač koji pažljivo probijamo pazeći da nehotice ne prijeđemo već nevidljiv rub ceste. Srećom smo netom zamijenili vozilo koje nas je nekoliko puta prepustilo milosti Božjoj. Sada smo u znatno pouzdanijem bratu istog modela i godišta (starom 18 godina) kojemu pak ne radi grijanje, piše Frane Bebić u posljednjem nastavku putopisa "Cordillera volcanica"  2008. ...

"CORDILLERA VOLCANICA" 2008. (4) SPLITSKO-DUBROVAČKA PENJAČKA EKIPA ZA SVOJEG JE BORAVKA U PERUU BRODOVIMA BEZ IKAKVE SIGNALIZACIJE PLOVILA VODAMA NAJVIŠEG PLOVNOG JEZERA NA SVIJETU

Titicaca - jezero plutajućih otoka i čudesnih boja

Podijeljene na peruansku i bolivijsku, suprotne obale ovog jezera udaljene su 150 kilometara. Sa svojih četrdesetak pretežno naseljenih otoka, ovo jezero bogato ribom daje dojam pitomosti, atmosfere u kojoj se osjećamo kao kod kuće

Piše: Frane Bebić / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


Prohladne sobe bez tople vode

U hostel u Punu stižemo poslije ponoći i povlačimo se u prohladne sobe bez tople vode, zavlačimo se pod kilogramima teške tvrde vunene prekrivače i još s Punočarapama na nogama gubimo svijest ispuštajući zadnji nesvjesni "ah".

Na visini od 3900 metara, grad Puno sa sto tisuća stanovnika, smješten je na obali jezera Titicaca, najvišeg plovnog jezera na svijetu. Podijeljene na peruansku i bolivijsku, suprotne obale ovog jezera udaljene su 150 kilometara, poput širine Jadranskog mora.

Sa svojih četrdesetak pretežno naseljenih otoka, i dubinom od 300 metara, ovo ribom bogato jezero daje dojam pitomosti, atmosfere u kojoj se osjećamo kao kod kuće. Razrijeđeni zrak na ovoj visini minimizira sve naše fizičke aktivnosti, pa time još više obogaćujemo naš dalmatinski mentalitet.

Pregovarajući sa Srećkom, našom moralnom uzdanicom, gotovo hamletovski "unajmiti rikšu ili ne", u konačnici sjedamo u dvije oskudne trokolice i, gonjeni pedalama i nizbrdicom, spuštamo se kroz jutarnje gužve nepreglednih ulica do luke, gdje nas brodovlasnici doslovno grabe i smještaju u oronule drvene brodice.

U našoj se brodici nakon malo vremena skupila zanimljiva šačica putnika sastavljena od dvoje zaljubljenih Kanađana, tri prijatelja, također zaljubljena, i četiri oprezna Hrvata.

Na paljenje brodskog motora, bez kakve kopče ili kvačila, brod, koji očito nema ni "ler" ni "rikverc", naglim trzajem kreće iz luke prema barijeri trske koja je okružuje.

Nakon polusatne vožnje autentičnim plovilima pogonjenima tek jednim veslom, poput venecijanskog gondolijera simpatični mladić približava nas našem ipak nešto robusnijem plovilu kojim nastavljamo put prema otoku Taquileu.

Tek sada, nakon izlaska iz zaljeva, uočavamo daleke bolivijske obale ovog jezera: naziru se samo zahvaljujući razrijeđenom zraku koji osigurava dobru vidljivost.

Tri sata vožnje po otvorenome "moru" provodimo promatrajući nastanjene obale i primitivne brodice s latinskim jedrima. U tom promatranju pokušavamo ne ostvariti očni kontakt s "tri prijatelja" koji čine upravo obrnuto - namiguju nam i smiješe se. Nakon pristanka i iskrcavanja na otok, koristimo prilagođenost razrijeđenom zraku pa neprimjetno ubrzanim korakom osiguravamo svijetlu budućnost u našem ne-liberalnom duhu.

Zahvaljujući nepogrješivim Hrvojevim planovima puta, stigli smo baš na dan Fiesta de SantiagoFieste de Santiago, proslave koje se odvija jednom godišnje. Nalazimo se na glavnom seoskom trgu, gdje se pleše kolo u kojem muškarci u plesu sviraju na "zamponama" ili bubnjevima, a žene ponosito vrtnjom zadižu duge i teške višeslojne suknje kako bi se što bolje istaknule dugine boje.


