Zanimljivosti..

Naša neopisana obala

Hrvatski otociOpćenito, hrvatska obala Jadrana slabo je opisana, takoreći "na preskok". Još smo daleko od nekog sustavnoga, kontinuiranog putopisa naše obale koja svojom razvedenošću i ljepotom mediteranskoga krajobraza, prirodnim osobitostima i povijesnim spomenicima spada među najljepše na svijetu, kaže Just Ivetac, novinar i publicist u izvrsnom članku objavljenom nedavno na stranicama Vjesnika... U prošlosti, kad su kopneni putevi bili uglavnom loši ili nikakvi, piše on, čini se da su ljudi od pera bili znatiželjniji nego danas, kada je Lijepa naša umrežena suvremenim asfaltnim cestama. Dok su nekadašnji putopisci na kopnu putovali pješice, na konju i u kočiji da bi pisali i risali rabeći pretežito gušće pero, umakajući ga u tintarnice najmaštovitijih oblika, današnji novinski reporteri, jedva usputno napišu i neku kraću putnu reportažu. Putopis je današnjnim medijima kao zadnja rupa na svirali ...

PUTOPISCI NOVI GDJE STE?

Naša neopisana obala

Općenito, hrvatska obala Jadrana slabo je opisana, takoreći "na preskok". Još smo daleko od nekog sustavnoga, kontinuiranog putopisa naše obale koja svojom razvedenošću i ljepotom mediteranskoga krajobraza, prirodnim osobitostima i povijesnim spomenicima spada među najljepše na svijetu

Piše: Just Ivetac, novinar i publicist
Izvor: Vjesnik

Nakon što mi je, potkraj protekle godine, objavljena knjiga "Druga obala", u kojoj sam u obliku putopisa sustavno obradio zapadnu/talijansku obalu Jadrana od Monfalconea (Tržiča) do Otranta, dugu oko tisuću kilometara, očekujem da će se netko mlađi prihvatiti posla da bi, približno jednakom metodologijom, opisao istočnu obalu Jadrana koja osim Hrvatskoj pripada sjeverozapadnom dijelu Italije, Sloveniji, Crnoj Gori i Albaniji.

Za taj je pothvat sada najpogodnije vrijeme, kada je u tijeku konsolidacija, međusobna komunikacija čitavog lanca regija i županija koje opkoljuju Jadran, u sklopu Jadranske euroregije sa sjedištem u Puli.

Pri tome, očekuje se da će "Druga obala" uskoro biti prevedena na talijanski, usporedo s novim opisima slovenske, crnogorske i albanske obale na nacionalnim jezicima.


Druga obala Jadrana

Zapadnu, "Drugu obalu" Jadrana opisujem onakvu kakvu sam zatekao na prijelomu stoljeća prigodom mojih višekratnih izleta na to područje iz Pule i Torina.

Na mojim putovanjima ispunjenim znatiželjom i divljenjem, osim što sam razgledao mjesta koja zapljuskuju valovi Jadrana, skretao sam u gradove što se nalaze u pozadini obale kao što su: Adria, Urbino, Recanati i Osimo.

Rado sam se zalijetao i u bijele srednjovjekovne gradiće Puglie, bremenite poviješću i umjetnošću. Premda sam je u životu posjetio desetak puta, Venecija i naseljeni otoci unutar veličanstvene Lagune svaki put ostavljaju u meni duboki dojam, nova saznanja.

Adria

Nitko ne bi zaobišao grad Adriju koji je kumovao nazivu Jadrana. Divio sam se utvrđenim srednjovjekovnim gradovima koji se nižu duž čitave zapadne obale Jadrana.


Talijani imaju stotinu Motovuna

Talijani imaju stotinu Motovuna, ali ih znaju bolje čuvati nego mi naš slikoviti, ali i ugroženi srednjovjekovni "filmski grad" na čunjastom brežuljku iznad središnjeg, južnog ruba doline Mirne.

OtrantoNa kraj moga prekojadranskoga putovanja panoramu Otranta s bijelim kućama, ali i istočniji sivo-žuti Capo d Otranto kao da sam već negdje vidio. Možda u snu. Od stjenovitog najistočnijeg rta Italije, obraslog brnistrom, morska obala naglo se okreće prema jugozapadu, ali nju zapljuskuje Jonsko more. Na njoj se niže pet gradića.

Posljednji u nizu je Santa Maria di Leuca. To je zadnja, najjužnija točka Salentinskog poluotoka zvanog Promontorio Japigio (Japodski rt), antički Finis Terrae (kraj zemlje ili svijeta), poznat u povijesti po neverama i velikom broju brodoloma. Spominju ga i dalmatinski mornari.

Kad okrene jako jugo, najsjeverniji valovi Jadrana nasrću na bankine plovnoga kanala Valentinis u srcu Tržiča (tal. Monfalcone) industrijskog grada s oko 30.000 stanovnika koji se, četrdesetak kilometara sjeverozapadno od Trsta, smjestio na kraškoj i muljevitoj zaravni između morske uvale Panzano i brdovite Bizačije.

