Čitatelj čita što čitatelj vidi

Posljednjih godina u Hrvatskoj se odvija jedna zanimljiva društvena igra u kojoj su s jedne strane oni koji novine pišu i uređuju, a s druge strane oni koji te novine čitaju. Igra se sastoji u tome da ovi potonji jadikuju kako su hrvatske novine prepune žutila, krvi i nesreća”, dok ih oni prvi uvjeravaju da je to zato što upravo oni, čitatelji, tako žele”, a završava se tako što sve ide ukrug, poput one balade o kokoši i jajetu.  Otprilike toj temi, službeno nazvanoj “Psihologija-mediji-etika”, bila je posvećena 16. godišnja konferencija hrvatskih psihologa, održana od 1. do 4. listopada u Poreču, koja je okupila više od 800 sudionika iz zemlje i inozemstva, s više od 90 izlaganja, 16 okruglih stolova i 11 radionica, koje su vodili neki od naših vodećih stručnjaka iz područja psihologije, novinarstva i medija. Bila je to prilika za sve sudionike spomenute društvene igre da vide kako hrvatski psiholozi ocjenjuju današnje hrvatske medije, kao i gdje je u svemu tome etika ...

O TEMAMA I ZAKLJUČCIMA 16. KONFERENCIJE HRVATSKIH PSIHOLOGA GOVORI PSIHOLOGINJA ODBORA JASENKA PREGRAD

Čitatelj čita što čitatelj vidi

Mediji danas imaju rastuću tendenciju upotrebljavati ljudsku nesreću kako bi povećali prodanost, a time i profit, jer prodanost i gledanost donose više oglašivača. Tako je besramno reći da ljudima ne treba dati i drugih sadržaja, kad crnu kroniku najviše čitaju, a show business najviše vole

Piše: Damir Pilić / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


Malo hrabrih novinara

- I psiholozi i novinari imaju svoje etičke kodekse i oni su uglavnom podudarni govori naša poznata psihologinja i psihoterapeutkinja, predsjednica Programskog odbora konferencije, od koje smo pokušali doznati koje su glavne zamjerke psihologijske struke hrvatskim medijima.

Jasenka Pregrad- Etička pitanja i dileme nisu nikad na razini struka, nego na razini izbora i ponašanja ljudi dok obavljaju svoje stručne poslove – kaže Pregrad.

- Tako bi vaše pitanje trebalo glasiti što psiholozi zamjeraju novinarima, a još više urednicima i nakladnicima medija.

Jedno važno polazište u našim raspravama bilo je da “...zadaća razvijanja osjećaja profesionalne i etičke odgovornosti nikada nije stvarno završena, jer konačnog i univerzalnog odgovora na mnoga etička pitanja jednostavno nema.

Psihologinja Jasenka Pregrad

Riješiti etičku dilemu znači zapravo uravnotežiti sukobljene vrijednosti koje su obje poželjne, a teško ih je maksimilizirati istodobno“. (V. Kolesarić: “O etičkom kodeksu Hrvatskog psihološkog društva“, Hrvatski psihologijski glasnik, 1996.).

Prema riječima psihologinje Pregrad, hrvatskim je psiholozima bilo važno zajedno s novinarima promišljati o zajedničkoj praksi, odnosno suradnji onda kada se u medijima dira u psihološke teme i područja života i/ili zove psihologe da sudjeluju u medijskoj produkciji, u uvjerenju da se takvim promišljanjem može ostvariti etičniju praksu.

Zato je konferencija i suorganizirana s HND-om, dok je medijski pokrovitelj bio EPH.


Zloupotreba prirodnog nagona

- Zamjeranja i kritike na medije bilo je dovoljno ove godine, a i ranije veli Pregrad.

- Kritika i zamjeranje često prebacuju cijelu odgovornost na stranu onih kojima se zamjera i zato u pravilu ne pomiču praksu, a nama se činilo da je vrijeme da vidimo što mi psiholozi u suradnji s novinarima možemo napraviti kako bismo dosegli etičnije novinarstvo.

I posebno nam je drago što su se malobrojni i hrabri novinari odazvali našem pozivu i što smo stvarno uspjeli ostvariti zajedničku raspravu koja je završila zaključcima i preporukama konferencije u kojoj smo zajedno sudjelovali.

novinariDrago mi je što je novinara koji su aktivno sudjelovali na konferenciji bilo dvadesetak, a kažem “hrabri” zato što osvještavanje pozicije novinara u suvremenoj medijskoj praksi otkriva koliko je teško biti u sukobu između vlastitih i strukovnih etičkih principa s jedne strane i zahtjeva urednika i nakladnika s druge strane.

