Može li slobodni softver spasiti državu?

Rastrošna (hrvatska) država već godinama plaća jednoj (američkoj) kompaniji softver za 30-ak tisuća uredskih računala i servera po desetak milijuna eura u trogodišnjim ciklusima, što je blisko cijeni bez ikakvog popusta. Ekonomska tupost možda bi bila i podnošljiva da nismo u krizi u kakvoj jesmo, kad je voda došla do grla. S druge strane, postoji besplatno rješenje zasnovano na linuxu i OpenOfficeu. Zašto država konačno ne oslobodi više milijuna eura koji su vezani uz ugovor s Micro$$oftom, i konačno, zašto nas građane prisiljava na kupnju Microsoftovih proizvoda (jer bez njih ne možemo pravilno popuniti ni obrasce)?!? Doznajmo sve u novoj kolumni Radoslava Dejanovića. Pročitajte više ...

 Može li slobodni softver spasiti državu?
 
Piše: Radoslav Dejanović
Izvor: Monitor.hr

 
U vrijeme financijske krize, prve tri stvari kojima tvrtke pokreću ciklus štednje su: WC papir, papir za fotokopirke i informatička podrška. Kad financijska kriza zahvati i državni aparat, model štednje ostaje isti. Ili ipak ne?
 
Republika Hrvatska ima potpisan ugovor s Microsoftom o “pokrivanju” više od 31.000 uredskih računala i preko tisuću servera u raznim javnim tijelima. Taj ugovor težak je desetak milijuna eura kroz rok od tri godine, nakon čega valja potpisati novi ugovor i krenuti u novi krug financijskih izdataka.
 
Računala, naravno, nisu pretjerano korisna bez operacijskog sustava, a uredski rad danas je teško zamisliv bez računala sa odgovarajućim uredskim paketom. Kupujući na veliko, oslanjajući se na prethodni ugovor kojim je nabavljeno dvije trećine postojeće opreme, država je dogovorila i naizgled pristojnu cijenu od otprilike 100€ po računalu za MS Windows i MS Office – godišnje.
 

Neopravdana cijena
 
Potpuna cijena paketa koji se plaća kroz tri godine, prema jednostavnoj matematici je – 300€ po računalu, što je za trećinu manje od komercijalne cijene bez popusta kakvu možete dobiti u bilo kojoj trgovini, no treba imati na umu da je zadnji ugovor samo dijelom nabavka nove robe, a većim dijelom je to tzv. software assurance, opcija kojom je moguće dobiti “besplatno” sve buduće nadogradnje i nove verzije softvera tijekom trajanja ugovora.
 
Ova cijena bila bi opravdana kada bi kroz tri godine ugovora država dobila dvije ili više nadogradnji OS-a i Office alata, ali u praksi se stvar svodi na nadogradnju jednom u tri ili više godina (između pojave Windows XP i Windows Viste prošlo je pet godina, između Officea XP i 2003 prošlo je dvije i pol godine, a do Officea 2007 čekalo se još tri godine i dva mjeseca), čime se cijena ugovora približava realnoj tržišnoj cijeni koju bi država platila i bez ugovora – za svih svojih trideset tisuća računala, bez debelog diskonta kakav tolika narudžba itekako zaslužuje.
 

Softver kao još jedan vanjski dug
 
Ekonomska tupost možda bi bila i podnošljiva da nismo u krizi u kakvoj jesmo, kad je voda došla do grla i država postaje sve spremnija zagrabiti u džep građanima i tvrtkama kako bi mogla servisirati vlastitu neumjerenu potrošnju.

Nisam niti u jednom modelu štednje primjetio kako političari iz pozicije ili opozicije predlažu migraciju na slobodni softver kao način da jedan mali, ali ipak nezanemariv dio novca (nekoliko nezanemarivih milijuna eura puta nepoznat broj budućih godina) ostane u državnoj kasi ili se preusmjeri u unutrašnju potrošnju umjesto servisiranja još jednog de facto vanjskog duga.
 
Situacija je potpuno zrela za ozbiljnu implementaciju slobodnog softvera u tijelima državne uprave.
 
Linux je postao dovoljno funkcionalan za korištenje na uredskim računalima, a OpenOffice je već neko vrijeme vrlo ozbiljan konkurent MS Office paketu. Njegov format zapisa podataka je u ISO standard.
 
