Kronologija događanja u Slobodnoj Dalmaciji od 2005. do danas

Slobodna DalmacijaPunih sedam godina nakon što je "Europapress holding" Ninoslava Pavića preuzeo najstariji splitski i dalmatinski list, od nekoć slavne i ugledne institucije malo toga je ostalo. Najnoviji broj časopisa "Novinar", službenog glasnika Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara, kao glavnu temu ima upravo stanje u EPH-u, a među brojnim prilozima nalazi se i mala kronologija događanja u Slobodnoj Dalmaciji od 2005. godine do danas.. Tekst novinara Damira Petranovića pročitajte ovdje ...

KRONOLOGIJA DOGAĐANJA U SLOBODNOJ DALMACIJI OD 2005. DO DANAS

Piše: Damir Petranović
Izvor: Novinar

Tekst novinara Damir Petranovića prenosimo u cijelosti:

Kad je u kolovozu 2005. godine trijumfalno ušetao u tiskaru Slobodne Dalmacije i najavio temeljiti tehnološki, kadrovski i tiražni preporod dalmatinskog dnevnika, Ninoslav Pavić izgledao je kao prorok iz budućnosti.

Kapitalist s ljudskim likom, u ispranim trapericama i s rukama ležerno zavučenim u džepove, pojavio se u podzemnom dijelu kompleksa moćne splitske tvrtke i pred nekoliko stotina razrogačenih parova očiju - od urednika i novinara do radnika iz tiskare i čistačica - prosipao latice. Bit će posla za svakoga, plaće će rasti, novine će se prodavati u barem 90 tisuća primjeraka, a Slobodna Dalmacija kao institucija bit će još relevantnija i utjecajnija.

Državne novine u to doba dijelile su sudbinu sličnih mastodonata, iako su na jedvite jade već preživjele prvi brutalni val pljačke punih 12 godina ranije: kako je Miroslavu Kutli Slobodna služila kao jedna od osovina njegovog 'bicikla' sastavljenog od nekoliko stotina tvrtki mahom iz dalmatinskog bazena, još uvijek je nekako okretala pedale - no redakcija je bila duboko posvađana i podijeljena, tehnološki zaostala i sramotno zapuštena, a konkurencija je već vrlo ozbiljno otimala svoj dio kolača na tržištu.

Pavić je tada, te 2005. godine, za golemu većinu zaposlenih bio tračak nade da će splitski list konačno napraviti pravi korak naprijed: gazda konkurentskog Jutarnjeg lista, tada pametno vođenih i vizualno perfektno osmišljenih novina koje su otvarale nacionalne teme i vješto promovirale svoje autore, povlađivao je egu i mašti Splićana najavom ulaganja stotina milijuna kuna, širenja tržišta i žestoke borbe s konkurencijom, a posebno tim Jutarnjim listom.

U novinama koje su u to vrijeme bile posljednje koje su izlazile u crno-bijeloj tehnici, gdje se iz organizacijskih razloga tv program nalazio negdje po sredini lista i izazivao nevjerojatne kritike čitatelja, o budućnosti nije bilo teško sanjariti. A onda je svizac zamotao čokoladu. I u Split poslao Mladena Plešea.

Nekadašnji društveno-politički radnik u medijima, još iz doba koje većina današnjih novinara u Hrvatskoj gleda kao na prapovijest, taman je bio završio svoju epizodu kod Ive Pukanića, gdje se isticao upravo u sotoniziranju Nina Pavića, pa je nakon transfera u EPH morao dokazati svoju pravovjernost i za šefa odraditi najteže i najosjetljivije zadatke. Spustio se 'na more', koliko god mu to teško palo, jer - kako će kazati na jednom od kolegija - 'selidba iz zagrebačkog Donjeg grada na Jarun za njega je bila kulturološki šok - a možete si misliti ovo sada, taj Split'.

U Slobodnoj Dalmaciji Pleše nije nogom otvarao vrata poput nekih siledžija iz Kutlinog doba: ne, on se mudro okružio mlađim uredničkim kadrom za kojega je unakrskim ispitivanjem svih zaposlenika procijenio da je sposoban nositi teret dnevne operative, nečega u čemu je on sam imao vidljiv deficit, pa polako usmjeravao list prema viziji 'tabloida s okusom mora'.