Ukupni dojam je da su novinari, što se etičkog djelovanja tiče, u puno težoj poziciji nego psiholozi. Iskreno govoreći, u izlaganjima i raspravama na konferenciji novinari su bili mnogo kritičniji u odnosu na svoju praksu od nas psihologa – priznaje Pregrad.

Teme i pojave koje su posebno privukle pažnju sudionika konferencije su sukob između, s jedne strane, težnje za profitom i, s druge strane, težnje za poštivanjem privatnosti i brigom za smanjenje dodatne traumatizacije ljudi detaljnim izvještavanjem o nesrećama i kritičnim događajima.

Pritom se naglašavalo kako mediji danas imaju rastuću tendenciju upotrebljavati ljudsku nesreću kako bi povećali prodanost, a time i profit, jer prodanost i gledanost donose više oglašivača.

Govorilo se i o praksi urednika i nakladnika da svoje uređivačke izbore opravdavaju činjenicom da “ljudi takve sadržaje hoće” ili “da ljudi ne čitaju duže tekstove, nego samo naslove i gledaju slike”.

- Prvo treba reći da je istina da ljudsku pažnju zaokupljaju informacije o životu i smrti, pa tako i crna kronika, ne zato što to njima treba ili im se sviđa ili ih nadahnjuje, nego zato što biološki motiv za samoodržanjem informacijama o životu i smrti daje prednost, jer je prvo važno preživjeti, pa tek onda npr. gledati cvjetnu livadu u putopisnoj emisiji ili čitati kritiku kazališne predstave.

I tako mediji zloupotrebljavaju prirodni nagon kako bi povećali gledanost i čitanost, što je zapravo marketinški trik, a ne potreba ljudi – tvrdi Pregrad.

– Drugo, urednici i nakladnici na taj način amnestiraju sebe od odgovornosti za uređivačku politiku, što je prilično zabrinjavajuće s obzirom na to koliko su mediji moćni u oblikovanju javnog mnijenja i stava prema životu i svijetu.

I treće, na taj se način prilično omalovažavaju čitatelji i gledatelji.

To što većina ljudi voli slatkiše nije nas dovelo do zaključka da im onda ne treba dati jesti i povrće i meso, jer znamo da je ono vrlo hranjivo i nužno za biološku ravnotežu.

Tako je besramno reći da ljudima ne treba dati i drugih sadržaja, kad crnu kroniku najviše čitaju, a show business najviše vole.

Sreća je što ljudi sami sebi kuhaju i hrane se, a nesreća je što nam informativne obroke spravljaju i određuju urednici i nakladnici vođeni interesom profita – smatra Pregrad.


Ministarstvo ne surađuje

Na konferenciji se raspravljalo i o zadiranju, često vrlo agresivnom, u privatnost ljudi u potrazi za neposrednijim detaljima o nekom nesretnom događaju ili stradanju.

MUPsDiskutiralo se i o načinu na koji mediji izvještavaju o suicidima i posljedicama takvog izvještavanja, kao i o količini agresije u medijima, o nepoštovanju postojećih zakona o označavanju medijskih sadržaja primjerenih pojedinim dobnim skupinama i drugim načinima zaštite djece i mladih od izlaganja potencijalno traumatizirajućim i uznemiravajućim sadržajima.

Posebno se mnogo razgovaralo o potrebi za povećavanjem medijske pismenosti kao načinu na koji bi ljude učinili kritičnim i analitičnim korisnicima medijskih informacija.

Međutim, zaključeno je da se medijsku pismenost - ili ono što je UNESCO u svojoj deklaraciji iz 1982. nazvao “Odgoj za medije” – neće moći efikasno promicati bez suradnje s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta te Agencije za odgoj i obrazovanje, koji se, kako kaže Pregrad,za sada nisu odazvali našem pozivu na suradnju”.


Da sam ja urednik

Da ste glavni urednik nekih novina, kako biste medijski pratili samoubojstvo nekog srednjoškolca? Na naslovnici ili drugdje? S fotografijama ili bez? Koliko biste išli u detalje suicida? Biste li potom pratili što se događa s razrednim kolegama samoubojice? Možete li nam to malo opisati?

- Sve što ste nabrojili radila sam i radim u slučaju suicida srednjoškolca iz uloge školskog psihologa i psihologa u timu za krizne intervencije; međutim, to NIJE posao novinara.

