Zemlja znanja, blizu ili daleko?

Gospodarski rast i općenito ekonomska moć jedne zemlje izravno i pozitivno je povezana s obrazovanjem njenih građana. Nedvojbena je ozbiljna potreba Hrvatske za većim brojem visokoobrazovanih ljudi, a putovi do tog povećanja su puno kompleksniji (i bez obzira na financije) nego što se to u prvi čas čini. Visokoobrazovani sustav će se mijenjati i korigirati, čemu moraju prethoditi ozbiljne i dubinske kvalitativne analize, naročito financiranja. Tome veliki problem čini izraziti nedostatak kvantifikacije, odnosno točnih i verificiranih podataka o bilo kojem istraživanom segmentu sveučilišta te visokoobrazovnog procesa općenito. No za početak početaka - sama po sebi nameće se konačna odluka hoće li i u budućnosti u Hrvatskoj de facto biti autonomni fakulteti, a sveučilištu "što ostane" ili će se konačno uspostaviti autonomija sveučilišta sa sastavnicama - fakultetima. Također, vrijeme je da se zaustave pomalo rigidni stavovi prema privatnim visokim učilištima. Ako su te institucije osnovane po zakonu, ako djeluju po regulama sustava te zadovoljavaju certifikacijske i akreditacijske norme, a svoju egzistenciju osiguravaju kvalitetom programa i interesom studenata, onda imaju itekako važnu ulogu u obrazovnom sustavu na putu prema zemlji znanja ...


Zemlja znanja, blizu ili daleko?


obrazovanje


Troškovi studiranja ne mogu se svesti samo na školarine, nego i na troškove studentskoga života i pripadajuće administrativne troškove koji zajedno mogu prelaziti vrijednost školarina i u uvjetima potpuno subvencionirane prehrane i prijevoza


Piše: Željko Kwokal / Vjesnik
Stručni suradnik Instituta "Ruđer Bošković"
Izvor: Vjesnik


Povećanje ulaganja u obrazovanje od 31 posto predložio je predsjednik SAD-a početkom veljače ove godine. To povećanje, prema njegovim riječima, predstavlja jedno od fundamentalnih sredstava u borbi protiv nezaposlenosti.

S druge strane Atlantika, iako EU nije postao najkonkurentnija ekonomija na svijetu bazirana na znanju, a što je po Lisabonskoj strategiji trebao biti 2010., već se sada postavljaju novi ciljevi po kojima bi EU 2020. trebao biti "inteligentniji, ekološkiji i socijalniji".

To 'inteligentniji' pretpostavlja poboljšanje i razvijanje obrazovnih sustava u EU na svim područjima uz povećanje ulaganja pa čak i preusmjeravanje novca u obrazovanje, iz na primjer - poljoprivrede.

Unatoč tomu što iza upornih i stalnih ponavljanja sintagme "zemlja znanja" te stalnih prizivanja znanja i obrazovanja nisu uvijek stajale akcije pa ni rezultati, bivši prvi čovjek MZOŠ-a Republike Hrvatske ipak je uspio da u dobrom dijelu hrvatske javnosti proradi svijest o tome da uz loptonabijanje, pjevanje i galerije čudnih likova postoje i druge vrijednosti od izvanredne javne i osobne važnosti. Jer razina obrazovnog postignuća povezan je s (većom) mogućnošću zapošljavanja, odnosno (nižim) udjelom u nezaposlenosti.


Gospodarski rast i općenito ekonomska moć jedne zemlje izravno i pozitivno je povezana s obrazovanjem njenih građana.


To decidirano kaže i predsjednik SAD-a kod predlaganja impresivnog povećanja ulaganja u obrazovanje. De la Fuente i Ciccone (Human Capital in a Global and Knowledge-Based Economy, 2003.) tvrde da bi porast prosječne razine obrazovanja za jednu godinu u EU povećao proizvodnju za devet posto.

Za razvijene zemlje obrazovanje je od iznimne važnosti i kao najefikasnije sredstvo u smanjenju tenzija i antagonizama između raznih društvenih skupina.


obrazovanje


Na kraju krajeva, širenjem i olakšavanjem dostupnosti visokog obrazovanja, što kroz protestne aktivnosti traže studenti po svijetu pa tako i u Hrvatskoj (»Studenti globalni smutljivci ili lokalni korektori«, Vjesnik 12. veljače 2010.), pruža se šansa većem broju ljudi (uključujući i pripadnike raznih marginalnih skupina) da iz istih startnih pozicija, a na temelju svojih sposobnosti idu na tržišnu utakmicu, a što je iznimno važno za pripadajuću ekonomiju.

Da bi Hrvatska bila "zemlja znanja", odnosno zemlja u kojoj se znanje respektira i vodi glavnu riječ, potreban je što veći broj obrazovanih građana.

