Dugi Rat je nastao kao tvorničko naselje

Davni Dugi RatDugi Rat je nastao kao tvorničko naselje, pa su vlasnici tvornice izgradili spavaonice, nastambe, zgrade, kino, sportske terene i druge sadržaje koji su potrebni za življenje i obitavanje njenih radnika i njihovih obitelji, tako da je uistinu u početku Tvornica i mjesto bilo jedno... Došli smo u posjed jednog dokumenta iz 1995. godine (nažalost, autor nam nije poznat) u kojem je kratko i pregledno opisana povijest tvornice u Dugom Ratu, a iz kojeg se može nešto saznati i o mjestu koje je nastalo oko tvornice, našem Dugom Ratu ...

POVIJEST TVORNICE

Autor: Zasad nepoznat,
prosinac, 1995. godine.

Austrougarska monarhija godine 1904. izdala je koncesiju tvrtki "Wasserweke Almissa Koller und Golwing" iz Beča za izgradnju hidroelektrane Kraljevac na rijeci Cetini iznad Omiša. Ta tvrtka je 1907. godine prodala koncesiju talijanskom društvu SUFID (Societa per i'utilizazione delle forze idrauliche della Dalmazia) iz Trsta.

"SUFID" je tada dobio i koncesiju na 20 godina na zemljište u Duće-Polje u uvali pored dugog rta (postoji i susjedni mali rt) pa je tako i nastao naziv mjesta Dugi Rat (može i Dugirat) kao i Mali Rat (Malirat). U to vrijeme je postojala u Dugom Ratu jedna stambena zgrada (Čepić) i nekoliko poljskih gospodarskih kućica u okruženju vinograda, čiji su vlasnici bili seljaci iz Duća i Jesenica.

Ovaj teren je izabran za izgradnju tvornice za proizvodnju kalcijeva karbida i cijanamida (dušično gnojivo) zbog blizine izvora električne energije i dubine mora, jer je Tvornica izgrađena isključivo za izvoz morskim putem.

Kod osnivanja "SUFID" je bilo isključivo talijansko društvo, ali je tijekom vremena prelazila prevlast na privilegiranu austrijsku stranu tako da je 1912. godine 52% kapitala bilo u njihovim rukama, 33% talijanskim, a 15% domaći (banka i privatno). Međutim, raspadom Austro-ugarskog carstva, sve dionice prelaze u vlasnost Talijana, osim manjeg dijela (2%) kojeg su bili vlasnici domaći kapitalisti.

tvornica Dugi rat

Hidroelektrana "Kraljevac", koja je koristila prirodni slap Gubavica od 70 metara, puštena je u rad ožujka 1912. sa 2 generatra snage po 16.000 kVA, dok je tvornica u Dugom Ratu počela sa proizvodnjom 14. ožujka 1914. godine na 4 monofazne peći od 2400 kVA (proizvod Bartoli).

Istodobno sa gradnjom peći za proizvodnju kalcijeva karbida, (kapaciteta 10 tona/24 sata) građene su i 3 peći za poizvodnju vapna (osnovna sirovina za karbid) belgijskog proizvođača Kherna, kapaciteta 11 tona/24 sata kao i pogon za proizvodnju kalcijeva cijanamida, te 2 kolone za proizvodnju plinovitog dušika (proizvod Linde).

Uz dušik, koji je služio u proizvodnji cijanamida (dušično gnojivo) i kao inertni plin kod rekuperacije otpadnih plinova pri proizvodnji karbida, dobivao se i kisik.

Za vrijeme prvog svjetskog rata, duštvo SUFID je 1916. godine od austrijske vlade bilo militizirano i izvršeno je proširenje pogona, te su dvije karbidske peći porušene i sagrađene dvije nove peći tipa Carlson kapaciteta 20 tona za 24 sata i sagrađene su tri nove peći vapna.

Godine 1925. na mjestu starih peći sagrađene su dvije nove peći tipa Helfenstein kapaciteta 40 tona u 24 sata. Iste godine napravljeno je novo pristanište na betonskim stupovima za brodove veće tonaže (2000 DWT).

Kako je 1929. godine istekla koncesija društva "SUFID", tadašnja vlast nije htjela produžiti koncesiju Talijanima, (navodno kako bi smanjila prisustvo Talijana u Dalmaciji) tako da su oni sve tvornice i hidroelektrane (u Šibeniku i Dugom Ratu, odnosno na Krki i Cetini) prodali francuskom društvu Tuniski fosfati, te je nastavilo poslovati pod nazivom "La Dalmatienne" sa sjedištem u Parizu.

Treba napomenuti da je kod ove promjene izbila afera, jer da je navodno premijer ondašnje Vlade Pašić to sve navodno napravio za vlastiti džep. Francusko društvo, imalo je posebnu konvenciju sa vladom Kraljevine Jugoslavije. Na temelju tog ugovora, društvo je bilo oprošteno od plaćanja svih poreza i taksa, a uvozilo je neke sirovine i potrošni materijal, kao opremu iz inozemstva bez plaćanja carine. Čak se država obvezala, da neće vršiti melioraciju Sinjskog polja, kako bi što više vode došlo do turbina hidroelektrane.

