Duško Lozina: Mafijaši u sjeni hrvatske šutnje

duško lozinaProf. dr. Duško Lozina, redoviti profesor upravne znanosti na Pravnom fakultetu u Splitu, po vokaciji pravnik, sociolog i filozof, te jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za lokalnu samoupravu, za prilog Spektar Slobodne Dalmacije govori o problemu decentralizaciji države i najavi ukidanja velikog broja općina i manjih gradova, ali i o šutnji političke elite i hrvatske inteligencije, klijentelizmu i rodjačkim vezama u državnom aparatu, predatorskom kapitalizmu, te novom, neposrednom načinu biranja gradonačelnika... Zainteresiranim građanima i našim vijećnicima obvezno štivo...


PROF. DR., REDOVITI PROFESOR, JEDAN OD VODEĆIH STRUČNJAKA ZA LOKALNU SAMOUPRAVU

Duško Lozina:

Mafijaši u sjeni hrvatske šutnje


Naše društvo pati od istog sindroma koji je Misha Glenny prokazao kao tranzicijski obrazac – nastajanje nove političke kaste koju čine klasična mafija i novonastali nositelji ekonomske i političke moći. Znakovita je šutnja hrvatskih intelektualaca koji svoj komoditet pretpostavljaju skrbi za opće dobro


Piše: Leo Kovačić / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


LK: Mislite li da Hrvatsku treba hitno decentralizirati?

- Decentralizacija po svojoj naravi obuhvaća upravnu, financijsku i teritorijalnu decentralizaciju. Kod nas je najbolniji onaj financijski dio.

duško lozinaNaime, država bi trebala biti spremna dati dio kolača jedinicama lokalne samouprave, pazeći pri tome na načelo solidarnosti i što ujednačenijeg razvoja države.

LK: Hrvatska ima ukupno 429 općina, 126 gradova, te 21 županiju. Slažete li se da su to ipak ogromne brojke za ovako malenu državu i da je potrebna reforma?

- Sagledamo li taj podatak numerički i usporedimo li s europskim iskustvima, onda možemo tako zaključiti. Međutim, taj podatak sam po sebi ne govori puno.

Istina je da se u posljednjih 30-40 godina u Europi javlja trend smanjivanja broja jedinica lokalne samouprave, osim Francuske koja ima 36.500 jedinica lokalne samouprave i najcentraliziranija je europska država.

Za ilustraciju, susjedna Slovenija ima 210 općina i 11 mjesnih općina. Kad se to usporedi s Hrvatskom, proizlazi, s obzirom na razlike u veličini, da imamo podjednako brojčano veliku lokalnu samoupravu.

U svakom slučaju, kod malobrojne hrvatske upravne struke postoji konsenzus da Hrvatska pati od viška jedinica lokalne samouprave i da postoji veliki razvojni jaz između Zagreba i hrvatske periferije.

Ti su rasponi tako veliki da zahtijevaju ozbiljan pristup i raspravu. Dovode i do političkih tenzija između sjevera i juga, što je apsurdno u zemlji ovolikih gabarita.

Moja preporuka je da se razmisli o mogućnosti ukidanja, prije svega onih općina i gradova koji su taj status dobili po političkom ključu

Postoji paradoks da su neke općine, iako su osnovane protivno zakonskim uvjetima, izjednačene u svojim nadležnostima s gradovima. Sljedeći paradoks je da postoje gradovi koji po veličini ne ispunjavaju zakonske kriterije i manji su od velikog broja općina.

Međutim, neke općine i gradovi, unatoč tome, doživjeli su procvat, dok su neki samo ostali Potemkinova sela. U tom smislu i buduća reforma treba biti oprezna. To ne može biti ad-hoc projekt, nego treba vrlo ozbiljno promisliti.

Međutim, naš ministar za upravu Davorin Mlakar u jednom trenutku kaže kako je reforma neizbježna, te kako će uskoro započeti, dok s druge strane premijerka Jadranka Kosor tvrdi kako je neće biti, odnosno da se odgađa do daljnjega. To pokazuje nekoordinaciju vlasti i manjak vizije...

LK: Tvrdite kako kod nas nema političke ‘meritokracije’.

