Sve naše jazbine

Svi mi gradimo svoje udobne jazbine, neprobojne utvrde zbog osjećaja sigurnosti. Jazbina je tu samo za čovjeka kao subjekt kako bi ga što potpunije osigurala. Ali toj sigurnosti pripada izoliranost subjekta da ne postane žrtva nekog drugoga života-subjekta. I zbog toga u svim našim kućama, vikendicama, loftima i dvorcima mir se pretvara iz smirenosti u mir koji zavara. Cijeli taj proces samootuđenja je priča novovjekovne metafizike... U odnosima s drugima čovjek ponajprije traži svjesno ili nesvjesno utješnu "jazbinu zrcala", samopotvrđivanja i priznanja. Naime, drugi se čovjek računa samo ako mu mogu nametnuti, izvući, iskoristiti ili, pak, povećati moć...  Današnje su demokracije najveći distributeri "montažnih jazbina" materijalne, psihološke i kulturološke sigurnosti. Strategije utjehe su interoperabilne, a cijene variraju o razini sigurnosti i raritetu utjehe, kao i o sofisticiranosti mehanizama. No kad novopostignuta sloboda i država ne ispunjavaju apetite sigurnosti i blagostanja jazbinara ("sloboda, da, ali što s njom?"), onda se provodi hajka protiv iste države...

SLOBODA, DA, ALI ŠTO S NJOM?
 
Sve naše jazbine

 
Kroz alegoriju životinjske jazbine Kafka prikazuje čovjeka koji se muči i trudi čitav svoj život, a na kraju uviđa da je sve bilo uzaludno. Svi mi gradimo udobne jazbine, neprobojne utvrde zbog osjećaja sigurnosti

 
Piše: Jure Vujić / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

 
Tekst bih mogao početi pod naslovom "Sve naše pobjede", aludirajući na kojekakve epske ratne dnevnike proslavljenih generala, međutim, pomislim kako kafkanijanska pripovijetka "Jazbina" najbolje opisuje proces "razočaranje svijeta" nakon ostvarene pobjede ili bilo kojeg drugog doživljenog uspjeha u životu.

Kafka

I postavlja se pitanje: što nakon slavne bitke? Što nakon emocionalnog naboja uspjeha, slave i priznanja? Metež, gorčina i mučnina nakon intenzivnog doživljaja uvijek govore o procesu samootuđenja koji se uvijek odvija u razilaženju rezoniranja i istinskog iskustva. Sva poimanja koja smo imali u jeku akcije, trenutka, kao sigurne animale rationalis, odjednom su izokrenuti, sve nam bježi iz ruke, sve nam izmiče u životu i u društvu.
 
Kroz alegoriju životinjske jazbine Kafka prikazuje čovjeka koji se muči i trudi čitav svoj život, a na kraju uviđa da je sve bilo uzaludno.
 
Svi mi gradimo udobne jazbine, neprobojne utvrde zbog osjećaja sigurnosti. Jazbina je tu samo za čovjeka kao subjekt kako bi ga što potpunije osigurala. Ali toj sigurnosti pripada izoliranost subjekta da ne postane žrtva nekog drugoga života-subjekta. I zbog toga u svim našim kućama, vikendicama, loftima i dvorcima mir se pretvara iz smirenosti u mir koji zavara.
 

Proces samootuđenja
 
Cijeli taj proces samootuđenja je priča novovjekovne metafizike od Desacrtesa, Leibniza, Kanta, Fichtea, do Nietzschea, koja je određena promjenom biti istine od veritas kao adequatio u veritas kao ceritudo.
 
Također, Heidegger to potvrđuje kada kaže da "bit novojekovne metafizike počiva na tomu da se bit veritasa pretvara u certitudo. Čovjek pita za sigurnost u biću. Istinito se pretvara u osigurano i izvjesno". Primat subjektivnog certituda individualističkog pristupa istini kao opipljiva, instrumentalna i utilitaristička kategorija razvidan je u samom modusu refleksivnosti čovjeka.
 
U odnosima s drugima čovjek ponajprije traži svjesno ili nesvjesno utješnu "jazbinu zrcala", samopotvrđivanja i priznanja. Naime, drugi se čovjek računa samo ako mu mogu nametnuti, izvući, iskoristiti ili, pak, povećati moć. Jazbina kao volja za moć kao drugi oblik instrumentalnog proračunatog razuma i refleksivnosti.
 
Čovjek strahuje od samoće i suočavanja sa svojim jastvom, sam se ne usudi o nečemu presuditi niti nešto stvaralački proizvesti. Akumuliranje nezadovoljstva i nagomilane frustracije navode ga da kod drugih i posredstvom drugih traži ono što ne može naći kod sebe, upravo svoj bitak.
 
U takvoj izokrenutoj komunikaciji drugi mu moraju vratiti povratnu iskonstruiranu sliku o sebi, potvrditi što on zapravo jest ili pak nije. Pohlepa i volja za priznanjem dovode ga do toga da živi samo još u očima drugih.
 

Imperativ 'društvene uspješnosti'
 
Suvremena narcisoidna društvena okolina, imperativ "društvene uspješnosti", egzibicionizam, kao i svi elementi voajerizma dobar su draz kazališta Sartreovih su-bitaka u kojima ljubav, prijateljstvo i povjerenje predstavljaju samo načine samozavaravanja.
 