Strpljivo je objašnjavao da u novinama više neće biti mjesta za 'malog ribara' - osim ako ne ulovi baš veeeeliku ribu, a predstavio je i rezultate svoga istraživanja čitateljske publike: stajao je jednog dana pokraj trafike i proučavao tko kupuje koje novine, pa zaključio da su 'kupci Slobodne Dalmacije mahom stari i prljavi ljudi', dok su mlađi, uredniji i obrazovaniji, naravno, skloniji Jutarnjem listu.

Mic po mic Pleše je približavao sustav konačnoj preobrazbi, usput objašnjavajući urednicima i novinarima da tiražu neće dizati vijesti, analize i servisne informacije nego detaljni izvještaji o noćnom provodu stanovite Nicky Hilton, sestre globalne starlete Paris Hilton. Potpisnik ovih redaka imao je čast raspravljati s Plešeom upravo o spomenutoj gospođici, gdje mu je glavni urednik svojim autoritetom pokušavao objasniti da je 'to budućnost novinarstva, ono što ljudi žele čitati'.

O ovoj temi jedan od svojih posljednjih članaka u Slobodnoj Dalmaciji napisao je kolumnist Renato Baretić, ironija je htjela da upravo taj tekst posluži kao 'špranca' za novi sustav prijeloma, pa ga u redakciji splitskog lista i dan danas prilikom uređivanja stranica moraju gledati na ekranu, doslovce svakog dana. Naslov je vrlo prepopoznatljiv: 'Našmrkane koze i pijane guske', a jednom zgodom čak je ponovno objavljen.

Metamorfoza Slobodne Dalmacije simbolično je zaključena objavom gaćica Jelene Rozge na samoj naslovnici, potezom koji je skandalizirao promjenama nesklonu dalmatinsku čitateljsku publiku, pa je negdje u to vrijeme reagirao ogranak HND-a s javnim upozorenjem da 'EPH pretvara Slobodnu u klon Jutarnjeg lista', koji se također radikalno okrenuo prema žutilu usporedo s rastom Sanaderovih pljačkaških ambicija. Zaustavljaju se tekstovi o, primjerice, aferi Brodosplit - ali zato lifestyle rubrike cvjetaju. Iz lista tada odlazi i Tomislav Klauški, danas najcjenjeniji kolumnist u državi.

Paralelno se, međutim, u pozadini odvijao još ozbiljniji proces: trebalo je ispuniti obvezu o EPH-ovom ulaganju od 520 milijuna kuna u splitsku tvrtku, koji se danas najtočnije može opisati jednoj jedinoj rečenici. Gotovo sva ulaganja u Slobodnu Dalmaciju izvedena su knjigovodstvenom metodom, jer je ugovorom o preuzimanju bilo dopušteno kredite tretirati kao investiciju, pa je skoro svaku formalno uloženu kunu u stvarnosti iz svog poslovanja vratila sama Slobodna Dalmacija.

U Rumunjskoj je (od WAZ-a, dakako) kupljen polovni tiskarski stroj za kojega je EPH Slobodnoj dao kredit, od korporacijskih partnera iz Njemačke i Španjolske novcima splitskog dnevnika kupljen je novi redakcijski sustav i dizajn samih novina, kojega je Pleše lažno predstavio kao ulaganje od čak 30 milijuna kuna, potom je nabavljeno nekoliko kompjutera, a sva ostala ulaganja provedena su u krugu tvrtki bliskih EPH-u, mahom njihovim preuzimanjem ili dokapitalizacijom u kojima je Slobodna trošila desetke milijuna eura da bi zauzvrat dobila praktički bezvrijedne udjele.

Na dan kada je obavljena najspornija transakcija preko tvrtke adriatica.net, jedina za koju je službeno potvrđeno da je još uvijek pod istragom Državnog odvjetništva, u sjedištu Slobodne Dalmacije pojavio se glavom i bradom Ivo Sanader, valjda kako bi demonstrirao zadovoljstvo uspješno obavljenim privatizacijskim poslom.

U tom trenutku i najvećim optimistima u redakciji postalo je jasno da Pavić sa Slobodnom Dalmacijom nema ozbiljne namjere, a pogotovo da je ne misli izravno suprotstaviti korporacijskom čedu imena Jutarnji list: osniva novinsku agenciju EPEHA i u nju trpa sve novinare izvan Splita - uključujući i dopisničku mrežu u doslovce svakoj dalmatinskoj zabiti, sistem kojega su splitske novine stvarale punih pola stoljeća i u kojemu su lokalni učitelji ili knjižničari za sitne pare dojavljivali što se događa u njihovom mjestu, od Benkovca do Jelse i od Mljeta do Aržana.