Božanstvo Pachamami

Budući da se s kraja zapadnog neba vrijeme počelo mračiti, brižni nas kapetan požuruje da se uputimo prema brodu jer će nas vjerojatno dočekati nevera po povratku. Uz dodatno kašnjenje naših "prijatelja", nevera nas nije zatekla na moru: stigla je čim smo isplovili. Iako nevera za naše prilike i nije bila strašna, kapetanova žena svila se u svoj prekrivač i molila bogove da nas poštede. Dok sam je promatrao kako u čučećem položaju moli, nekoliko se puta podignula, iz svojeg prekrivača izvukla nekoliko omanjih krumpira, prekrstila ih i bacila u jezero. Njezin mi je sin objasnio da ih daruje božanstvu Inka Pachamami, Majci zemlji.

Već se dobro smračilo kad smo se ponovno uvukli u uske, trskom okružene kanale, a naš brod nema nijednog svjetla na sebi, ni za putnike ni za signalizaciju. Tek u odrazu rasvjete grada Puna, u vodama kanala, raspoznaje se put kojim trebamo ploviti. U čudu pitam kapetana je li normalno da se vozimo bez svjetala, i što je sve tako slabo opremljeno.

To je normalno, odgovara mi, motorni su brodovi tek osamdesetih godina došli na jezero, a do tada se plovilo veslima i jedrima.

Da, nakon mjesec dana boravka na ovom komadićku kopna zemaljske kugle shvaćam koliko je jedinstven, vrijedan, dragocjen. Poput vremenske kapsule nakratko zadržane u putovanju naše globalne civilizacije u nepoznatom smjeru, ukazuju se slike nekog minulog doba, siromašnog novcem, a bogatog duhom. Ako tražite eldorado današnjice, možda ga pronađete ovdje, na jednoj od zadnjih točaka kulture nezaražene globalizacijom. Možda vam priđu ljudi koji će vam se nasmijati i pružiti ruku, bez očitog razloga. Možda sretnete ljude koji bi se poželjeli fotografirati s vama, iako im fotografija nije potrebna. Mi smo bili te sreće.

Pogled na jezero Titicaca s otoka Taquile

Titicaca se nalazi na visini od oko 4000 metara

I sada, puno bogatiji, iako bez novca, vraćaju se domovini kako bi od gušta ispričali jednu lijepu priču: Hrvoje Dujmić, Srećko Gregov, Zoran Ateljević i moja malenkost Frane Bebić.


Plutajući otoci naroda Uroš

Plitkim i uskim kanalima prosječenima u trsci, sličnima onima u dolini Neretve, plovimo prema čuvenim plutajućim otocima naroda Uroš. Još prije 500 godina sklonili su se pred Inkama u otok naroda Urostrenucima osvajanja obala jezera. Kako bi se zaštitili, zahvaljujući plutajućim svojstvima trske totora, izgradili su cijele otoke, kuće i brodove, sve od istoga materijala. Otoci su konopima vezani za dno jezera. Kako bi spriječili potonuće, tlo pod nogama neprestano se prekriva novim slojevima trske, dok najdonji slojevi polako tonu na dno jezera. Na ukupno četrdesetak ovakvih otoka živi nekoliko stotina ljudi koji se uglavnom bave lovom jezerskih ptica i riba. Prema tumačenju lokalnih stanovnika, raspodjela imovine zavađene obitelji ovdje nije problem - prerežu otok popola i razdvoje se.


Taquile: zabrana narodne nošnje

Na Taquileu, otoku veličine Biševa, živi 1700 stanovnika, i to u selu koje je smješteno na samom vrhu. Još prije 500 godina, to je bilo jedno od zadnjih mjesta koje je kapituliralo pred Španjolcima, a osvajači su im nametnuli svoju kulturu zabranivši tadašnju narodnu nošnju Inka. Danas, kao rezultat te zabrane, narod otoka krasi jedinstvena nošnja u kojoj su prepoznatljive raskošne boje španjolske kulture uobličene u ponča, suknje, bluze i torbe za nošenje lišća koke andskog stila. Osim toga, stanovnici žive u svojevrsnoj komuni: cijene noćenja i jela svuda su iste, kako su dogovorili seoski oci.

Kraj putopisa