Uz bijeli štap do uspjeha: Ivan Bogdanović, slijepi prvostupnik iz Seoca

Ivan BogdanovićU petak, 12. srpnja, na splitskom Filozofskom fakultetu bit će promoviran prvi slijepi prvostupnik te visokoškolske ustanove, 23-godišnji Ivan Bogdanović iz Seoca u zaleđu Omiša. Diploma u ruci za Ivana, slijepog od rođenja, puno je više od samoga komada papira. Nada se kako od tog petka više ništa neće biti isto, da će pojava bijelog štapa ili psa vodiča po fakultetskim prostorima biti učestalija, da će slijepi upisivati fakultete, ali ih i završavati. Merien Ilić, novinarka Slobodne Dalmacije, zapisala je Ivanovu priču. Pročitajte ...

IVAN BOGDANOVIĆ IZ SEOCA

Uz bijeli štap do uspjeha

Piše: Merien Ilić / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


- Ova promocija tek je mali korak u ostvarivanju mog konačnog cilja, završetka fakultetskog obrazovanja i, kasnije, zaposlenja, ali ona je i dar mojim roditeljima, mami Nediljki i tati Damiru koji su sa mnom prošli puno toga, a unatoč svim preprekama, nikad nisu odustali od želje da postanem što samostalniji.

Oni su mi inspiracija za sve i ponosan sam na njih, kao i na svog desetogodišnjeg brata i dvanaestogodišnju sestru koji su mi velika ljubav. Zaista, ova diploma je dobra satisfakcija za sve naše borbe koje su vođene proteklih godina - s ponosom nam priča Ivan, koji posljednje tri godine studija svakodnevno putuje 37 kilometara autobusom iz svog sela do Splita.

Ivan Bogdanović


Ne bojim se budućnosti

Nakon omiške gimnazije, odlučio se za studij povijesti na splitskoj filozofiji koja pak, djeluje na tri lokacije: Hrvojeva, Radovanova, klerikat, a nekad i Književni krug u centru grada. No, Ivan do svih vrata dolazi posve samostalno, uz pomoć bijelog štapa.

- Pa mora se tako. Da sam ovisio o drugima, do sada bih već imao mentalni slom. Moji roditelji od malena su se trudili oko moje samostalnosti. Tata mi je kao malome kupio autić na baterije koji sam naučio sam voziti, kasnije i bicikl. Često sam čuvao brata i sestru, a sada ih vodim u šetnju po Splitu, Marjanu, u dječje parkove. Ljudi se znaju čuditi kada vide slijepca s djecom.

Ove zime smo išli u Cityja na klizalište, pa se teta tamo čudila kada sam joj potpisao da sestra može klizati uz moj blagoslov. Drugi put ću i ja pokušati na led. Ovako ga probijam svakodnevno, u komunikaciji s ljudima, u prelaženju preko ceste, u nabavljanju literature za faks...

Svoje ciljeve postavio sam visoko, još u petom razredu kada sam uvidio da su za slijepe predviđena meni nezanimljiva zanimanja poput telefonista, fizioterapeuta, masera... Rekao sam sebi ‘moraš probati više i biti samostalan’.

Danas je moja sljepoća meni prednost. Da nije nekad jako teško, lagao bih, ali ne bojim se budućnosti sve dok je zdravlja. Volio bih još više ulagati u svoje obrazovanje - veli naš odlučni sugovornik iza kojeg je puno dobivenih bitki, onih malih, mnogima nevidljivih.

Ivan Bogdanović

Ivan otkriva kako je tajna u volji, ali i u dobrim odnosima s ljudima.

- Otac me naučio da kad odem iz neke kuće, neka mi vrata ostanu otvorena. Uvijek to imam na pameti. Imao sam sreću da je puno dragih ljudi bilo uz mene. Moja razrednica iz osnovne škole Ivana Pivčević Šobota zbog mene je učila brajicu, pokojna nastavnica zemljopisa Matija Kovo također me poticala pa sam 2005. bio drugi na županijskom natjecanju iz zemljopisa. Na fakultetu su također puno pomogli...

Zbog svih tih ljudi vjerujem da se sustav mijenja na bolje, da se javnost senzibilizira o problemima ljudi s invaliditetom.

Ne osuđujem nikog zbog hermetičnosti jer zapravo, ljudi nisu ni mogli puno doznati o ovim problemima jer su se slijepi skrivali, bojeći se stigme. Stoga i ne želim se preseliti u Split dok studiram jer bi time ‘izdao’ svoje selo, a javnost bi ostala uskraćena na prizor slijepe osobe u autobusu i na ulici.

Svojim primjerom želim promijeniti stvari. To mi je vizija - uvjerava nas Ivan koji je s istim ciljem lani organizirao studentsku konferenciju ‘I mi studiramo, zar ne?’ kojom je htio ukazati na probleme studenata s invaliditetom, ali i studentima nastavničkog smjera pokazati kako se ophoditi prema učenicima s invaliditetom na nastavi.