Prema MZOŠ-u, u Hrvatskoj ima oko 18 posto visokoobrazovanih građana u populaciji između 25 i 64 godine starosti. Prosjek EU-a je oko 30 posto. Iz proračuna Republike Hrvatske izdvaja se 2,2 posto za visoko obrazovanje, a u zemljama OECD-a 3,1 posto. Udio BDP-a za financiranje visokog obrazovanja u Hrvatskoj je 0,8, a u zemljama OECD-a 1,3 posto (OECD, Education at Glance, 2008., Proračun RH HNB, 2008.).

Nedvojbena je ozbiljna potreba Hrvatske za većim brojem visokoobrazovanih ljudi, a putovi do tog povećanja su puno kompleksniji (i bez obzira na financije) nego što se to u prvi čas čini.

Od 1991. do 2004. broj studenata u Hrvatskoj se povećao za 82 posto (Z. Babić, T. Matković, V. Šošić, »Strukturne promjene visokog obrazovanja i ishodi na tržištu rada«, 2006.). Razlozi su u povećanju upisnih kvota, ali i u povećanju broja mladih u generaciji koja je tih godina stasala za upis. No početkom 2000. dolazi do smanjenja broja osamnaestogodišnjaka za oko devet posto, a predviđa se i daljnji pad za desetak posto u sljedećem desetljeću.

Uz te demografske karakteristike te izuzetno ozbiljno nisku stopu završavanja studija od 55 posto, isti autori predviđaju da će i u bliskoj budućnosti stopa visokoobrazovanih u generaciji biti 40 posto, što je za "zemlju znanja", odnosno ekonomiju kakvu bismo željeli nije dovoljno.

Studentski zahtjevi za dostupnost javnom visokom obrazovanju svim građanima pod jednakim uvjetima pružaju mogućnost proširenja baze potencijalnih visokoobrazovanih građana.

Vrlo je površno i netočno svoditi njihove stavove na puku želju za "besplatnim studiranjem", jer problem i nije samo u školarinama.

U primjeru iz OECD-ova izvješća za 2008. vidljivo je da u zemljama s izrazito visokim školarinama (SAD, Engleska...), ali isto tako i visokim stupnjem studentskih potpora (stipendije, razni oblici kredita) visoko obrazovanje upisuje 67 posto generacije.

U zemljama također visokih školarina (Koreja...), ali gotovo bez studentskih potpora visoko obrazovanje upiše između 40 i 50 posto generacije.

U zemljama bez ili s vrlo niskim školarinama (Turska, nordijske zemlje...), ali s visokim stupnjevima studentske potpore visoko obrazovanje upiše 71 posto generacije.

A u zemljama isto tako bez ili s niskim školarinama (Poljska, Portugal, Austrija...), ali i bez značajnijih studentskih potpora visoko obrazovanje upisuje 48 posto generacije. Za usporedbu, prosjek upisane generacije u zemljama OECD-a je 56 posto.

Iz tih primjera vidljivo je da ne samo školarine nego i razvijen sustav studentskih potpora odlučujuće utječe na broj upisanih te na konačan udio visokoobrazovanih u stanovništvu neke zemlje.

Također, kako navodi Thomas Farnell, troškovi studiranja ne mogu se svesti samo na školarine, nego i na troškove studentskoga života i pripadajuće administrativne troškove koji zajedno mogu prelaziti vrijednost školarina i u uvjetima potpuno subvencionirane prehrane i prijevoza.

Na primjer, oko 65.000 studenata (svaki drugi hrvatski student) javnih visokih učilišta ne dolazi iz sveučilišne sredine pa ako ne spada u onih osam posto iz studentskih domova, roditelji moraju (ili on sam radom) platiti samo za smještaj oko 3000 eura godišnje.

Ako se uzme u obzir nezaposlenost te prosječni osobni dohoci po regijama, vrlo je jasno koliki javni i privatni napori moraju biti učinjeni da bi se toliko potrebni postotak visokoobrazovanih u Hrvatskoj povećao.

Visokoobrazovani sustav će se mijenjati i korigirati, čemu moraju prethoditi ozbiljne i dubinske kvalitativne analize, naročito financiranja.

Tome veliki problem čini izraziti nedostatak kvantifikacije, odnosno točnih i verificiranih podataka o bilo kojem istraživanom segmentu sveučilišta te visokoobrazovnog procesa općenito.

No za početak početaka - sama po sebi nameće se konačna odluka hoće li i u budućnosti u Hrvatskoj de facto biti autonomni fakulteti, a sveučilištu "što ostane" ili će se konačno uspostaviti autonomija sveučilišta sa sastavnicama - fakultetima.

Također, vrijeme je da se zaustave pomalo rigidni stavovi prema privatnim visokim učilištima. Ako su te institucije osnovane po zakonu, ako djeluju po regulama sustava te zadovoljavaju certifikacijske i akreditacijske norme, a svoju egzistenciju osiguravaju kvalitetom programa i interesom studenata, onda imaju itekako važnu ulogu u obrazovnom sustavu na putu prema zemlji znanja.

Povezani članci

Who's Online

We have 149 guests and no members online