Neiskorišteni potencijal

znanstvenikObrazovani koji rade vani nisu nužno bolji od kolega koji rade u domovini. Svugdje ćete naći dobre pojedince. Ipak, oni koji su radili u zemlji i recimo barem pet godina u inozemstvu imaju bolji uvid u situaciju što se događa u Hrvatskoj, a što izvan nje, piše Dr. Ivica Tijardović u svom novom članku "Neiskorišteni potencijal" objavljenom u Vjesniku. Svjesni smo da je u Hrvatskoj veliki problem prosječnost koja dominira na svim razinama. Stoga oni zaista bolji, nadam se samo trenutačno, nemaju nikakve šanse ostvariti, za njih, sasvim normalne životne ciljeve. Svi koji uspiju u tome su u kategoriji sretnika (slučajnost, veza i slično). Drugim riječima, da bi se riješili osnovni problemi u obrazovanju i znanosti treba se osloboditi u našem društvu napasti koja se zove veza i poznanstvo ...


VISOKO OBRAZOVANJE


Neiskorišteni potencijal


Obrazovani koji rade vani nisu nužno bolji od kolega koji rade u domovini. Svugdje ćete naći dobre pojedince. Ipak, oni koji su radili u zemlji i recimo barem pet godina u inozemstvu imaju bolji uvid u situaciju što se događa u Hrvatskoj, a što izvan nje


Piše: Ivica Tijardović
Izvor: Vjesnik


Kad sam jednom nosio torbu tešku 20 kilograma, prolaznik me upitao što nosim u njoj. Odgovorio sam mu: »Knjige.« A on me s čuđenjem ponovno upitao: »A kome su to knjige donijele dobro?« Nisam imao vremena odmah odgovoriti, pa ću sad iskoristiti priliku.

Prosječni stanovnik naše zemlje razmišlja poput spomenutog prolaznika. Znači da se manjina (manje od osam posto visokoškolovanih) nije uspjela nametnuti većini.



Na primjer, doktore znanosti prosječni stanovnik Hrvatske ne razumije niti zna što točno titula dr. sc. (doktor znanosti) i slično uopće znači. Njemu je 'doktor' liječnik i onaj dodatak 'znanosti' mu je nerazumljiv i stoga suvišan. Za njega je znanstvenik apstraktan pojam, bliže prodavaču magle nego osobi koja zaista pridonosi unaprjeđenju društva. A značenje akademika mu je nejasno.

On poštuje novac, jer novac razumije. Za većinu, pa tako i za njega, novac je najveći, najjači i stvarni gospodar svijeta.


Mogu li se doktori znanosti (manje od 0,2 posto stanovnika u Hrvatskoj) nametnuti većini na način da ih uvjere kako je ipak i znanje moć, prema tome i novac?

Teško. Prvo, jer i sami znanstvenici između sebe neće izabrati najbolje zbog ljudskih slabosti koje se iskazuju kroz taštinu i zavist. Drugo, zbog toga što su u odnosu na ekonomske prilike u Hrvatskoj znanstvenici relativno dobro plaćeni u odnosu na ostalu populaciju, pa većini od njih nije u interesu mijenjati postojeće odnose.

Oni, pak, znanstvenici koji ne spadaju u šutljivu većinu moraju biti strpljivi i pokušati se intenzivnije i kvalitetnije nametnuti većini, no bez pomoći medija koji odlučuju tko zaslužuje pozornost a tko ne neće uspjeti.


Tko je znanstvenik?

Sad je potrebno objasniti riječ 'znanstvenik'. Tko je to znanstvenik? S obzirom da sam upoznao jedno kompletno područje ljudskog djelovanja bolje od ostalih, slobodan sam jednostavnim riječima objasniti tko je to znanstvenik.

Ne ulazeći u pravnu proceduru i stjecanje titule znanstvenika (doktora znanosti, znanstvenog savjetnika...) znanstvenik bi prvo morao biti dobar poznavatelj struke. A da bi to bio, mora imati praktičnog iskustva u kojem bi imao priliku dokazati se kao stručnjak, odnosno profesionalac.


fesb


Tek kad se taj uvjet ispuni, dokazani stručnjak ima priliku steći status znanstvenika kroz daljnju izobrazbu i istraživanje u području u kojem se kroz praksu dokazao. Još bi bolje bilo kad bi se uspio znanstveno usavršavati kroz stjecanje praktičnog iskustva.

Prema tome, znanstvenik je dokazani stručnjak koji se odlučio na doživotno obrazovanje i usavršavanje, s ciljem da unaprijedi i poboljša područje njegova interesa kroz teorijska i praktična istraživanja.

Ako prihvatimo ta razmišljanja, odmah ćemo uočiti problem hrvatskog visokog školstva. Naime, u nekim područjima gdje je potrebno dobro poznavanje struke dominiraju znanstvenici bez praktičnog iskustva.

To znači da se u Hrvatskoj može postati znanstvenikom bez praktičnog poznavanja struke te se stoga ne treba čuditi nezadovoljstvu onih (bilo u Hrvatskoj ili izvan nje) iza kojih postoji prepoznatljiv rad svjetski priznat. Oni su nezadovoljni postupkom izbora u znanstveno-nastavna zvanja.

Ponekad izbor u više zvanje zna potrajati godinama, a da nitko za to ne snosi posljedice, stoga bi taj postupak trebalo pojednostavniti, prije svega za one s međunarodnom reputacijom.

Primjera radi, u svakom znanstvenom području postoje najbolje publikacije (koje, nažalost, nisu u Hrvatskoj), ne deseci, niti stotine, nego samo nekoliko njih (sigurno ne više od tri u svakoj znanstvenoj disciplini).