Obveza francuskog društva je bila izgraditi novo postrojenje za proizvodnju dušične kiseline, masnih gnojiva i farmaceustskih proizvoda. Međutim, Francuzi sa svoje strane nisu izvršili obvezu.

tvornica Dugi Rat

Od godine 1931. do 1933. izvršena je rekonstrukcija i proširenje hidroelektrane "Kraljevac" kada je snaga sa 32 MVA povećana na 84 MVA, a 1935. i 1936. godine izvršene su preinake na pećima karbida čime se povećava kapacitet proizvodnje, te je ugrađena kaptaža plina i izgrađen plinovod rekuperiranog plina sa pećiju karbida do pećiju vapna.

Godine 1940. izvršena je rekonstrukcija peći karbida br. 3 za proizvodnju 75%-tnog ferosilicija, te je izgrađena nova peć (br. 5) za proizvodnju sirovog željeza.

Godine 1938. "La Dalmatienne" je ušla u europski trust proizvođača kalcijeva karbida (Entente internationale entre divers producteurs de carbure de calcium) sa određenom godišnjom kvotom proizvodnje od 15.500 tona pakiranog karbida (metalne bačve 50 i 100 kg) za svjetsko tržište.

Društvo je proizvodilo kisik za koncesiju, koja je bila izdana, na "Lim" d.d. Zagreb, a disuplin na koncesiju "Soda" a.d." Zagreb.

Kapitulacijom Jugoslavije u svibnju 1941. godine, postavile su talijanske vlasti komeserijat, koji je preuzeo upravljanje poduzećem.

Komeserijat je upravljao i hidrelektranama Manojlovac i Kraljevac, te tvornicom ferolegura i elektroda Šibenik, kao i Tvornicom aluminija Lozovac.

Tvornica u Dugom Ratu, radila je samo do studenog 1942. godine, kada su partizani onesposobili dalekovod Kraljevac - Dugi Rat i time onemogućili rad Tvornice.

Talijani, uvidjevši da moraju napustiti Dugi Rat, pokupili su sve što se moglo pokupiti a da je vrijedno, demontirali sve bakrene dijelove sa pećiju, nakrcali u brod i otplovili, a pučanstvo Dugog Rata i okolnih mjesta nahrlilo u Tvornicu i stanove Talijana, te pokupilo ostatke.

Padom Italije 8. rujna 1943. godine Tvornicu je uzela na upravljanje vlada NDH, koja je upravljala do studenog 1944. godine.

U tom vremenu u Tvornicu je njemačka strana bila postavila 5 velikih mina sa namjenom da je potpuno razruše prilikom odlaska. Međutim, akcijom ilegalaca (Kašpar, Kovač, Brzović i Tomić) mine su onesposobljene, tako da akcija Njemaca nije uspjela.

Nakon rata, oblasni NOO Dalmacije imenovao je Upravu od 6 članova koja je imala zadatak osposobljavanja hidroelektrane Kraljevac, dalekovoda Kraljevac - Dugi Rat, te obnove Tvornice (koja je bila i bombardirana od strane Saveznika).

Dne 28. veljače 1945. godine imenovana je uprava Tvornice, a 25. ožujka 1945. odlukom ZAVNOH-a, oduzeta je hidroelektrana Kraljevac i data na upravljanje "Upravi za elektrifikaciju Dalmacije".

Imovina društva "La Dalmatienne" stavljena je 2 ožujka 1945. pod sekvestar i pokrenut je krivični postupak protiv ranijih vlasnika zbog gospodarske suradnje sa neprijateljem.

Na temelju zakona o nacionalizaciji privatnih gospodarskih poduzeća, država je preuzela imovinu.

Godine 1947. vraćena je registracija poduzeća pod imenom "Dalmacija" sa sjedištem u Dugom Ratu i tada su obnovljene 3 peći za karbid i 1 peć za ferosilicij, dok peć za proizvodnju sirovog željeza nije obnovljena i 1961. godine potpuno je demontirana.

Tadašnja instalirana snaga je iznosila 23,4 MVA i tako je ostalo sve do 1962. godine, kada je puštena u pogon nova peć za proizvodnju karbida zatvorenog tipa, talijanskog proizvođača "Tagliaferri" snage 27 MVA. Ova peć je izgrađena prvenstveno zbog povećanja potreba za karbidom susjednog "Jugovinila" za proizvodnju PVC praha.

Nagli razvoj petrokemijske industrije, te porast proizvodnje acetilena na temelju karbokemijskih procesa, znatno su utjecali na položaj kalcijeva karbida kao sirovine za te namjene, što je otežalo stanje Tvornice.

