Europa: Zamašnjak, mlin ili oboje

ulazak u EUEUNakon trinaest stoljeća, Hrvatska, napokon svoja, treba (i nastoji) ući u Europsku uniju, makar su nas razna sjedinjenja uvijek koštala kroz povijest. Mi smo napravili čudo u ovom dijelu Europe, neželjeni smo uspjeli stvoriti državu, ući u UN, postati nestalnom članicom Vijeća sigurnosti, ući u Vijeće Europe, u NATO i približiti se nadomak ulasku u EU. Plaćamo to na ovaj ili onaj način, ali uspjeh je fantastičan. Vrijeme i prilike u svijetu galopom mijenjaju stvarnost i zaostati znači propasti. Tako se posložilo. Ne znači to da će nas netko "šlepati" ako ćemo šepati, i zato je dobro hodati po pravilima uređenog društva i raditi kao što znamo, osim kad to izbjegavamo. Europska unija jest zamašnjak koji djeluje pozitivno, ali može se dogoditi da bude i mlin koji melje učmalost, inertnost, zaostajanje, pa i nacije. A može biti i oboje, zamašnjak i mlin. Malih žutih zvjezdica još i nema na europskoj zastavi, samo 12 velikih. U svakoj zemlji pristupnici postojali su i postoje euroskeptici i eurofili. Oni i jedni i drugi žele svojoj zemlji najbolje, samo to gledaju iz različitih kuteva ...


EUROPA

Zamašnjak, mlin ili oboje


Suradnja europskih naroda bolja je od ratova, a drugo, budemo li bolje radili i budemo li poštivali red i zakone, oporavit ćemo se. Europa će iz vlastitih interesa težiti gradnji naših pruga, zračnih luka, energetike, a to znači zaposlenost, zaradu i, na kraju, ta infrastruktura ostaje u nas


Piše: Duško Miličić
Izvor: Vjesnik
Link: http://www.vjesnik.hr/html/2010/05/25/Clanak.asp?r=sta&c=1


U čemu je bitna razlika između Sjedinjenih Država Amerike i zemalja udruženih u Europsku uniju?


SAD

Prva i najbitnija razlika je povijesna. Iz staroga u novi svijet krenula je najprije zdrava sirotinja željna rada da bi živjela. Krenuo je cvijet mladosti Europe. Najčešće bez obitelji, koja je ostajala kod kuće, "dok iseljenici ne stvore mogućnosti za njihov dolazak". Mnogi još nisu imali obitelj. Sve to znači da je Amerika dobila sirovu radnu snagu neopterećenu ičim osim osjećajima.

vojnikDrugo, kada su nastajale granice država u Americi? Dovoljno je vidjeti zemljovid i zaključiti da su one stvorene ravnalom, naravno nakon poštivanja određenih pravila igre. Jesu li sve one jednako bogate? Nikako. Je li bilo moguće planski djelovati prema prirodi tla i ostalih dobara pojedinog teritorija? Svakako. Je li SAD jamčio otkup svih farmerskih proizvoda? Jest. To je prevažno radi bujanja proizvodnje koja se razvila do mjere hraniteljice svijeta. Naravno, treba to moći, treba biti bogat.

Stanovništvo? Iz cijeloga svijeta. Svi znadu odakle su došli, svi vole svoju staru domovinu (treće koljeno već manje), ali su svi postali Amerikanci. Nije to nacija, to je nadnacija, ona briše ili potiskuje primarnu pripadnost. Kao i granice između država. Amerika je na osnovi "proizvodnih snaga", kako bi to rekao Marx, i netaknutih "resursa", kako bi to rekao bivši predsjednik Mesić, ali i "uvozom" najboljih mozgova iz stare Europe poglavito, dosegla vrhunac moći. I kultura je išla za novcem (ne mislim na narod), pa su se događanja svela na reprezentativna.