Najveća vrijednost splitskih novina upregnuta je u korist zagrebačke konkurencije, pa su se isti tekstovi punih dvije godine objavljivali u obje novine - koje, usput, drže gotovo kompletno dalmatinsko medijsko tržište. Incestuozni projekt završio je, dakako, u propasti - dio novinara izgubio je posao, dio stalno zaposlenih vratio se u okrilje Slobodne Dalmacije, a stotine dopisnika jednostavno su izgubile interes za novinarstvo.

Svih pet godina EPH-ovog 'probnog perioda' u splitskim novinama, dakako, proteklo je u serviranju zvučnih obećanja o 'velikim projektima', pa je u takvom revijalnom tonu objašnjeno preseljenje redakcije iz centra grada u industrijsku zonu Dugopolje, vukojebinu u koju javni prijevoz još nije pokucao na vrata i gdje u krugu tri kilometra nema ni trafike, ni poštenog kafića, ni žive duše.

Čupanje novine iz srca grada doživljeno je prilično traumatično i za novinare i za čitatelje: već prvog radnog dana u Dugopolju zaposlene su pred vratima redakcije dočekale ovce, kojima je oduzeto njihovo prirodno stanište, dok konzumentima splitskog lista nikako nije bilo jasno zašto su prekinute njihove veze s 'domaćom novinom' i zašto više ne mogu pokucati na vrata redakcije i ispričati svoju priču.

Vodstvo lista - a tada je na scenu već stupio novi glavni urednik Zoran Krželj, u splitskim novinarskim krugovima najpoznatiji kao honorarni dopisnik Novog lista i bliski prijatelj korporacijskog biča Stipe Oreškovića - ponudilo je objašnjenje da se Dugopolje nalazi 'u središtu rastućeg splitskog megapolisa' i da, eto, redakciji treba veći prostor za televizijski studio, 'razvijanje multimedijskih sadržaja' i slične opsjene kojima korporacije obično pravdaju nelogične i štetne poteze u vlastitim tvrtkama.

Već u startu bilo je jasno da je cilj prodati staru zgradu u Splitu, no igrom slučaja to se do danas nije dogodilo - pa novinari i urednici u Dugopolju svakodnevno stvaraju sve veće i veće troškove za tvrtku, plastično dočaravajući da su bili u pravu kada su se pobunili protiv preseljenja.

A pobuna je, treba li reći, unutar EPH doživljena kao izdaja, pa su organizatori najobičnijeg sastanka ogranka HND-a (među kojima je i potpisnik ovih redaka) kažnjeni smanjenjem plaće, dok je najistaknutiji među njima Ćićo Senjanović suspendiran, sve dok nije popustio i otišao iz novina kojima je bio jedan od zaštitnih znakova.

'Operacija Slobodna' u posljednje dvije godine privela se kraju prodajom jednog dijela tiskare anonimnoj 'tvrtki iz garaže' iz obližnjeg Solina te predajom 50-postotnog udjela u 250 kioska diljem Dalmacije Todorićevom Agrokoru. Odricanjem od svoje 'tvornice gotovine' Slobodna Dalmacija osigurala je mirnu egzistenciju na dvije do tri godine, koje polako istječu, pa su usprkos pozitivnim poslovnim rezultatima novinarima u nekoliko navrata smanjene plaće.

Saldo sedmogodišnjeg EPH-ovog vladanja uglednim splitskim dnevnikom stoga će vjerojatno ući u anale hrvatske privatizacijske priče, čak i ako policija i DORH ostanu dosljedni pa uporno nastave ignorirati sumnje u kriminal.

Tiraža lista gotovo prepolovljena. Redakcija premještena iz grada u dvadesetak kilometara udaljenu pustopoljinu. Nema dopisnika iz sela i sa otoka. Ukinuta su dopisništva u Dubrovniku i Šibeniku, a isto se sprema i Zagrebu. Sve je manje rasnih novinara i komentatora. Nema više kioska. Nema ni dijela tiskare. I stara zgrada prodat će se, kad-tad.

Mašala, Ninoslave Paviću.

Povezani članci

Who's Online

We have 274 guests and no members online