- Politika se na svim razinama u hrvatskom društvu danas percipira kao posao u kojemu mogu uspjeti neobrazovani i nesposobni kadrovi. Na Zapadu je, naravno, to drukčije. Upravni kadar regrutira se iz elitnih škola, a politika se, pak, shvaća kao elitni i častan posao koji je dobro plaćen, no to podrazumijeva rad za opće dobro, a ne mogućnost za osobno bogaćenje, kao što je to kod nas gotovo opća stvar.

Ovakvo stanje u kojem se politika percipira kao kanal koji može najbrže donijeti materijalnu i socijalnu sigurnost pojedincima izaziva ono što francuski filozof Pascal Bruckner naziva sindromom “demokratske melankolije”, koja rezultira sveopćom apatijom.

Hrvatska zapravo i nema ono što se zove “politička elita”. Politolog Anđelko Milardović kaže da našom politikom vlada tzv. netranzitirana nomenklatura kojoj pripadaju ostaci starog socijalističkog sustava, umrežena s onima koji su postali ratni profiteri.

Drugim riječima, naše društvo pati od istog sindroma koji je Misha Glenny u čuvenoj knjizi “McMafia” pokazao kao svojevrstan tranzicijski obrazac – nastajanje nove političke kaste koju čine klasična mafija i novonastali nositelji ekonomske i političke moći.

Činjenica je da se politika doživljava kao prljav posao, pa se javljaju i druge socijalne aberacije u kojima osobito naglašavam znakovitu šutnju hrvatskih intelektualaca koji svoj komoditet pretpostavljaju skrbi za opće dobro.

U ozračju prevlasti “predatorskog kapitalizma” i materijalističko-hedonističke kulture na političkom planu smo dobili opću pasivizaciju građana.

Bez svijesti o vlastitoj odgovornosti za izgradnju lokalne samouprave i drugih razina politike ne može doći do poboljšanja stanja


Bijeg od političkog angažmana
znači bijeg od vlastite slobode, čime se otvara manevarski prostor onima koje naknadno doživljavamo kao političke manipulatore, a kojima je jedina svrha realizacija osobnosti ili partikularnih interesa.

LK: Kao stručnjak za lokalnu samoupravu, kakav je vaš stav o novom zakonu i neposrednom biranju čelnika izvršne vlasti: načelnika, gradonačelnika i župana?

duško lozina- Novi zakon je dubiozan. Čelnici su dobili veće ovlasti i praktički su nesmjenjivi. Međutim, zakon je i duboko diskriminirajući jer pod plaštom demokracije u isti koš stavlja onoga tko traži PET ambalažu, kao i onoga tko je enormno bogat.

Drugim riječima, zakon izrazito pogoduje financijski moćnim pojedincima i medijski poznatim osobama. To znači da obični čovjek, ma kako sposoban bio, nema gotovo teorijskih šansi da bude izabran za čelnika izvršne vlasti.

U odnosu na prijašnja rješenja čelnici sada mogu po diskrecijskoj ocjeni, na često vrlo netransparentan način, angažirati savjetnike, umjesto bivših poglavara, čime broj zaposlenih u organima lokalne samouprave zasigurno neće pokazivati trend smanjivanja.


Granice demokracije

Po mom sudu, i demokracija ima svoje granice. Žalosno je da netko može postati čelnik izvršne vlasti bez stručnih referencija i da to sve ide do izbora za predsjednika države. Demokracija ima svoje limite, te držim da valja postaviti vrlo jasne kriterije za izbor čelnika općina, gradova, županija, pa sve do predsjednika države, jer je apsurdno da neki namještenik u lokalnoj samoupravi mora podlijegati puno strožim uvjetima nego navedeni čelnici.

Po mom sudu, ključno je informatizirati lokalnu samoupravu, jer je europski ideal lokalne samouprave zasnovan na otvorenoj i preglednoj upravi, koja razvija participaciju građana i načelo “good governance” (dobre uprave).


Na koncu treba shvatiti da je demokracija, pa i lokalna samouprava kao njen posebni dio, izrazito zahtjevna i kao takva, u materijalnom smislu, skup model političkog režima.

Svi oni koji bi željeli stvoriti idealnu lokalnu samoupravu moraju biti svjesni da to košta jako puno. Naime, demokracija traži posebno educiranog građanina koji se u novim političkim uvjetima pretvara iz političkog objekta u politički subjekt. Politika mora biti poziv, a poziv podrazumijeva stručnost, odgovarajuće obrazovanje i odgovornost, a ne poligon za različite improvizacije.

Povezani članci

Who's Online

We have 322 guests and no members online