Vojska? Najbolja na svijetu. Zašto? Jer je kruto izvježbana, pa ostaju samo oni koji mogu. Nadalje, različite nacije imaju i različite sposobnosti, a američka vojska je upravo takva. I još nešto bitno: oni slušaju zapovijedi striktno, ali ne idu kao krdo, nego kreiraju sami djelovanje u određenim situacijama. Nisu odgajani za predaju. Oružano i materijalno su zbrinuti do mogućeg savršenstva.


EU

Usporedimo li populaciju koja živi u Europi s onom američkom, jasno je da je način života, odnosi među ljudima, odnos prema radu i kulturnim potrebama bitno različit.


Stara Europa sasvim je drukčija. Kao i svaki starac, ima svoju dugu i tragičnu povijest

EUU Europi nadalje žive stare nacije u nacionalnim državama koje su stvarali i branili krvlju kroz stoljeća. U Americi su se borili samo protiv Indijanaca i u Građanskom ratu za ukidanje ropstva.

U Europi su se kroz dugu povijest borili svi protiv sviju. I drugo, granice između europskih država izvijugane su, jer su nastajale osvajanjima ili gubljenjima teritorija, ali su svakako ucrtane ne ravnalom, nego krvlju (i to obilnom).

U SAD-u postoji i dosta individualizma između država, ali to nije ni približno kao u Europi. Ovdje se granice "brišu", ali svatko točno na milimetar znade što je njegovo. Znači da su izbrisane u naturi, ali ne u glavama. A te glave su ih opet spremne braniti, zatreba li.

Osnivanje Europske unije velika je stvar da se napokon stvori jedna snažna zajednica, koja je danas više nego nužna u kontekstu stvaranja značajnih ekonomskih središta kao što su Indija, Kina, ali i u odnosu na Ameriku, Japan i ostale u budućnosti.

Nikome od starih naroda nije svejedno staviti na raspolaganje dio vlastita suvereniteta, iako su zemlje bivšeg komunističkog bloka u tomu gledale svoje oslobođenje.


Hrvatska

HrvatskaHrvatska je u nekoliko drukčijem položaju. Nakon trinaest stoljeća, napokon svoja, treba (i nastoji) ući u Europsku uniju, makar su nas razna sjedinjenja uvijek koštala kroz povijest.

Vrijeme i prilike u svijetu galopom mijenjaju stvarnost i zaostati znači propasti. Tako se posložilo. Ne znači to da će nas netko "šlepati" ako ćemo šepati, i zato je dobro hodati po pravilima uređenog društva i raditi kao što znamo, osim kad to izbjegavamo.

Europska unija jest zamašnjak koji djeluje pozitivno, ali može se dogoditi da bude i mlin koji melje učmalost, inertnost, zaostajanje, pa i nacije. A može biti i oboje, zamašnjak i mlin. Malih žutih zvjezdica još i nema na europskoj zastavi, samo 12 velikih.


U svakoj zemlji pristupnici postojali su i postoje euroskeptici i eurofili. Oni i jedni i drugi žele svojoj zemlji najbolje, samo to gledaju iz različitih kuteva.


Euroskeptici kažu: prijelaz nacionalnih valuta u eurozonu, tj. u zajedničku valutu, dogodio se na primjeru dvije njemačke marke za jedan euro. Nije prošlo puno vremena da se to u praksi izjednačilo na jedan prema jedan, što je krađa stoljeća.


Menadžeri pohlepe

Nadalje, menadžeri pohlepe učinili su mnogo toga da iskoriste novopridošle zemlje iz bivšeg socijalističkog lagera željne svega. Tako su, primjerice, jeftino pokupovali nacionalna dobra tih država, prebacivali prljavu industriju k njima, uvozili jeftinije proizvode izvan EU-a, čime su uništavali proizvodnju roba tih zemalja itd.

Nadalje, kapitalisti su prebacili sredstva za proizvodnju u Kinu, Indoneziju, Tajland i slično na Dalekom istoku radi mizernih nadnica tamošnjih radnika, da bi kod kuće morali otpuštati svoje radnike kojima onda prodaju "uvezenu" robu iz vlastitih strojeva i tako uvećavaju svoj profit.