Povjerenje imamo samo u nekog koga čovjek u isto vrijeme nadzire ili barem može nadzirati svjesno ili nesvjesno. Svatko sebe zavara glumeći životne, sapunarske društvene uloge, ali i zavara i druge koji njega zavaraju, i cijela se ta "jazbinarska komedija" neprestano odvija kao uhodana pelikula društvenoga kodeksa.
 
Nitko tu nije imun i nevin. Jazbinar je životinja per procuratio, uvijek živi u sjeni nekog drugog u očekivanju kojekakvog priznanja, egotičnog vibriranja i iluzorne zadovoljštine. Distributeri materijalne intelektualne i duhovne sigurnosti koje nazivam 'jazbinaručitelji' mogu biti različite struke: psihološke, umjetničke, institucionalne, političke, kulturološke, vjerske, psihijatrijske...
 
Jedna od najvećih suvremenih 'jazbinara' je sveprisutna psihoanaliza u kojoj Deleuze vidi novu crkvu, novi oltar nad kojim žrtvujemo sami sebe, ne više Bogu već Oedipu. Sve ovisi o potražnji i prirodi predmeta koje traže 'jazbinari'. Strategije utjehe su interoperabilne, a cijene variraju o razini sigurnosti i raritetu utjehe, kao i o sofisticiranosti mehanizama.
 
Današnje su demokracije najveći distributeri "montažnih jazbina" materijalne, psihološke i kulturološke sigurnosti. 

Pilule sreće za građane jazbinare
 
Francuski filozof Deleuze je imao pravo kad u "Anti-Oedipu" kaže kako smo prešli od "Urstaata kao paradigme fundacionističke države do današnje providencijalne države-poduzeća koja rasparčava 'pilule sreće' i služi materijalnom blagostanju građana-jazbinara".
 
Demokracije dobro funkcioniraju jer koriste Oedipski poriv želje jazbinara nudeći im sigurnost apsorpcijom potrošačkih gadgeta. Od svemoćne države kao azijatska apsolutna despotija do parlamentarne liberalne demokratske države, od Urstaata do Eros-staata, dug je povijesni put, ali jedino simbolički okvir mutira, dok mehanizam distribucije utjehe i sigurnosti ostaje istovjetan.
 
Jer svaka državna građa počiva na nagonu želje. A kapitalistička država to dobro zna. Želja je usmjerena prema Državi kroz naše voljno podređivanje Oedipalnoj reprezentaciji.Stoga je Oedipalna reprezentacija jednostavno maska stvarne dominacije želje.
 
Oedipalna želja 'jazbinara' je pokretač svih pojedinačnih i kolektivnih pokoravanja autoritetima. 'Jazbinari' mogu željeti dominaciju, kao što mogu željeti slobodu.
 
Apoteoza jazbinarskog modela države je kapitalistička neoliberalna država, jer najbolje maksimizira Oedipalnu reprezentaciju želje kanalizirajući, zadovoljavajući i obnavljajući sumu pojedinačnih i kolektivnih želja u okviru učinkovite libidinalne ekonomije.
 

Dekonstrukcija svih naših jazbina
 
Dekonstrukcija svih naših jazbina pretpostavlja možda razotkrivanje slabosti i nemoći koji su u temelju zahtjeva za svjetonazorom i ideologijom.
 
Možda 'jazbinari' nestanu kad 'jazbinaručitelji' nestanu, odustanu od tog zahtjeva. Jazbina je postala potisnuti nadidentitet svakog pojedinca i sublimirana "univerzalna ugroženost", a život nalikuje na retrospektivu izgubljenih 'jazbinarskih' repertoara.
 
Pojedinci, pa i narodi često žrtvuju slobodu u ime pojedinačne i kolektivne sigurnosti. Tako da nije ni čudo da se nakon svake povijesne euforije narodnog samoodređenja i proglašenja državne neovisnosti postavlja pitanje: a što sad?

Pa i književnik Bernanos postavlja ontološko pitanje: sloboda, da, ali što s njom? Nije ni čudo da bivši revolucionari, ratnici traže svoju jazbinu u prošlosti, jer su u ratu bili sigurniji negoli u miru u tržišnoj džungli.
 
Kad novopostignuta sloboda i država ne ispunjavaju apetite sigurnosti i blagostanja jazbinara, onda se provodi hajka protiv iste države. Kao da se država sa stoljetnim državno-povijesnom identitetom svodi na broj kreditnih kartica, perilica ili dioničarskih povlastica.
 
Nostalgičarstvo i regresivni društveno-politički procesi koji se žele vratiti u okrilje totalitarnih sustava (što je razvidno u svim postkomunističkim zemljama) nisu ništa drugo nego odraz krize identiteta 'jazbinarskog' svjetonazora.
 
I anarhisti Stirner i Deleuze bili su upravu kad su u državi vidjeli vrhovnu apstrakciju koja transcendira njene različite konkretne manifestacije, ali ipak u isto vrijeme kroz njih funkcionira.
 
Država je apstraktni princip moći i autoriteta koji je uvijek postojao u različitim oblicima, ali ipak je u neku ruku 'više' nego skup individualnih želja.

Povezani članci

Who's Online

We have 244 guests and no members online