Njihova kombinacija je besplatan, stabilan, sigurnosno superioran paket koji može u potpunosti zamjeniti Microsoftovu kombinaciju na 90% računala državne uprave.
 
Djelatnici u upravi svoje svakodnevne potrebe zadovoljavaju osnovnim setom funkcionalnosti OS-a i Office programa. Devet od deset djelatnika nikad neće upotrijebiti napredne funkcije Excela, primjerice. Niti će u svojim dopisima trebati išta više od jednostavnog unosa, poravnavanja i nešto tablica. MS Office Pro paket je velikoj većini njih (koji koriste Word i ponekad možda Excel) predimenzionirano rješenje.
 
Devet od deset djelatnika moglo bi mirne duše već sutra prijeći na Linux i OpenOffice i ne izgubiti ništa na funkcionalnosti svojeg radnog mjesta.
 

Koliko bi se uštedjelo?
 
Migracija na slobodni softver svakako ne bi uštedjela sav novac koji inače odlazi u Redmond, jer bi svako računalo trebalo reinstalirati, a djelatnika educirati.
 
Troškovi tog postupka nisu značajno veći od famoznih 100€ po računalu koji se plaćaju za prvu godinu korištenja Microsoftovih proizvoda, a u pesimističnoj varijanti migracija bi pojela dvije trećine vrijednosti rečenog ugovora.
 
Uz uvjet kvalitetnog informatičkog kadra u državnoj upravi, svaka slijedeća godina korištenja softvera je potpuno besplatna – Linux distribucije se redovito i vrlo elegantno osvježavaju bez ikakvih skrivenih troškova ili licenci koje nenadano iskaču, OpenOffice dobijete besplatno također svaku novu verziju, ostali alati slobodnog softvera – jednako tako.
 
Država bi, dakle, osim početnih troškova migracije koji su neizbježni, svaku slijedeću godinu imala siguran, suvremen, stabilan softver kojeg ne bi trebala plaćati iznova i iznova.
 

Što se prije krene, uštede će biti veće
 
Migracija je kompleksna stvar i ne bi mogla biti učinjena preko noći. No, što se prije krene, uštede će biti veće. Ugovor sa Microsoftom može se i raskinuti, pa ako nije potpisana kakva štetna klauzola (za koju nitko ionako ne bi odgovarao) nema značajnih posljedica, ali vjerojatno je moguće i revidirati opseg postojećeg ugovora.
 
Dapače, vrlo je vjerojatno da će nam ulaskom u EU biti zabranjeno ikad više potpisati ugovor koji favorizira određenog dobavljača.
 
Kad smo kod toga, primjetit ću kako je država obavila dobar posao prilikom prvog produljenja ugovora, kada je ugovor izmjenjen tako da u slučaju raskida ugovora državi ostaje sav softver koji je stekla do datuma raskida ugovora.
 
Da na jesen 2008. godine nije ponovo produljen ugovor, država bi danas imala na raspolaganju Windowse XP (podržani do 8.4.2014. godine) i MS Office 2003 (podržan jednako kao i Windows XP). Windows Vista i Office 2007 ionako ne donose državi nikakve prednosti u odnosu na stare verzije, ali donose dodatne troškove edukacije vojske državnih trudbenika zbog značajno drugačijeg sučelja.
 
Država može sasvim uredno funkcionirati i na starim Windowsima i starom Office-u, upravo onako kako su na to prisiljeni gospodarstvenici koji si ne mogu priuštiti kupnju novog softvera tuđim novcem.
 

Plaćat ćemo Microsoftu dok smo živi
 
Ne bismo smjeli sitnopis ugovora pretpostaviti promjenama koje možemo započeti odmah. Migracija države na slobodni softver ne bi trajala kratko: riječ je o periodu od godine, dvije ili možda čak i više.
 
Krajnji cilj je oslobađanje više milijuna eura koji su vezani uz ugovor s Microsoftom, i to u kontinuitetu – odnosno, sa ovakvim ugovorima plaćat ćemo Microsoftu dok smo živi.
 
I zato, što se država prije riješi tog okova oko noge, prvo tehnički a zatim i pravno, prije će se novci osloboditi za druge aktivnosti. Primjerice, za ulaganje u rješenja domaćih informatičkih tvrtki. Ili za mirovine. Ili za vraćanje državnih dugova.
 
