Globalizacija je novi imperijalizam

Omiški, širokobriješki i splitski učenik, zagrebački student, europski doktor i sveučilišni profesor u Bristolu, sada umirovljenik i čest putnik na liniji London-Split. To je u najkraćim crtama životni krug prof.dr. Ede Pivčevića. S 25 godina života, tamo daleke 1956., nakon završetka studija filozofije na Zagrebačkom sveučilištu, u želji za upoznavanjem drugog načina mišljenja i druge filozofije, drugačije od marksističke propagande, Pivčević se otisnuo najprije u Njemačku, gdje je na sveučilištu u Munsteru doktorirao 1958., a zatim u London gdje je doktorirao po drugi put 1962. godine, jer se u to vrijeme njemački doktorati na Otoku nisu priznavali. Od 1964. predaje filozofiju na sveučilištu u Bristolu. Odlazak je bio uvjetovan intelektualnom znatiželjom, ali i tretmanom njegove građanske obitelji u Jugoslaviji, koja je smatrana nepouzdanom i proganjana. Zbog svoje buntovne naravi, i sam je Pivčević rano osjetio netrpeljivost prema onima koji se ne slažu, pa je doživio čak izgon iz gimnazije...

EDO PIVČEVIĆ, INTELEKTUALNI EMIGRANT, DVOSTRUKI DOKTOR FILOZOFIJE, PROFESOR U BRISTOLU

Globalizacija je novi imperijalizam

Piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Uspio je zahvaljujući sposobnosti i nevjerojatnoj žilavosti. Izdržavao se od stipendija, rada u tvornici, prevođenja, suradnje na BBC-ju. Došao je studirati i doktorirati filozofiju u Njemačkoj bez imalo znanja njemačkog jezika. Isto se ponovilo i u Engleskoj. Jezike je učio paralelno s filozofijom. Bavio se Kierkegaardom, Husserlom, Russellom, Fregeom, proučavao je glavne filozofijske pravce dvadesetog stoljeća, egzistencijalizam, fenomenologiju, analitičku filozofiju, ali ne na eklektički, već na kritički način. Objavio je više filozofskih djela, uglavnom na engleskom od kojih su neka prevedena na njemački, hrvatski, pa čak i na kineski i korejski.

U Zagrebu nije bilo mjesta za njega. Na zagrebačkom filozofskom seminaru glavni su utjecaj imali marksistički  doktrinarni propagandisti tipa Predraga Vranickog, Gaje Petrovića i Milana Kangrge, kod kojih je bio "persona non grata". Ta je grupa filozofa i sveučilišnih nastavnika poznata pod pojmom "praksisovaca", prema časopisu "Praxis" koji su izdavali, za koje Pivčević ne dvoji kako su bili zadrti komunisti i povrh svega jugounitaristi, alergični na višepartijski sustav, hrvatsku autonomiju i jezik. Ova je skupina "noseći masku marksističkih humanista" skupa sa svojim istomišljenicima zasjela na vodeće položaje u akademskom svjetu u Hrvatskoj, monopolizirajući intelektualni život u njoj.


Gotavac, Supek i Krleža

Pivčevića su se duboko dojmili događaji 71. godine u Hrvatskoj. Na komandne pozicije zasjeli su pripadnici srpske manjine, počeo je lov na nacionaliste, u inozemstvu, pa i u Britaniji je sustavno stvarana klima o Hrvatima kao ekstremistima, fašistima, klerikalcima primitivcima, razbijačima i teroristima, oživljene su uspomene na Drugi svjetski rat. Ernst Bloch karakterizirao nas je genocidnim narodom. Politička je emigracija bila rascjepkana i demoralizirana, njihove organizacije diskreditirane. Pivčević osjeća obvezu nešto učini u takvoj situaciji.

Djelovati otvoreno s antijugoslavenskih i emigrantskih pozicija ne bi bilo produktivno. Nekorisnim mu se činilo djelovati bez suradnje s Englezima. Izabrao je put promicanja hrvatske kulture u anglosaksonskom svijetu i njegovanje britansko-hrvatskih kulturnih veza. S tim je ciljevima osnovao Britansko-hrvatsko društvo i pokrenuo BC Review, uspjevši za suradnike pridobiti neke uvažene članove britanskog visokog društva, poput Lorda Birkenheada, diplomata i člana Doma lordova, filozofa Alfreda Ayera, Owena Reeda, člana misije u Topuskom 1944. ili pisca Auberona Waugha.


Tuđmanova Hrvatska

Pivčević je često posjećivao Vladu Gotovca s kojim je zajedno studirao u Zagrebu i zbog čijega je progona kao i zbog progona drugih proljećara često pisao u vodećim engleskim novinama. Pivčević je 1988. godine predložio Gotovcu osnivanje Socijaldemokratskog saveza (riječ stranka još je bila preopasna) radi protivljenja monopolu komunista, sastavivši u tom smislu jedan proglas koji je trebalo potpi sati nekoliko istaknutih hrvatskih intelektualaca. Gotovac ga je obavijestio kako je kontaktirao desetak ljudi, ali da su svi odbili staviti svoj potpis. Ni on sam za to još nije bio spreman. Zanimljivo je spomenuti kako je Gotovčev stan bio ozvučen i kako je sve njihove razgovore s druge strane žice zabilježio načelnik zagrebačkog centra Službe državne sigurnosti Koha Družić.

