Ekonomija je prevažna da bi se prepustila samo neoklasičnim ekonomistima

ross ashcroftRoss Ashcroft, redatelj dokumentarca "Četiri Jahača" za Vjesnik govori o problemu svjetskoga duga, neoklasičnom gospodarstvu, potrebi samoedukacije i promjeni kulturološkog okvira koji od nas čini bezumne, letargične potrošače. - Ljudi su izgubili povjerenje ne samo u establishment, nego i u same sebe. I moramo se riješiti te letargije, a umjetnost, kultura, samoedukacija tu imaju neprocjenjivu ulogu, u stvaranju čvrstih korijena na kojima će onda izniknuti bolje društvo... Vrijedi pročitati...

Ross Ashcroft: Ekonomija je prevažna da bi se prepustila samo ekonomistima

Piše: Vedran Jerbić / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

Jedan od "najoštrijih" dokumentaraca ovogodišnjeg ZagrebDoxa "Četiri jahača", čija je kritička oštrica uperena u samo srce globalnoga kapitalizma, debitantski je uradak Rossa Ashcrofta, a čiji su sugovornici u filmu brojni "pobunjeni" intelektualci, teoretičari, ekonomisti, novinari (među njima i Noam Chomsky i Joseph Stiglitz) i svi pokušavaju pronaći odgovor na pitanje zašto je sustav u strukturnoj krizi, koju, očito, ne može razriješiti.

Ross Ashcroft za Vjesnik govori o problemu svjetskoga duga, neoklasičnom gospodarstvu, potrebi samoedukacije i promjeni kulturološkog okvira koji od nas čini bezumne, letargične potrošače.

Na početku »Četiriju jahača« govorite o nemogućnosti iscrtavanja spoznajne mape kapitalizma, zbog čega i ne uspijevamo riješiti njegove probleme.

- Problem s neoklasičnom ekonomijom je taj što nam je otela kognitivnu mapu, onemogućivši nam da shvatimo zašto gospodarski sustav ne funkcionira kako bi trebao i time nam otežavši pronalazak rješenja. To se prije svega događa kroz obrazovanje, i to tako da se utječe na profesore na sveučilištima, koji potom utječu na svoje studente.

I gospodarstvo koje studenti uče potpuno je odvojeno od stvarnog svijeta, njegovi modeli ne re-prezentiraju stvarnost u kojoj bi ta ekonomija kasnije trebala djelovati. I upravo te stvari koje ostaje neizrečene, o kojima se ne raspravlja, koje su nestale iz javnog diskursa ili ih tamo nikada nije ni bilo, te stvari moramo vratiti na dnevni rad. Sve dok to ne napravimo, nećemo moći vratiti kognitivnu mapu, niti uspjeti promijeniti našu ekonomiju na bolje. Kao što je Mark Twain jednom rekao: nikad nisam dopuštao da mi škola smeta u mojoj edukaciji.

Koliku ulogu u tom »otimanju« kognitivne mape imaju mediji?

- Mediji se danas prodaju kao slobodan tisak, ali oni to nisu. A bez slobodnog novinarstva ne može biti demokracije, to je jasno kao dan. Ako imate tisak koji je u vlasništvu korporacija, onda je njihov interes očuvati ekonomski sustav koji ide njima u korist, a najbolje će to učiniti tako da ne otvaraju raspravu o alternativama i da očuvaju mit kako je ovaj sustav jedini prihvatljiv i jedini moguć u ovom trenutku. Ne trebaju nam mediji koji su megafoni korporativnog interesa.

Koje su, po Vašem mišljenju, kritične točke današnjega kapitalističkog sustava?

- To je prvo problem toka i opskrbe novca. Banke stvaraju novac ni iz čega i onda stavljaju na njega kamate. Neće biti promjene ako se ta moć, a to uistinu jest golema moć stvaranja novca, ne uzme od banaka koje se vode isključivo profitom, i ne vrati ljudima, koji će onda urediti pravedniji optjecaj novca tako da novac služi ljudima na njihov boljitak, a ne da ljudi postaju robovi novca. Zatim, tu je porez koji, u ovoj situaciji, kažnjava produktivnost, a trebao bi inspirirati rad i poduzetništvo, a kažnjavati predatorstvo i parazitstvo.

Zatim financijski sustav – to je sustav izgrađen na renti i špekulaciji, a ni jedno od toga ne bi trebalo imati svoje mjesto u modernom civilizacijskom sustavu. Ne treba nam sustav koji potiče špekulaciju i koji ohrabruje neodgovorno ponašanje novčarskih institucija, koje žive u nekom izoliranom svemiru, niti mrvicu mareći za ono što se događa oko njih, i to upravo kao posljedica njihova lošeg poslovanja.

Kao što je netko rekao, daj čovjeku pištolj i opljačkat će banku, daj čovjeku banku i opljačkat će cijelo društvo.

Masovni prosvjedi šire se zapadnim svijetom. Može li se na ulicama i trgovima pronaći rješenje za ovu krizu?