Onaj doktor znanosti koji samostalno objavi jedan rad u jednoj od njih ima uvjete za docenta, dva rada za izvanrednog profesora, tri rada za redovnog profesora, a onaj tko ima više od tri rada u tim publikacijama preskače sve procedure i postaje redovni profesor do kraja života.

Onaj tko je koautor u radovima treba imati objavljenih više radova za izbor od onoga tko je sam objavio radove u spomenutim publikacijama, s obzirom na mogućnost 'šlepanja' pojedinaca (koautora).

Znanstvenici s izrazitom međunarodnom reputacijom nisu zadovoljni niti s dodjelom znanstvenih projekata (studija) koji uhodanim timovima monopolnoga karaktera omogućavaju pristojan život, a ti projekti najčešće kasnije nikome ne koriste.

No ne smatram da su obrazovani koji rade vani nužno bolji od kolega koji rade u domovini. Svugdje ćete naći dobre pojedince. Ipak, oni koji su radili u zemlji i recimo barem pet godina u inozemstvu imaju bolji uvid u situaciju što se događa u Hrvatskoj, a što izvan nje. Smatram kako svaki doktor znanosti iz Hrvatske, koji radi u zemlji ili vani, može mnogo pomoći domovini.

Područje znanja je toliko široko da nam u biti nedostaje mnogo kadra. Većina, od onih koji rade ili žive izvan Hrvatske, rado bi se vratila u domovinu. Njihovo iskustvo stečeno u svijetu neprocjenjivo je. Većina od njih je trenutačno financijski u znatno povoljnijem položaju nego što bi bili u Hrvatskoj.

Svjesni smo da bi se oni morali odreći standarda koji imaju. No postavlja se pitanje: kako zadržati kvalitetu njihova rada, odnosno njihovu uspješnost ako se odreknu financijske neovisnosti? Oni ovise o literaturi, o pristupu informacijama, o uređajima, o uvjetima rada..., a to se sve plaća.

Možda neka ustanova u Hrvatskoj može nekome sve to omogućiti, ali sigurno neće svima, odnosno većini. Mnogi od njih ne mogu više sebi dopustiti čekanje u redu za fotokopiranje ili na posudbu nekoga časopisa ili moliti nekoga da im plati put na neki simpozij i slično.


znanost


Siguran sam da za sve doktore znanosti ima mjesta u Hrvatskoj. Samo u području s kojim se bavim u odnosu na broj fakulteta u Hrvatskoj nedostaje barem desetak doktora znanosti s međunarodnom reputacijom, a taj se broj neće popuniti niti u sljedećih trideset godina.

Svjesni smo da je u Hrvatskoj veliki problem prosječnost koja dominira na svim razinama. Stoga oni zaista bolji, nadam se samo trenutačno, nemaju nikakve šanse ostvariti, za njih, sasvim normalne životne ciljeve.

Svi koji uspiju u tome su u kategoriji sretnika (slučajnost, veza i slično). Drugim riječima, da bi se riješili osnovni problemi u obrazovanju i znanosti treba se osloboditi u našem društvu napasti koja se zove veza i poznanstvo.

Ponovo ističem važnost svakog doktora znanosti koji se vratio u domovinu, jer oni su poput zdrave krvi potrebne izmučenom organizmu. Sigurno postoje otpori na pojedinim fakultetima i institucijama u vezi s povratnicima, stoga je Ministarstvo znanosti dužno učiniti sve kako bi se što više školovanih vratilo u Hrvatsku.

Bez jasne pomoći Ministarstva povratak je vrlo težak i mnogi se možda i zbog toga ne odlučuju na povratak u Hrvatsku.


To znači da bi Ministarstvo znanosti moralo donijeti odluku prema kojoj bi se doktorima znanosti s međunarodnom reputacijom omogućilo zaposlenje u Hrvatskoj pri posebnom odjelu spomenutog ministarstva.

Njihova bi dužnost bila organiziranje elitnog poslijediplomskog studija prema njihovu viđenju u područjima za koja su kompetentni, sudjelovanje u nastavi i kasnije praćenje najboljih magistara tijekom doktorskog studija.

Oni ne bi bili uključeni u nastavu na fakultetima i ne bi imali nikakve obveze prema matičnom fakultetu ili rektoratu ako ne postoji interes matičnih fakulteta za njima. A ako, pak, postoji, tada bi iz odjela pri ministarstvu prešli na fakultet koji je pokazao interes za to.

Drugim riječima, oni bi bili izvan sadašnjeg znanstvenog sustava u Hrvatskoj sve dok ne dobiju zaposlenje na fakultetu. Smatram da je to jedini način za korjenite promjene u znanosti kod nas, koji bi nas za dvadeset godina svrstao u sam vrh svjetske znanosti.

Kad bi ministar na spomenuti ili bilo koji drugi način uspio uključiti u sustav znanosti i obrazovanja naše brojne doktore znanosti iz svijeta, znači učiniti upravo ono što su drugi prije njega propustili učiniti, bio bi to veliki korak naprijed za Hrvatsku.

Oni bi zasigurno pomogli uvjeriti ostale kolege, koji još uvijek nisu spremni na promjene, da su promjene nužne za bržu integraciju Hrvatske u EU i svijet. Da smo u zadnjih dvadesetak godina pružili priliku osobama s međunarodnom reputacijom na svim poljima, Hrvatska bi bila u znatno povoljnijoj situaciji i pošteđena ekonomskih problema.

I na kraju želim dati odgovor na pitanje prolaznika iz uvoda teksta da su knjige (preko kojih se dolazi do znanja) omogućile svakoj civilizaciji napredak, a društva koja knjige (znanje) nisu cijenila bila su osuđena na probleme koje Hrvatska ima.


začuđeni


Povezani članci

Who's Online

We have 89 guests and no members online