Povijest se koncem osamdesetih i početkom devedesetih brzo odvijala. Ubrzao ju je dr. Franjo Tuđman, koji nastupa s idejom stvaranja HDZ-a i osamostaljenja Hrvatske. O njemu Pivčević kaže: "Tuđman je povijesna ličnost, daleko najvažiji političar kojega je Hrvatska imala. On je digao svoj narod s koljena i vratio mu dostojanstvo i pouzdanje u se i upravo je zato bio izložen izljevima mržnje i pogrdama svojih protivnika." Imao je, priznaje Pivčević, tešku maniru, što je pomalo bacilo sjenu na ciljeve za koje se borio. S njim se Pivčević susreo samo jednom, u travnju 1990., u čuvenoj baraci u Savskoj, gdje ga je dovela sada pokojna sestra Vera Stanić, poznata zastupnica i osnivačia HDZ-a. Tuđman se, bilježi Pivčević, ponašao upadno suzdržano, kruto i sumnjičavo: "Valjda mi nije vjerovao, ne znam, možda mu nisam bio interesantan jer nisam imao novca."

Kako prof. Edo Pivčević gleda na današnji svijet čiji je ključni pojam globalizacija? Blizak mu je stav kako je tu riječ o novom imperijalizmu, ekonomskoj, umjesto nekadašnjoj teritorijalnoj ekspanziji velikih, razvijenih zemalja na račun nerazvijenog svijeta. Velike korporacije ulažu ogromna sredstva u medije, pojedince, zaklade, stranke promičući preko njih ideje slobodne trgovine i zamatajući se u retoriku demokracije, ljudskih i manjinskih prava, građanske države i sl.


Globalizacija nije demokracija

Obaraju se žestoko na "nacionalizam", na sve manifestacije nacionalne posebnosti i pokušaje da se lokalno stanovništvo zaštiti od grabežljivih stranih poduzetnika i financijera, na samu ideju nacionalne države, smatrajući je zastarjelom, fašistoidnom. U tome nalaze saveznike, što djeluje apsurdno, među bivšim komunistima, ljevičarima, internacionalistima, koji instinktivno odbacuju ideju nacionalne zavičajnosti. "Stvara se na taj način neka vrsta ujedinjene fronte između ljevičaskog internacionalizma i globalističkog kapitalizma, oboje u nacionalizmu vide svoga glavnog neprijatelja."

Bogati postaju bogatiji, a siromašni - siromašniji, demokracije ima manje, a o svemu odlučuju centri moći

Nacionalizam se nastoji predstaviti kao izvor ratova i ekonomskog nazadovanja, a globalizacija otvaranje i slobodna razmjena kao put u blagostanje, demokraciju i univerzalnu ljubav. Međutim, stvarnost, na koju upozorava Pivčević, bilježi drugačije trendove.

Bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji, demokracije ima manje, a ne više jer je sjedište odlučivanja u velikim centrima moći, na povjerljivim sastancima i razgovorima pojedinih organizacija. Daleko smo i od harmonije, u svijetu je sve više ratova, prosvjeda enormno gladnih i potlačenih. Osim toga, čovjek nije samo ekonomsko biće, biće koje konzumira, on je "subjekt sjećanja i nade", nije izolirana jedinka, već je vezan za etničku i drugu skupinu. Male zemlje su stoga dužne, misli Pivčević, štititi nacionalnu suverenost i oduprijeti se proizvođačko-potrošačkom niveliranju vrednota, štititi svoju raznolikost, jezik i predaju, jer su to obilježja koja čine čovjeka čovjekom, a ne samo građaninom. "Čemu nam inače treba država?"

Ovakvi stavovi o globalizaciji i suverenosti u nas će mediji, dežurni analitičari i političari proglasiti za ksenofobične, izolacističke, natražnjačke... No za Pivčevića je, s obzirom na njegovo iskustvo i obrazovanje, to nemoguće kazati. Prije će biti točno da su zagovornici globalne mitologije zapravo oni koji svijet slabo poznaju i koji ga doživljavaju iz provincijalne perspektive, ako pak nisu plaćeni za tu vrstu propagandne kampanje.

Male zemlje su dužne oduprijeti se proizvođačko-potrošačkom niveliranju vrednota, štititi raznolikost, jezik i predaju


Apstraktni Supek

Edo Pivčević je osamdesetih nastojao za štednju pridobiti i istaknute hrvatske kulturne djelatnike i političare. Ivanu Supeku je Revija 1980. objavila biografski roman Krivokletnik na ljevici, koji je izazvao u to vrijeme veliku pozornost u Hrvatskoj gdje se ilegalno distribuirao, Cvito Fisković je poslao članak o Jurju Dalmatincu, o Stjepanu je Radiću govorio Krsto Cviić, aktivni su bili jezikoslovac Branko Franolić, novinari Jakša Kušan i Zlatko Markus.

Nitko se iz Hrvatske, međutim, nije usuđivao govoriti o polažaju hrvatskog jezika, o situaciji u Jugoslaviji. Supek se zavio u "oblak svog apstraktnog globalističkog humanizma". Pivčevićev posjet Krleži ostao je bez ikakva rezultata.

Povezani članci

Who's Online

We have 156 guests and no members online