Zanimljivosti..

Ajmo se igrat!

Miljenko Vujanović MejaAsti, koja enciklopedija. Miljenko Vujanović Meja (70), splitski profešur engleskoga, napravija je treću knjigu u malo vrimena. Prva je bila o Manušu i njegovin stanovnicima, druga o sudbini jednoga Splićanina u Prvome ratu, a ova, 'Pagarešto - igre iz mladosti' posvećena je najlipšen dobu svakoga čovika, ditinjstvu. Ispisa je i iscrta nabroj 64 dičje igre iz svoje mladosti, a to su bile negdi pedesete godine. Vrime bez televizije, kompjuteri i kineskih igračaka, tiralo je male glave da misle. I smislili su; na desetke igara i igrica, a sve od materijala koji su mogli nać okolo sebe, u posliratnome siromaštvu malešnoga Splita ...

 

IZ DITINJSTVA
MILJENKO VUJANOVIĆ MEJA AUTOR JE KNJIGE 'PAGAREŠTO - IGRE IZ MLADOSTI' U KOJOJ JE ISPISA I ISCRTA NABROJ 64 DIČJE IGRE

 

Ajmo se igrat!


Tondin, benze, trotul, franje... Dite mora oćutit malo svoga kvarta, mora ga neko cipnit u igri, mora bit gubitnik i pobjednik. Ijedno i drugo uči ga životu


Piše: Damir Šarac / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


Nikad kraja kad je na gustirnu u Getu počeja iz boršeMiljenko Vujanović - Meja vadit zjogatule: tondin, krpaš, balun za benze, puvalicu, trotul, franje, laštik... Pravo dičje bogatstvo!

- Gledaj, ovi trotul san naša na Siciliju. U nas je skroz nesta, nema ga ni vidit ni kupit.

- Ni za Sudamju?

- Nema. Znaš kako se vrti? Ima jedan drveni štapić, takjica, na kojemu je kožna traka, to se zove škurja. Koža se omota u žlib i na glatkome podu povuče da se počne vrtit. E, ali tot tek počinje: može ga se vrtit u nedogled tako da se tuče škurjon po dnu trotula...

- Bojite li se da vas ko ne napadne s ovin blagon?

- Ajde ne zafrkaji, sve gledan da me ko ne vidi od poznatih, rećedu da san porebambija, da san ditinjast!

- A libar nije ditinjarija?

- Ma ke. Ozbiljan je, vidi...


Vrime bez televizije

Asti, koja enciklopedija. Miljenko Vujanović Meja (70), splitski profešur engleskoga, napravija je treću knjigu u malo vrimena. Prva je bila o Manušu i njego-vin stanovnicima, druga o sudbini jednoga Splićanina u Prvome ratu, a ova, 'Pagarešto - igre iz mladosti' posvećena je najlipšen dobu svakoga čovika, ditinj-stvu. Ispisa je i iscrta nabroj 64 dičje igre iz svoje mladosti, a to su bile negdi pedesete godine. Vrime bez televizije, kompjuteri i kineskih igračaka, tiralo je male glave da misle. I smislili su; na desetke igara i igrica, a sve od materijala koji su mogli nać okolo sebe, u posliratnome siromaštvu malešnoga Splita.

- Pagarešto?

- To je litnja igra, a ime je iz talijanskoga - paga resto, plaća ostalo. Dica bi sidila na kupanju, a onda bi se jedan zaletija i dok bi skaka u more, zavika bi recimo:
'Pagarešto Ivo!' Onda bi se Ive triba zatrkat i skočit u more, ali dok bi skaka i on bi prozva nekoga. Za to vrime je prvi već vanka, pa i njega zovu. Tako sve dok se ne štufaju i umore... A skokovi su imali nazive i forme: na noge, lastu, u balun, tombulu, apjombo, koji put i na prsi...

Vujanović kaže da je knjigu sastavija da se ne zaboravi dičja kreativnost prošlih vrimena, a u ime izdavača, Etnografskoga muzeja iz Splita, ravnatelj Silvio Braica, predložija je da se tema diteta uzdigne do ravnopravnosti s drugin dobnin skupinama.

- Vidija je moj rukopis, koji mu se svidija ka jedan starinski i lako čitak, pa je prvi dil libra tako ispisan, pari iz teke. Onda su ilustracije svake igre, a na kraju kompjuterski ispis - lista Meja, i objašnjava kako su sve ove igre došle do tadašnje gradske dice.

