Kada je talijansko društvo "SUFID" iz Trsta 1908. godine dobilo koncesiju za izgradnju hidroelektrane Kraljevac i tvornice kalcijeva karbida i cijanamida u Dugom Ratu, tada su u Dugom Ratu bili većinom vinogradi, sa samo jednom kućom za stanovanje (kuća Čepić), tako da su Talijani morali izgraditi sve potrebne sadržaje za normalni život radnika i njihovih obitelji. Pored kapelice, ambulante, pošte i drugog, tako je izgrađena i sportsko-kulturna dvorana (današnje kino), te kino sa dvije dvorane. Naime, kino-aparat je bio smješten na pomičnoj platformi, koja se nalazila između pozornice (današnjeg kina) i menze, odnosno čitaonice, tako da je aparat podizan za prikazivanje u čitaonici, gdje je bio klub za upravu i činovnike tvornice, a spuštan za prikazivanje u menzi za radnike ...

IZ ARHIVE DUGIRAT.COM

Kulturni i sportski život u Dugom Ratu u razdoblju 1945 - 1960

Piše: N.N. (podaci poznati redakciji)

Sportsko-kulturna dvorana bila je više namijenjena sportu jer je imala sve instalacije za gimnastiku (kao što su ankeri za vratilo) i zbog toga je i nazivana SOKOLANA, ali je odmah nakon oslobođenja nazvana OMLADINSKI DOM.

Ta dvorana je bila u pogonu po čitav dan i duboko u noć jer su danju vježbali mlađi i stariji uzrast sa predvodnicima Špirom Žilićem, B.Leksićem., E.Vičevićem, S.Vidakovićem, a kasnije i N.Kevo, A.Ivanišević i drugi. Tjelovježba je bila skoro kao obaveza za svu mladost od Duća do Sumpetra.

Za kino-predstave i dramske priredbe postavile bi se klupe - šentade, koje bi se koristile i za ljetne kino-predstave u dvorištu između dvorane, menze-čitaonice i pekarnice (kino-aparat bi se samo zarotirao za 90 stupnjeva).

Svaki tjedan su se prikazivala tri filma, u početku besplatno, zatim se davao dobrovoljni prilog za Crveni Križ i nakon par godina uvedene su ulaznice od 5 dinara.

Zanimljivost iz tog vremena je, da je prilikom prikazivanja filma "Rigoletto" došlo do požara u kino-kabini, te je tada cijeli film izgorio..

Izgradnjom nove sportske dvorane i kuglane, početkom 50-tih godina prošlog stoljeća, stara dvorana je ostala samo za kulturne događaje, t.j. za kino, kazališne predstave, plesove i slično, a početkom 70-tih godina uređena je samo kao kino (kazalište).

Vrlo živa aktivnost u organiziranju dramskih i zabavnih priredbi krenula je vrlo brzo nakon oslobođenja, a glavni pokretač bio je Vinko Formenti, koji je izvodio skečeve, a pjevao bi i to, zamislite, sevdalinke! Imao je čak i umjetničko ime Pajo. Česte nastupe imala su djeca osnovne škole.

Dolaskom Berislava Roše u Dugi Rat 1947. godine, kulturni rad se snažno počeo razvijati. On je osnovao dramsku grupu skupa sa V. Perićem, M.Nazorom, Ž.Perić, N.Gizdavčić i drugima.

Berislav Roša je bio sve u toj družini, od odabira repertoara, redatelja, scenografa, glavnog glumca, majstora za izradu kulisa i sve što je bilo potrebno za izvedbu predstava. Šminker je bio S.Gizdavčić a šaptač B.Roša, dok su kostimi uvijek bili posuđivani od HNK Split.

Na programu su većinom bile komedije, kao što su Umišljeni bolesnik, Dundo Maroje, Charlijeva tetka, Škrtac i druge.

Često se nastupalo i u okolnim mjestima i otocima, a nezaboravno je gostovanje u Jajcu, kada je dva autobusa – Londonca (polovni autobusi kupljeni u Engleskoj) puno Dugoraćana otputovalo, za tadašnje prilike, na daleko putovanje.

U koloni je bio i kamion sa potrebnom opremom (kulise i garderoba). Gostovanje je trajalo dva dana i izvedene su dvije predstave (Charlijeva tetka i Umišljeni bolesnik).

Zanimljiv i pomalo komičan detalj sa puta je taj što je Stipe Gizdavčić usred Duvanjskog polja zaustavio kolonu jer da mora kupiti duzinu jaja u selu, koje je bilo udaljeno od ceste 2 do 3 kilometra, što je izazvalo i smijeh i negodovanje ostalih.

Osim dramskih priredbi Berislav Rosa je sudjelovao i u ostalim kulturnim manifestacijama od kojih su najznačajnije na organiziranju Velikih plesova.

Naime, svake godine, poslije dočeka Nove godine organizirali su se Veliki plesovi i to Radnički (najglamurozniji i sa najbogatijom lutrijom), zatim Omladinski, pa AFŽ (Žena), pa Orkana i Vatrogasaca, a i Maskenbali bi se održavali.

Plesovi bi se priređivali u kino-dvorani, menzi i u čitaonici, što bi ovisilo o procjeni veličine posjeta, a svakako da je najveći bio Radnički i tada bi svirala dva orkestra, jedan na pozornici kino-dvorane, a drugi na podiju u menzi.

Veličanstvena dvorana bila je uređena 1948. godine, kada je pozornica bila uređena u obliku školjke, a u dvorani su bili napravljeni kao vrtovi, tako da je svaki stil bio kao u boksovima.

Tada se u Dugom Ratu nalazio ruski brod Suhona (dovezao antracit) i kada su mornari vidjeli dvoranu bili su oduševljeni (inače, do Inforbiroa, u Dugirat su se stalno izmjenjivali ruski i američki brodovi, što je još jedan dokaz da se vodio tihi rat za naše opredjeljenje).

Kako je pod dvorane bio od običnih dasaka, to se je moralo svakih sat vremena strugati porafin, kako bi se lakše plesalo.

Lutrija bi bila bogata jer bi svaka organizacija morala dati poklon, a bilo je poklona i od pojedinaca. Treba napomenuti da je iz Tvornice svako odjeljenje i radionice davalo poklone, naravno iz svog djelokruga.

Mještani (ne samo Dugog Rata) mnogo pridavali važnosti ovim druženjima, tako da se mnogo ulagalo u odijevanje za ove svečane prigode.

Obično bi dolazili splitski fotografi slikavati, pa kada bi Splićani vidjeli slike upitali bi se – Zar je to moguće u Dugom Ratu? - ali to je zaista tada bilo moguće jer su svi koji su bili sposobni za rad bili zaposleni, a velikog izbora za trošenje novca nije bilo, pa su ljudi trošili u ovakvim prilikama.

Kada se B.Roša zasitio nastupa na sceni okupio je mlađe snage, pa se prihvatio samo režiranja i ostalog potrebnog za izvedbu predstava.

Tako su nastale predstave Mećava, Profesor Žic, Parabrod Tennessy i druge...

Nastavlja se ...