Koncem 60-tih godina, jedna stara peć karbida je preorjentirana na proizvodnju ferokroma carbure, a 1971. godine puštena je u rad nova peć za proizvodnju ferokroma, ista kao i karbida (samo otvorenog tipa) dakle "Tagliaferri" 27 MVA, sa mogućnošću proizvodnje 30.000 tona godišnje. Puštanjem u rad ove peći, prestaju sa radom sve stare peći, tako da ostaju u radu 2 suvremene peći instalirane snage 54 MVA.

tvornica Dugi Rat

Kako je potrošnja kalcijeva karbida opadala, tako je rasla ideja o preorjentaciji karbidne peći na neki drugi proizvod. U veljači 1977. godine rekonstruirana peć karbida puštena je u pogon kao peć za proizvodnju feromangana ondosno ferosilikomangana, da bi je koncem 1992. godine preorjentirali na proizvodnju ferokroma.

Koristeći vrlo povoljno stanje svjetskog tržišta ferolegura, 1983. godine izgrađena je nova peć za proizvodnju ferosilicija i silikometala norveške proizvodnje "Elkem" snage 30 MVA. U to vrijeme to je bila najmodernija peć za proizvodnju ferolegura u svijetu sa potpunom automatizacijom i kompjuterizacijom.

Padom cijene ferosilicija a povećanom potražnjom za ferokromom, koncem 1988. godine i ovu peć smo preorjentirali na proizvodnju ferokroma.

iskra glavica

Godine 1983. izgrađena je izvan kruga Tvornice na predjelu Glavica moderna proizvodna hala ukupne površine oko 10.000 m2 zatvoreng prostora gdje smo u suradnji sa "Iskrom" Kranj počeli sa proizvodnjom odnosno sa montažom nekih Iskrinih proizvoda iz programa električnog ručnog alata i elektronike kao i nekih elektronskih proizvoda u vlastitoj režiji.

Na istom predjelu, zajedno sa "Montkemijom" Zaprešić izgrađena je 1990. godine moderna tvornica tehničkih tekućih plinova, tako da je tada prestala sa radom stara KISIKANA, a radnici su prešli u "Montkemiju", koja je uložila 95% financijskih sredstava u izgradnju nove "kisikane".

Kao što su u suranji sa "Iskrom" i "Montkemijom" izgrađeni novi pogoni, tako je u suradnji sa američkom tvrtkom "3M" i talijanskom "Silvani" izgrađen pogon za proizvodnju pjenila za gašenje tekućih goriva, koji je već 1995. bila izvan pogona zbog stanja na tržištu.

Da bi se iz troske ferokroma odvojio inkludirani ferokrom, koncem 1981. godine izgrađen je novi pogon, a 1989. godine povećan kapacitet, gdje se drobljenjem, prosijavanjem i plakalicom dobiva ferokrom granulacije 0-18 mm.

Zbog smanjenja troškova transporta, tj. da bi se mogli prihvaćati brodovi veće nosivosti 1971. godine izgrađena je nova operativna obala za brodove do 20000 DWT, dužine 160 metara sa dvije obalske dizalice.

tvornica Dugi Rat

Privaćajući norme zaštite čovjekove okoline, kao i činjenicu da je Tvornica locirana u turističkom kraju, izgrađeni su filteri na svim pogonima, otpadnih tehnoloških voda nema, a čak je nabavljeno i vozilo za čišćenje ulica.

Mnogo se investiralo u standard djelatnika, kako na radnom mjestu, tako i izvan Tvornice. Tako je tvornički restaurant vrlo moderan i funkcionalan sa dijelom i za reprezentativne prigode. Nabavljeno je 10-tak autobusa za prijevoz radnika, a i drugi se nisu zanemarivali.

Dugi Rat 80-ih

Već u uvodu smo spomenuli, da je Dugi Rat nastao kao tvorničko naselje, pa je vlasnik izgradio nastambe, kino, sportske terene, crkvu i druge sadržaje koji su potrebni za življenje i obitavanje, tako da je uistinu Tvornica i mjesto bili jedno.

Poslije II svjetskog rata odnos je ostao isti, da bi tek koncem pedesetih godina ovog stoljeća te veze počele popuštati (tada su stanari susjednih zgrada počeli plaćati električnu energiju).

1995. godine je pod tvorničkim upravljanjem samački hotel (izgrađen 1978. godine), nekoliko samačkih nastambi, sportski tereni i još neki objekti u mjestu, te ovi troškovi opterećuju poslovanje poduzeća.

Dugi Rat 90-ih

Odajanjem hidroelektrane "Kraljevac", odmah su nastali problemi sa opskrbom električne energije, a naročito izbijanjem Domovinskog rata, kada su presječene veze sa zaleđem, pa nije postojala mogućnost nabave iz drugih izvora.

Katastrofalno se to odrazilo na današnje stanje poduzeća, jer u najpovoljnijem momentu stanja na tržištu, Tvornica nije radila, pa se nije mogla steći neka akumulacija za prebrođivanje očekivanog pogoršanja tržišta, koje upravo nastupa, a što smo u prošlosti lako savladavali.

tvornica Dugi Rat

Nažalost, 1995. radi samo jedna peć (već duže vremena) i to sa velikim poteškoćama, jer se već 5 godina vrlo malo ulaže u održavanje postrojenja, koje se dosta troši zbog visokih temperatura i abrazivnosti materijala.


Autor: Zasad nepoznat,
prosinac, 1995. godine.

 

Povezani članci

Who's Online

We have 163 guests and no members online