Ima li država snage tako nešto učiniti? Imala ili ne, kako je krenulo možda će slobodni softver postati nužnost jer neće biti novca za servisiranje informatike.
 
Uostalom, na isti način slobodni softver je već duže od desetljeća prisutan u državnoj upravi – svugdje gdje je trebalo obaviti posao sa nedovoljno ili nimalo sredstava “uvukao se” poneki Linux server koji već godinama šuti i radi svoj posao.
 
Slobodni softver u državnoj upravi nije nepoznanica; o tome će najbolje posvjedočiti zaposleni informatičari koji su slobodnim softverom rješavali probleme za koje više strukture nisu imale sredstava ili razumjevanja.
 

Linux

Oslobodite građane robovanju MS Officeu
 
Ako je, dakle, slobodni softver dovoljno dobar da godinama samozatajno rješava probleme u državnoj upravi, zaista nema izlike u tvrdnjama kako je lošiji, manje siguran, ovakav ili onakav. Država već dugo godina koristi slobodni softver u jednom sitnom opsegu. Taj opseg sada samo treba širiti.
 
Čak i ako država nema nikakvu namjeru odustati od postojećeg ugovora, jednu stvar bi svakako morala učiniti – osloboditi građane robovanju istom.
Korespodencija sa državom, obrasci za ispunjavanje elektroničkih dokumenata i druge e-stvari često zahtjevaju od korisnika sa druge strane veze korištenje Windowsa, Internet Explorera ili MS Office paketa.
 
Imaju li svi građani i tvrtke novca za kupnju gore navedenih stvari? Zašto bi bili prisiljeni obrasce ispunjavati isključivo MS Office alatima jer su obrasci napravljeni tako da ih jedino MS Office može pravilno (ili uopće) obraditi? Ako je država već vezala svoje ruke, zašto ih veže i građanima i tvrtkama?
 

Ugledajte se na banke
 
Oslobađajuće rješenje za građane uistinu je vrlo jednostavno i državu ne bi koštalo ništa, a podanike bi oslobodilo dodatnih troškova: svo e-poslovanje moralo bi biti neovisno o OS-u na računalu i Web browseru (ugledajte se na neke banke), a razmjena dokumenata trebala bi se obavljati otvorenim standardom.
 
Republika Hrvatska već je usvojila ODF (OpenDocument format) kao nacionalnu normu, čime je udaren pravni temelj za vrlo jednostavnu i hitru.hr odluku Vlade da sva korespondencija sa građanima i pravnim osobama bude u tom formatu.
 
ODF je format kojeg koristi besplatni OpenOffice i niz drugih uredskih alata, ali ga jednako tako može čitati i pisati i MS Office - nema apsolutno nikakvih tehničkih prepreka za ovakvu odluku, a s druge strane mogli bismo dobiti i nešto blagonaklonog tapšanja po ramenu iz Brusselsa.


Ne znam je li posebno potrebno napominjati kako je to i najelegantnije i najjeftinije rješenje za točku 5. načela elektroničke uprave iz dokumenta Strategija razvoja elektroničke uprave u RH za razdoblje 2009. do 2012. godine, a koja kaže:
 
“Informacije javno dostupne kroz sustav elektroničke uprave moraju biti strukturirane i isporučene na način koji u potpunosti osigurava jednostavan, razumljiv i slobodan pristup za sve korisnike. Pri tome tijela javne uprave moraju koristiti opće prihvaćene norme bez posebnih zahtjeva prema korisnicima javnih usluga za korištenjem komercijalnih ili na druge načine uvjetovanih programskih rješenja ili tehnoloških platformi;”
 
Ako država nije spremna odustati od braka s Microsoftom, ovim potezom skinula bi negve onima koji bi željeli koristiti slobodni softver, ali ih u tome priječi lijeni običaj komunikacije korištenjem Microsoftovih formata i tehnologija u državnim ustanovama.
 
Zbrojimo li sve skupa, možemo li zaključiti kako će slobodni softver spasiti državu?
 
Ne. Iznosi uštede su premali, a problemi države preveliki.
 
Slobodni softver ne može spasiti državu, ali može joj pomoći da se lakše pridigne, ako itko ikad zaključi da i male uštede i optimizacije na svim razinama mogu imati lijep kumulativni učinak.
 

----
 
Autor kolumne je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi.

Povezani članci

Who's Online

We have 96 guests and no members online