Poplava odlikaša

Jutarnji list objavio je poprilično šokantan tekst o stvarnoj količini (ne)znanja učenika. Uznemirujuća statistika pokazuje kako je gotovo polovina učenika koji su polagali test iz matematike više razine – pokazala nedovoljno znanje, a iz dosta lakšeg testa niže razine čak trećina učenika nije mogla osvojiti niti dvojku. Pritom su strukovne škole pokazale osjetno slabiju kvalitetu od gimnazija. Šokantna stvar u toj priči nisu samo ti rezultati koji pokazuju kako sa nastavnim programom nešto ozbiljno nije u redu, već i činjenica da klinci završavaju osnovnu školu sa izuzetno dobrim ocjenama (60% djece su  odlikaši), a čak i srednjoškolaca sa zaključenom odličnom ocjenom ima 15%, tri puta više od rezultata koje je pokazala državna matura ...

EVEN PARITY

Poplava odlikaša


Poklanjanje ocjena zapravo je medvjeđa usluga koja učeniku daje krila od voska, pa kad se ovaj približi suncu, poput Ikara (sažetak lektire za odlikaše: Ikar je poginuo jer mu je Dedal načinio krila od perja i voska, koja su se raspala kad se Ikar previše približio suncu) strmoglavi se na svoju realnu razinu, na čuđenje sebi i svojim roditeljima.


Piše: Radoslav Dejanović
Izvor: Monitor.hr


Stavimo to u perspektivu na jednostavan način, za sve one odlikaše koji ne razumiju postotni račun: od desetero djece koja kreću na upis u srednju školu, njih šest ima odlične ocjene. To znači da je više nego svako drugo dijeteizvrstan učenik sa fantastičnim potencijalima (zemlja znanja, jelte...).

Ti se potencijali u srednjoj školi izgube, pa se broj odlikaša na kraju škole smanji na četvrtinu broja upisanih odlikaša iz osnovnjaka. Dakle, tek svaki četvrti odlikaš iz osnovnjaka ostat će odlikaš na kraju srednje škole, sudeći po ocjenama koje im dodjeljuju profesori. Sudimo li po rezultatima državne mature, od te već smanjene grupe možemo odbaciti dvoje od troje učenika, jer će samo jedan od tri srednjoškolska odlikaša na državnoj maturi dokazati svoju razinu znanja.


Vječna praksa na ovim prostorima

Kad smo tako lijepo sasjekli zaslužene od nezasluženih ocjena, pogledamo u tužnu statistiku i... krenemo se čuditi kao puran glisti. Pa kako, pa zašto, pa je li to moguće, pa naš sustav je najbolji na svijetu, pa statistika laže, pa državna matura je prekomplicirana...

Zašto bismo se, zaboga, trebali čuditi poklanjanju ocjena, toj vječnoj praksi na ovim prostorima? Još dok sam ja, u davno zlo, grozno i užasno vrijeme socijalizma i šuvarovskih škola, dok sam dakle ja bio mali dječačić osnovnoškolac, već tad se – poklanjalo ocjene. Poklanjalo se očajnim učenicima da ne ponavljaju godinu dva puta; poklanjalo se djeci zaslužnih drugova, uz prigodno moraliziranje o tome kako je on to zaslužio svojim zalaganjem; poklanjalo se iz pedagoških razloga, kad su nastavnici htjeli pokazati kako dobre stvari bivaju nagrađene; poklanjalo se iz simpatije ili suosjećanja sa nečijom teškom situacijom... najzad, na kraju osnovne škole, nastavnici bi dobronamjerno “peglali” ocjene učenicima kojima je malo nedostajalo za onu veću ocjenu, koja bi im donijela više bodova pri upisu u srednju školu.

Kako osnovna, tako i srednja škola. Razlika – nikakva.

I čemu sad to silno iščuđavanje nad gomilom odlikaša koji zapravo nemaju pojma? Riječ je o lijepom nastavku intelektualne uravnilovke koja je trajala desetljećima. Ocjene se poklanjalo još i našim očevima, kako ne bi nama, a kako ne bi našoj djeci?


Proces izrastanja u ratnog zločinca

Ipak, postoji razlika, ili se meni barem tako čini. U vrijeme dok smo mi bili klinci, postojao je određeni respekt prema nastavniku. Stvaran ili hinjen, taj respekt potvrđivao je nastavnički autoritet. Škola je bila stroža; svojedobno sam, fakin u sedmom osnovne, morao otići na razgovor kod direktora škole zbog groznog vandalizma – ekipa iz razreda nabavila je šprice, i pod odmorom te bi se šprice punile vodom, nakon čega bi po hodniku nastao urnebes. I tako sam ja zbog špricanja završio na razgovoru kod direktora škole osobno. Nije to tad bila mala stvar. Razgovor sa direktorom bio je čak i korak više od razgovora sa pedagogicom, jedne od najstrašnijih stvari koje smo mi kikići tada nastojali izbjeći.