Zahvaljujući svom zemljopisnom položaju, duboko u evropskom kontinentu, Tržič, odnosno njegov kanal Valentinis, nalaze se na razmeđi zapadne i istočne obale Jadrana.

Prvi dio istočne obale, s Trstom i Miljama (Muggia), pripada Italiji. Slijedi slovenska obala do politički/strateški aktualne Savudrijske vale koja graniči s hrvatskim dijelom Istre.

Na istočnoj obali Jadrana lavlji dio, od Savudrijske vale do Prevlake, pripada Hrvatskoj, ne računajući obale njenih tisuću otoka.

Općenito, hrvatska obala Jadrana slabo je opisana, takoreći >na preskok<. Još smo daleko od nekog sustavnoga, kontinuiranog putopisa naše obale, koja svojom razvedenošću i ljepotom mediteranskoga krajobraza, prirodnim osobitostima i povijesnim spomenicima spada među najljepše na svijetu.

U vezi s tom razvedenosti, ona znatno nadmašuje susjednu talijansku obalu Jadrana ispred koje, uglavnom njenog sjevernog dijela, postoji mali broj mahom muljevitih otoka, pretežito u sklopu njenih laguna.

athipelag TremitiOd Ancone (Jakina), gdje počinje krševita obala, prema jugoistoku, jedino mali arhipelag Tremiti je geološkog vapnenačkog sastava duž čitave zapadne obale Jadrana. Taj minijaturni arhipelag, s četiri otočića ukupne površine 3,6 četvornih kilometara, ima oko tisuću stanovnika.

Njihovi najbliži prekojadranski/hrvatski/dalmatinski susjedi nalaze se na stjenovitoj Palagruži.


Fortisov "Viaggio in Dalmazia"

Fortisov zapis o OmišuU prošlosti, osobito u 18. i 19. stoljeću, mnogi ljudi od pera zanimali su se, više nego danas, za istočnu obalu Jadrana.

Hrvatsku obalu, odnosno njenu unutrašnjost, opširno je opisao Alberto Fortis (Padova 1741. - Bologna 1803.), mletački prirodoslovac i putopisac. Osim prirode, folklora, prirode i gospodarstva, skupljao je podatke i o povijesti, običajima i kulturi stanovnika Istre i Dalmacije.

U svom najpoznatijem dijelu, dvosvesčanoj knjizi "Viaggio in Dalmazia" (Venezia, 1774.) donosi mnogobrojne podatke o povijesti, etnografiji i folkloru, fizičkom zemljopisu, klimatologiji, geologiji i drugom, kvarnerskih otoka i Dalmacije pod mletačkom vlašću. Na čestim putovanjima u Istru i Dalmaciju naučio je nešto hrvatskog jezika koji je u duhu toga doba nazivao ilirskim.


Charles Yriarte i Jules Verne

Jedno stoljeće kasnije Charles Yriarte, francuski novinar, publicist i putopisac baskijskog podrijetla (Pariz l832. - Pariz 1898.), napisao je putopisno i kulturno-antropološkog djelo "Le bords de l Adriatique et le Montenegro: Venise, l Istrie, le Quarnero et la rive Italienne" (Paris 1878.).

Motovun

U Parizu je stekao vrhunsko obrazovanje i veliku naklonost prema istraživanju i opisivanju znamenitih mjesta iz prošlosti Staroga kontinenta. Opisao je krajolik i život ljudi od Venecije do crnogorskog priobalja s puno vrijednih podataka i vjerodostojnih crteža. Uz opise obalnih mjesta (osobito Pule, Rovinja i Poreča), ostavio je svjedočanstvo i o unutrašnjosti Istre.

Valja Yriarteu pripisati i zaslugu da je Julesa Vernea (koji nikada nije bio u Pazinu i Istri) oduševio i inspirirao opisom Pazinske jame i kaštela da napiše svoj pustolovni fantastični roman Mathias Sandorf (1885.).


Putopis danas kao zadnja rupa na svirali

U prošlosti, kad su kopneni putevi bili uglavnom loši ili nikakvi, čini se da su ljudi od pera bili znatiželjniji nego danas, kada je Lijepa naša umrežena suvremenim asfaltnim cestama.

Braća SeljanDok su nekadašnji putopisci na kopnu putovali pješice, na konju i u kočiji da bi pisali i risali rabeći pretežito gušće pero, umakajući ga u tintarnice najmaštovitijih oblika, današnji novinski reporteri, koji usputno napišu i neku kraću putnu reportažu, osim automobilom raspolažu najsuvremenijim sredstvima za rad - najaktualnijim grafičkim, video i audio pomagalima.

Usprkos svemu, u našim novinama, radio i televizijskim postajama putopis kao da je zadnja rupa na svirali.

Kada je riječ o ljudima koji pripadaju prošlosti, za mene su braća Seljan iz Karlovca i već pokojni Matko Peić, premda različitoga žanra, bili naši najrasniji putopisci.