Pomogla mi ‘vlaška logika’

Angažiran i uporan po prirodi, Ivan je pokrenuo niz malih, a važnih projekata poput prilagodbe Facebooka za slijepe, preveo je mnogo štiva na Braillevo pismo poput devetnice Ivana Merza, pisao ministarstvu zbog literature za slijepe koja je još uvijek jako skromna.

- Pitate me kako sam uspio studirati bez knjiga za slijepe - e, pa to ja zovem vlaškom logikom, snalaženjem na sve moguće načine. Dat ću vam primjer: da bi naučio za ispit moram knjigu prvo nabavit, fotokopirat, pa skenirat, pa ispravit greške koje se jave i tek onda pročitat preko govornog laptopa. Znao sam i pisati autorima udžbenika, pa bi mi izašli u susret i poslali knjigu mailom, onako na riječ.

Digitalizacija literature je ono o čemu sanjam jer jako volim čitati, posebice o povijesti. A cijena knjiga na ‘brajici’ za jedan razred osnovne škole košta oko 50 tisuća kuna - navodi Ivan, koji na sreću sada ne plaća studij jer je na prijamnom bio - peti, a prije toga prolazio je s vrlo dobrim ili odličnim.

- Učiti mi nikad nije bio problem. Uvijek kažem da ne možemo očekivati veće zapošljavanje osoba s invaliditetom ako one nisu obrazovane.

Zato bih poručio roditeljima slijepe djece da je moj primjer i primjer moje obitelji pokazatelj da se isplati ulagati u slijepo dijete, odnosno dijete s invaliditetom. Mojoj mami su kazali kada sam se rodio da nikad neću ni govoriti, a evo me, ne stajem pričati. Misli mi se samo roje i moram ih podijeliti s drugima - kaže ova ljudina od prvostupnika.

Ivan Bogdanović


Borim se e-mailovima

Sustav će se senzibilizirati više kada se i mi osobe s invaliditetom više uključimo kroz obrazovanje, udruge, kroz svakodnevni život. Ja se primjerice, borim mejlovima. Šaljem ih na sve adrese tražeći da se neke stvari promijene.

Nikad se nisam ustručavao tražiti pomoć kada je zatrebalo. Poručio bih ljudima da kada vide slijepu osobu ne budu uplašeni, već da uspostave kontakt, da dopuste da ih slijepa osoba primi za ruku te da je odvedu do cilja. Vozačima autobusa bih poručio da kažu broj linije ako vide bijeli štap na stanici.

Vozačima auta da paze kako parkiraju i time sačuvaju retrovizor... Onima šta rade semafore da pojačaju zvuk za slijepe jer ga ne čuje ni komarac. A arhitektonska neprilagođenost, e to je posebna priča...

Ivan Bogdanović


Idem dalje...

- Još kao desetogodišnji dječak postao sam svjestan svojih mogućnosti, kao i činjenice da ako hoću uspjeti u životu, moram biti odličan učenik i svoj život posvetiti stjecanju novih znanja. Zbog toga sam u petom razredu zavolio zemljopis, bio redovan sudionik županijskih i državnih natjecanja, postizao odlične rezultate.

- Osnovnu školu sam pohađao u malom mjestu Čišla, petnaestak kilometara od Omiša, imao sam podršku svojih razrednih kolega, cijelog nastavničkog kadra koji je prepoznao moje intelektualne kvalitete i poticao ih.

- Istu sam takvu potporu imao i u Općoj gimnaziji u Omišu, bivši ravnatelj te gimnazije, Srećko Zelić, već je godinu dana ranije pripremao teren za moj dolazak: konzultacije sa mnom i mojim roditeljima, priprema nastavnika, upoznavanje s mojim dotadašnjim postignućima.

- Nakon što sam maturirao s vrlo dobrim uspjehom odlučio sam se za studij povijesti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Splitu. Povijest sam zavolio još u osnovnoj školi, a filozofiju sam odabrao jer je to odličan studij za širenje vokabulara, ali i širenje dotadašnjih životnih horizonata.

- Počeci studija nisu bili lagani, najveći je problem predstavljala dislokacija Filozofskog fakulteta, prve godine u prvom semestru predavanja su mi bila na tri lokacije, koje sam svladavao potpuno samostalno. Ako bi gdje i zapelo, nisam se ustručavao pitati, građani Splita bili su uglavnom susretljivi, premda prestrašeni i zbunjeni, ali bi uvijek našli zajednički jezik.

- Niti s kolegama nisam imao problema, vodio sam i vodim prilično zanimljiv i ispunjen studentski život.

- Zabluda je da u današnje moderno vrijeme literatura za slijepe studente mora biti na Brailleovu pismu, danas knjige mogu biti i u digitalnom formatu, postavljene na mrežne stranice institucije koja bi taj projekt vodila. Tu sam razradio cijeli koncept projekta, ali ga ne mogu realizirati zbog nedostatka kako vremena i financijskih sredstava, ali i institucija koje bi stale iza mene.

- Nadam se da ću i dalje imati snage nastaviti polaganje ispita bez prevelikih repova, ali isto tako da ću i dalje imati odličnu suradnju sa splitskim filozofskim fakultetom, ali i cijelim splitskim sveučilištem.