Sam razgovor nije bio neugodan, išao je zapravo standardnom psihološkom taktikom koja se primjenjuje za trinaestogodišnje fakinčiće (samo ja to onda nisam znao); preživjevši tu tešku zebnju, sretan što nisam dobio ukor, što mi neće zvati roditelje na razgovor niti će mi dati kakvu jedinicu iz vladanja, ostavio sam se šprica. Dva dana kasnije, ekipa se također ostavila šprica. Našli smo, naime, novu zabavu – otkrili smo telefonski induktor u učionici fizike.

Od malih nogu traje proces izrastanja u ratnog zločinca.

No, vratimo se na temu. Poklanjanje ocjena loša je stvar, jer napuhava ocjenu znanja učenika; iako je to dobro za upis u srednju školu, istovremeno se onim dobrim učenicima čini nepravda, jer se manje sposobnima daje dodatna pomoć koja ih na startnoj crti izjednačava sa boljima od njih. Poklanjanje ocjena zapravo je medvjeđa usluga koja učeniku daje krila od voska, pa kad se ovaj približi suncu, poput Ikara (sažetak lektire za odlikaše: Ikar je poginuo jer mu je Dedal načinio krila od perja i voska, koja su se raspala kad se Ikar previše približio suncu) strmoglavi se na svoju realnu razinu, na čuđenje sebi i svojim roditeljima.


Intervencije roditelja

Što je izvor ove loše prakse? Jesu li to profesori, najzad – nisu li oni ti koji daju i upisuju ocjene?

Poznajem nekoliko osoba koje se bave prosvjetom. Kada ne bih znao njihove priče iz života, zaključio bih kako je poklanjanje ocjena tek osobni hir i samoproglašeno “diskrecijsko pravo” nastavnika. No, čuvši priče iz prve ruke, mogu reći kako na poklanjanje ocjena u velikoj mjeri mogu utjecati i – roditelji učenika.

Takve su se stvari događale i u vrijeme mojeg dječaštva – roditelji učenika sa slabim ocjenama znali su dolaziti i moliti, nekad i plakati pred nastavnikom, tražeći da njihovom djetetu pruži još jednu šansu, da ga ne ruši. Takve intervencije često bi rezultirale mršavim dvojkama, taman dovoljno da dijete ipak ne padne razred.

Tako je bilo nekad.


Bahati učenici i roditelji

Danas? Danas su neka druga vremena. Roditelji su postali agresivni, oni više ne mole, oni zahtjevaju, dapače oni naređuju nastavnicima da njihovo dijete mora imati bolje ocjene! Razbahatili su se i učenici i roditelji. Novo vrijeme, nova demokracija, novi zakoni snažno štite učenike, u toj mjeri da su učitelji često praktički nemoćni u situacijama kada dijete remeti nastavu ili se ponaša asocijalno. Ne želim reći kako u škole treba vratiti šibe, ali činjenica jest da današnji učenici imaju vrlo malo respekta prema nastavnicima i školi; takvo ponašanje vuče svoje korijene u kućnom odgoju, gdje se roditelji premalo bave djecom ili im puštaju na volju, pa se kućna anarhija prelije u učionicu.

Najzad, posesivni roditelji rado će, posebice pred učiteljicama, glumiti veliku gospodu i sa visoka zahtjevati bolje ocjene za svoje dijete, zaslužilo ih ono ili ne. Pritom će i prijetiti prijavama, kaznama, razgovorima sa ravnateljem koji je u istoj stranci kao i oni, a poneki će se i posve fizički zaprijetiti.

I, recite vi meni, što u takvoj situaciji treba učiniti krhka učiteljica koja radi u školi u Pripizdini Donjoj?

Držati se principa? Ne, dogodit će joj se razgovor sa ravnateljem, ili još gore, susret sa šakama iznerviranog oca koji, kao ni sin, ne zna sastaviti ni prosto proširenu rečenicu, ali ga smeta što mali nema peticu iz hrvatskog, a mora proći sa pet da mu se ne bi smijala rodbina čiji potomci svi prolaze s pet, iako ni oni baš nemaju krležijanskog talenta? Ili otac ima ambiciozne planove za svog potomka koji bi možda mogao biti fantastičan automehaničar, ali otac želi da on bude direktor u državnom poduzeću... i tko je tamo neka učiteljica koja će stati na put toj zasluženoj petici, nositelju bodova pri upisu u srednju školu?

Nastavnici, dakle, nemaju kvalitetnu zaštitu ni zakona ni društva, ali imaju izbor: mogu lijepu ocjenu dati iz pedagoških razloga, mogu je dati jer vjeruju u učenika. Osim toga, mogu je dati zato da im netko ne izbuši gume na vozilu, da se ne zamjere kakvom stranačkom aparatčiku i zbog toga izgube posao, ili jednostavno zato što je djetetov otac intelektualac bez vrata napomenuo kako bi bilo dobro da njegovo dijete prođe s pet, jer inače...

   

Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.

Povezani članci

Who's Online

We have 205 guests and no members online