- Benze su jedan simplificirani oblik bejzbola, pojednostavljen prema našim mogućnostima. Iza Prvoga rata nekoliko su godin u splitskoj luci bili američki i engleski ratni brodi, i od njihovih su mornara dica vidila kako se igra bejzbol. Onda su ga prilagodili u benze. Podmornice i krstarice su iz četrdesetih godin kad se ćutila ratna psihoza, a ta je igra izašla u 'Novo doba'. Prema dijalektu, igra 'papagalo, ke ora že' potječe iz Venecije, ka i 'zogarela'. Trilja i devetrilja postoje još iz antike... većinu drugih su smislila dica, a postojala su i mista za svaku igru.

 

Tondin - najglasniji

- Ka naprimjer?

- Mogu ti reć za manuške dvore, di smo se mi igrali. Dvor Pere Pleše bija je najpogodniji za plojke i ima je najboje blato. Još se na zidu vide maće od blata, a ima šezdeset godin da smo ga bacali. Za benze je bija ka stvoren dvor Zvone Maretića u Tolstojevu, kod Bore Frizera igrali smo na kolonbare, kareti i dvokolice najboje su jurili niz Vrhmanušku, cente na šine stavljali smo kraj maloga mostića di je bija stari Gradski, na franje smo igrali isto u Plešin dvor, tondine tukli na ulazu u dvor kuće Miletić...

- Je li tondin kralj splitskih dičjih igara?

- Bome je bija najglasniji, a i najopasniji jer nas je gonila milicija. To je željezna naprava načinjena od ručice, pernja, žice i glave s rupon koju bi napunili kloron i sumporon, šta smo ih kupovali u drogeriju u Bosansku ulicu. To se utira u rupu i začepi pernjon, pa se tuče o zid da bugne eksplozija. Kad bi prolazili milicioneri, tondine smo sakrivali u rukave. Čin bi oni prošli iza kantuna, vadili smo ih i bum-bum-bum. Pa biž...

Miljenko Vujanović Meja: Evo ovako su se pucali tondini

Nije to bilo vrime kad su se zjogatuli kupovali u butige. Tondini i garbura dolazili su iz škvera, maske za pod more su se činile od komada iz Bukova otpada na Sukoišanu, dica su krojila i prikrajala svoje igračke, pa Vujanović drži kako su tako razvijala i možjane.

- Radi se o vrimenima kojih se danas sićamo sa sjeton jer su nosila jednu ljudskost i neposrednost. Teško je shvatit iz današnje perspektive da se malne cili grad poznava, da je svak svakoga zna. A svi smo imali malo i bili nekako izjednačeni, bez velikih socijalnih razlika. Tako su i dica imala svoju ulogu, dok in danas roditelji sve serviraju. šta je šteta, jer će izgubit kreativnost.

- Oćete reć da moraju osjetit ulicu.

- Ma moraju! Dite se mora socijalizirat, mora bit gubitnik i pobjednik. I jedno i drugo uče ga životu. Igre s drugon dicon razvijaju motoriku, jačaju karakter i društvenost, jačaju mentalne sposobnosti, tiraju ga da misli. Pa vidiš koliko je tih igara bilo.

- I sve bi ih prošli...

- Bi, kroz cilu godinu. Neke su ovisile o stađunu, bile su litnje, zimske, prolitnje igre...


Ne more se sve kupit

- A sportiranje?

- Nije nan toga falilo. Ali bili smo spontaniji: picigin, nogbi, graničari, u kolo, i jasno, balun. Pa bilo je pet puti više igrališta za balun nego danas s obziron na veličinu grada.

- Sad se ćaće i matere boju da će in ko istuć dite...

- Ne mislin na ove strašne stvari sa smrtonosnin tučama, ali dite mora oćutit malo svoga kvarta, mora ga neko cipnit i zabeštimat mu mater i oca u igri. Može bit i sto puti poslin inženjer, ali ako nema bar malo toga uličnoga iskustva, svaki će ga patakun izbacit iz igre...

- Lipa filozofika, podržajen od srca. Ali danas su se dica zabila u kuće, ka nekad stari svit, bleje u ekrane, pritišću botune, krive škine...

- Sad je tehničko vrime kad čovik misli da se sve more kupit. A ne more, u koju se to butigu more kupit ditinjstvo, sve te igre, smij i ludosti. Kažen ti, igra je škola života!