- Prije svega treba napraviti razliku: imate mirne i nenasilne prosvjede, one koji šalju poruku i okupljaju ljude, a s druge strane imate nasilje i razbijanje. Držim da masa koja divlja i razbija neće postići ništa. I to je zapravo skretanje s fokusa problema. Mi ne pokušavamo političare, bankare i biznismene natjerati da se predomisle i da odjednom postanu socijalno osjetljivi i pravedni.

Promjena mora biti aktivna, i mora početi od individue. Kako se ponašamo, u kojoj banci štedimo, koje proizvode kupujemo, da li dajemo svoj novac korporacijama koje na drugom kraju svijeta izrabljuju radnu snagu Trećeg svijeta, kakav posao vodimo, za koga radimo, kako se odnosimo prema ljudima, kako djelujemo u kolektivu kojem pripadamo?

To su važne stvari i otuda počinje promjena, i upravo zato što je toliko dugo postojao moralni vakuum u zapadnim demokracijama, ljudi su izgubili povjerenje ne samo u establishment, nego i u same sebe. I moramo se riješiti te letargije, a umjetnost, kultura, samoedukacija tu imaju neprocjenjivu ulogu, u stvaranju čvrstih korijena na kojima će onda izniknuti bolje društvo.

I zato destruktivna energija koja razbija i pali je krivo usmjerena energija. Ona je usmjerena na izbacivanje ljutnje i bijesa, i to se može opravdati, ali ne posjeduje kreativni impuls potreban da bi se donijela stvarna promjena.

Držim da je kultura, samoedukacija, svjesnost, a potom i djelovanje koje proizlazi kao rezultat spoznaje jedino što može donijeti promjenu. I da, umjetnost, pa i film, također je dio te slagalice i tih napora.

Kada se obratio prosvjednicima na Wall Streetu prošle jeseni, slovenski filozof Slavoj Žižek je rekao da je brak između demokracije i kapitalizma završio. Dijelite li i Vi to mišljenje?

- Možemo govoriti da nemamo ni jedno ni drugo. Nemamo demokraciju, a nemamo ni kapitalizam. Ono što imamo jest socijalizam za bogate i kapitalizam za siromašne. Odnosno bogati uživaju svu zaštitu i potporu države, sjetite se »bailouta« bankama 2008., a svi ostali su prepušteni na milost i nemilost divljega tržišta.

I to je na neki način plutokracija. No, koji god naziv pridamo tomu, upravo neoklasična ekonomija nas je dovela do toga. Neoklasična ekonomija kaže da neće davati nikakav sud o moralnosti, no upravo je to moralni sud koji kaže: amoralnost je prihvatljiva. Ekonomija je prevažna stavka u našim životima da bismo je prepustili samo ekonomistima, a pogotovo neoklasičnim ekonomistima.

I da, brak između kapitalizma i demokracije je završio ili upravo broji svoje posljednje dane, ali i demokracija koju smo imali bila je demokracija spektakla i letargije, jednom u četiri godine zaokružili ste broj na listiću papira i onda ste se iduće četiri uspavali.

Kapitalizam nije loša ideja, no sigurno ne na način na koji on danas funkcionira, u kojem je bogatstvo i moć prikupljena u rukama nekoliko korporacija i financijskih moćnika, koji onda kroje sudbinu ostatka svijeta.

Zvuči nevjerojatno informacija koju iznosite u svom filmu: da je 97 posto čitavog novca u svijetu zapravo dug!

- Dug je velik posao. Možda i najveći posao. Postoji jedna zdravorazumska mudrost koja kaže: dug koji se ne može podmiriti, neće ni biti podmiren. I možda bi trebalo, u ovoj situaciji, poništiti sve dugove i krenuti ispočetka, od nule, izgraditi društvo koje se neće slamati pod teretom beskonačnih dugova.

Netko će reći da je današnje gospodarstvo zakazalo, no možemo i reći da ono, barem prema pravilima i paradigmama kojima se vodi, djeluje sasvim dobro i onima na vrhu ne pada na pamet mijenjati ga.

Ono što mi moramo napraviti jest promijeniti sama ta temeljna pravila na kojima je gospodarstvo izgrađeno. A ne čekati da nam nevidljiva ruka slobodnog tržišta, koje i nije slobodno u ovim konstelacijama snaga, donese boljitak.


Stvari se mogu promijeniti

Ovo Vam je debitantski uradak, a niste filmaš po profesiji. Kako ste se odlučili za takav angažirani dokumentarac?

- Ja sam zapravo studirao agronomiju i htio sam postati farmer. No ubrzo sam shvatio da je nešto krivo s gospodarskim sustavom, načinom na koji se organiziramo u Americi, ali i u ostatku svijeta. Naravno, oni koji su pronašli svoje povlašteno mjesto u tom sustavu reći će vam da stvari moraju biti takve, da ne mogu biti drugačije.

Vjerujem da to nije istina, da se stvari mogu promijeniti, i to na mnogo bolje. I zato sam krenuo ovim putem, da bih ljudima mogao pokazati što nije u redu s našom ekonomijom i što možemo učiniti da to promijenimo.

Povezani članci

Who's Online

We have 174 guests and one member online

  • admin