Pa, dakle, da sam ja glavni urednik novina u koje stiže vijest o samoubojstvu srednjoškolca, svojim bih novinarima rekla da ne pišu uopće o tome, ali bih ih zato zadužila da iz statističkih podataka RH, policijskih izvješća itd. izvuku skupne podatke o pokušajima samoubojstava i samoubojstvima, da naprave skupni prikaz, da zatraže tumačenje stručnjaka o takvoj pojavi, da brinu da pošalju poruku čitateljima da samoubojstvo nikad nije najbolji izlaz te da im pokažu i druge, bolje izlaze iz tih teškoća.

Zato što je u interesu javnosti da zna u kakvom svijetu živi i da bolje razumije što nam se to događa i kako se bolje nositi s tim kad i ako se dogodi u našoj neposrednoj sredini.

Nije u interesu javnosti da zna kako je izgledao samoubojica, niti njegovi bliski prijatelji, niti pojedinosti o načinu na koji je počinio samoubojstvo, a niti što u tim teškim trenucima misle i osjećaju njegovi prijatelji i bližnji, koji su traumatizirani i mnogi tek djelomično ubrojivi.

Ništa od toga nije u interesu javnosti, niti pomaže ljudima da bolje razumiju što se to čovjeku mora dogoditi pa da ga gurne u samoubojstvo, niti kako se nositi kad nam se to dogodi.

S druge strane, psihologiji, ali sad već i široj javnosti, poznat je tzv. Wertherov efekt koji je u mnogim istraživanjima potvrđen, a koji pokazuje da se broj samoubojstava poveća nakon detaljnih napisa u novinama o samoubojstvima. Pritom je to povećanje u izravnoj korelaciji s načinom na koji se o samoubojstvu piše.

Pravobraniteljica za djecu je mnogo puta upozoravala medije i novinare o tome kako izvještavati o samoubojstvima, pa je dio smjernica njenog stručnog tima, kao i Hrvatske psihološke komore, na njenim web stranicama.

Važno je da novinari i urednici znaju da su izravno odgovorni za neka sljedeća samoubojstva kad s fotografijama i s puno detalja, oproštajnih pisama, intervjua s bližnjima opisuju samoubojstvo

Na psiholozima je da to kažu urednicima i novinarima, a na novinarima je da vide kako će mirno spavati s tim, dok je na urednicima i posebno nakladnicima da vide hoće li se odreći dijela svog profita kako bi spriječili sljedeća samoubojstva, ili će, zato da si priskrbe još malo bogatstva, riskirati još nekoliko života.

U tom smislu, svatko od nas doista živi na vlastitu odgovornost i s vlastitom savjesti.


Roditelje ne valja plašiti

Budući da se u samim zaključcima skupa ističe kako „djeca o novim medijima znaju više od svojih roditelja i staratelja“, je li borba za zaštitu djece od štetnih sadržaja tih medija na neki način “unaprijed izgubljena bitka“?

- Pa nije ovo prvi put u povijesti ljudskog razvoja da djeca znaju više od svojih roditelja. Zapravo, tako i treba biti. I ne mislim da je zato bitka izgubljena.

Ovo vaše pitanje je možda jedan blagi primjer kako se od normalnih pojava pravi zastrašujuća stvarnost, s blagom tendencijom ka senzacionalizmu. Bilo bi vrlo opasno roditelje preplašiti novim elektroničkim medijima.

Roditelje ne treba poučavati baš svemu što djeca znaju, samo ih treba poučiti ključnim informacijama kako bi mogli biti podrška djeci dok hodaju tim novim prostorima.

Važno je roditelje ojačati da daju podršku i mudro vodstvo djeci u odabiranju kako hodati elektroničkim prostorom, posebno internetom. Jer se roditelji u pravilu uplaše svih novina i onda zabranjuju djeci te novine ili ih jako kontroliraju.

Zabrana i kontrola su rijetko kad učinkovite odgojne metode, a ovdje nisu preporučljive - jer djeca koja ne nauče hodati internetom neće moći živjeti u svijetu za koji smo ih rodili - i mi bismo voljeli ojačati roditelje, umjesto uplašiti ih.

Jednom davno, kad su automobili počeli voziti ulicama, roditelji su se sigurno bojali za svoju djecu, ali su ih onda nekako naučili prepoznavati i koristiti zebre, semafore i druge znakove sigurnog hodanja ulicama, čak i onda kad sami nisu znali upravljati automobilima.

novinarstvo

Na analogan način danas roditelje treba ohrabriti i obrazovati toliko da mogu pomoći djeci da se snađu i sigurno hodaju internetskim prostorom.

I to smo već počeli raditi u okviru raznih projekata, uključujući i UNICEF-ov “Prekini lanac”, ali bi nam sustavnija podrška MZOS-a i Agencije za odgoj i obrazovanje i ovdje bila nužna.

Povezani članci

Who's Online

We have 267 guests and no members online