Takva politika vodi teškim socijalnim nemirima. Da bi stvar bila kompletna, potrebno je osim država zadužiti i pučanstvo, tj. marketingom natjerati ljude da kupuju i ono što im ne treba. Sad postaju ovisnicima o bankama kao stanovnici, a država i sektor proizvodnje kao društvo.

Eurofili nasuprot, ignoriraju ove činjenice, jer im cilj opravdava sredstvo. U današnjem trenutku najgora je izolacija, jer smo tada izrabljivani izvan kišobrana, što znači da kisnemo.

Teza da nitko nije tražio da iziđe iz EU-a je točna, što se može tumačiti da se svi osjećaju bolje. Osim toga, više nema hegemonije kakvu smo imali u bivšoj Jugoslaviji, ali širenje liberalizma kao "vrhunca civilizacije" zapravo teži likvidaciji nacionalizma, koji je nama uvijek jedini osiguravao san i ostvarenje države.

Ako se k tomu pridoda bitno, a to je davanje dijela suvereniteta na raspolaganje EU, onda se naravno, Unijine odluke moraju slušati bespogovorno.

Primjerice, svakoj članici odmjereno je s koliko novca mora pomoći Grčkoj, iako je svima jasno da to Grčka neće moći nikad vratiti. Ali tu nema mjesta protivljenju. A tko je o tome odlučio u ime svih?

Nitko nije naivan da ne vidi kako nam se nameće (izvrće), primjerice, rodoljublje i domoljublje u "govor mržnje" ili "ksenofobiju", a to su grde etikete.


Hrvatsko čudo

Mi smo napravili čudo u ovom dijelu Europe, neželjeni smo uspjeli stvoriti državu, ući u UN, postati nestalnom članicom Vijeća sigurnosti, ući u Vijeće Europe, u NATO i približiti se nadomak ulasku u EU. Plaćamo to na ovaj ili onaj način, ali uspjeh je fantastičan.

Da ne bismo trijumfirali, trebalo nas je krotiti kroz suđenja najzaslužnijima za stvaranje države, kroz ekonomiju, kroz nepružanje nikakve pomoći u obnovi porušenoga, kroz razne oblike nadzora i kritika kad god nam je trebalo glavu stavljati pod vodu, te napokon kroz "špalir šiba" u pregovorima s EU-om.

Ovakva kakav jest, Unija je bremenita svakakvim mogućnostima, što se vidi na primjeru cjelokupnog juga Europe (Grčka, Portugal, Španjolska, Italija), ali nije u boljoj situaciji ni Mađarska, tri baltičke zemlje.

To su realne činjenice, ali nitko neće dopustiti da tako veliki projekt kao što je Europska unija zbog toga propadne, jer bi to dovelo do najtežih mogućih posljedica. Naravno da će se Njemačka, koja je najveći materijalni spasitelj, primjerice Grčke, a možda će morati biti i još za nekoga, zapitati do kada.

Situacija je takva, ali nije dobro ostati izvan te zajednice. jer ta obitelj ima znanje, red, moć i snagu, a nema teritorijalne pretenzije i nema volju da se miješa u unutrašnji ustroj svake zemlje. Lisabonski sporazum. osim toga, jasno dopušta svakoj od članica istupanje iz zajednice na bezbolan način.


Nakon prikaza relevantnih čimbenika pro i kontra EU-a, mi ovaj put ipak nismo guske u magli.


Suradnja europskih naroda bolja je od ratova tih istih naroda kao prvo, a drugo, budemo li radili bolje no što smo navikli, i budemo li poštivali red i zakone, oporavit ćemo se.

Europa će iz vlastitih interesa težiti gradnji naših pruga i vlakova, zračnih luka, energetike, a to već samo po sebi znači zaposlenost, zaradu i, na kraju, ta infrastruktura ostaje u nas.

Jasno da će i investitori imati od toga koristi, ali kada bismo mi to sami mogli uraditi?

Povezani članci

Who's Online

We have 225 guests and no members online