IGRE

Neka tuče

Ovo je bila prilično zabavna igra i često smo je igrali. Onaj koji je bio broj 31 prilikom brojenja u krugu, postao je sudac. Na papiriću bi uz naše ime napisao i posebno ime koje smo sami sebi odabrali. Tako je Zoran Biluš bio Dlaka, pok. Ozren Velagić - Bacil, a Meja je bila Mušica itd.

Neka tuče

U sredini dvorišta bi stali u krug oko lopte a sudac bi glasno govorio: "Neka tuče, neka tuče Dlaka!". Zoran bi uzeo brzo loptu i pokušao s njom nekog pogoditi dok bi se mi razbježali. Onaj koga bi pogodio ispao bi iz igre. Ako bi ga promašio tada bi ispao iz igre onaj koji je gađao. Nakon toga bi se nastavilo prozivanje i gađanje. Kada bi igra spala na samo dva igrača međusobno bi se "streljali". Jedan bi stao bočno uz zid a drugi gaje gađao loptom sa udaljenosti od šest koraka. Onaj koji je bio streljan nije smio micati stopala. Preostalim dijelom tijela se mogao micati, izmicati da ne bude pogođen. Ako bi bio pogođen tada je drugi bio streljan. To bi se ponavljalo dok netko ne bi stekao prednost i bio pobjednik. Ako bi dotakao loptu na podu a da nisi prozvan ispadaš iz igre. Zbog toga bi se sudac znao šaliti: "Neka tuče kome je vruće".

 

Papagalo, ke ora že?

Očito da ova dječja igra dolazi iz Italije po nazivu same igre, bolje reći iz Venecije jer je nazivu venecijanskom dijalektu.

Papagalo

Onaj koji vodi igru stoji uz zid. Ostali igrači su na udaljenosti desetak metara od njega. Pojedini igrač ga pita: "Papagalo, ke ora že?" (Papagalo, koliko je sati?). Ovaj odgovara na pr. "Tri velika naprijed". Igrač čini tri velika koraka naprijed. Zatim sljedeći igrači pitaju i dobivaju odgovor - 1 veliki naprijed, 2 mala natrag, 5 malih naprijed... Ako se pri tome uspije doći do zida, taj igrač zamjenjuje vođu a vođa odlazi kod drugih igrača i sudjeluje u igri.

 

Gluhi telefon

Djeca sjednu jedan do drugog na zidić. Onaj tko je prvi smisli neku rečenicu i šapne je svom susjedu. Ovaj to prenese šapćući svom susjedu i tako ide do zadnjeg igrača koji tu rečenicu uzvikujući glasno ponovi.

Gluhi telefon

Pri tome se zna dogoditi da se rečenica do zadnjeg igrača pogrešno čuje i pogrešno uzvikne. Nakon toga redoslijed igrača se pomiče tako da onaj tko je bio prvi biva zadnji a drugi prvi itd. Rečenice mogu biti i šaljive tako da onaj zadnji mora viknuti: “Ja sam lud!”.


Na konje u moru

To je jednostavna i zabavna igra koja se provodi u moru na dubini do prsiju. Sudjeluju dva ili više pari igrača koji se popnu na leđa svakoga 'konja' i međusobno se hrvaju s ciljem da baci u more suparnika. Pobjednik je onaj koji ostane na ramenima svoga konja.

Na konje u moru


Pagarešto

Paga resto = plaća ostalo. To je igra koja se prakticirala ljeti na kupanju.

Pagarešto

Klapica djece bi sjedila i pričala na kupanju. Tada bi se netko iznenada ustao, zatrčao i skočio u more. Prilikom trčanja i skoka bi zavikao: "Pagarešto Ivo!" Tada bi Ivo morao trčati i skočiti u more. Tada bi on nekog drugog prozvao: "Pagarešto Mate!" itd. U međuvremenu bi prvi igrač izašao iz mora pa bi i njega prozivali. To bi se nastavilo dok im ne dosadi ili dok se ne umore.


Kacavanje

Za vrijeme kupanja često bi se kacavali tj. došli bi nekome s leđa i potisnuli ga ispod morske površine držeći ga za ramena ili glavu. Efekt bi bio veći ako bi ga uspjeli dohvatiti nogama, dok je ispod površine, pa bi ga i nogama znali kacati još dublje.

Kacavanje

Netko bi se na ovo naljutio ali većina je shvaćala kacavanje kao veselu dječju igru. Ako bi momak kacao djevojku često je značilo da gaji simpatije prema njoj.

Povezani članci

Who's Online

We have 249 guests and no members online