Moć narodu

riva u Dugom RatuKako podijeliti "centre moći" u Hrvatskoj? Što se tog pitanja tiče, svatko ima svoju teoriju. Imam je i ja. Dakle, ja bih podijelio tu moć na tri strane – država, Crkva i naravno narod (dakako, postoji tu još niz drugih, među kojima su možda najvažniji kapitalisti, ali za ovu temu je najbitnija ova posljednja strana). Počnimo sa najdražom nam državom. Na žalost, ono što se podrazumijeva pod državom (a to nije slučaj samo kod nas ) jest nekolicina ljudi koji tu državu vode. Tako je i kod nas, državom možemo nazvati onih 153 zastupnika Sabora koji o sudbini naroda odlučuju dizanjem ruku i podržavanjem ili odbijanjem raznoraznih ideja. Državom možemo nazvati i sve ministre i naravno, premijerku koji te ideje donose. A u državu valja uključiti i lokalnu i regionalnu samoupravu koja ipak djeluje po nalogu onih koji se nalaze među 153 zastupnika Sabora (barem je tako u većini slučajeva). Što reći o državi? Mislim da ne treba trošiti previše riječi. Osvrnite se oko sebe i sami procjenite koliko ste zadovoljni s onime što oni za sve nas rade ...


IMA LI JOŠ  'BUNTOVNIKA S RAZLOGOM'?


stavMoć narodu


Prvi "centar moći" je svakako država...


Piše: Alen Bećirović
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.


Biti će zanimljivo pratiti najnovije događaje uz Polančeca i ono svega što on zna. Hoće li uspjeti i na koji način povući još nekoga za sobom ili će ipak ostati sam. Međutim, to je već tema za neki novi tekst, ali pokazuje kakav nam je državni vrh – jadan.


Crkva

Crkva – toliko toga rečeno o njoj. Osobno sam se često obrušavao na Crkvu i ovim putem želim uputiti malu ispriku svima koji su se uvrijedili. Međutim, ne zbog mojih stavova, već zbog moje generalizacije.

koji su ovo s AntišomNikada nije dobro generalizirati, a ja sam u svojim tekstovima, vezanim za Crkvu, to vrlo često radio. Naravno da i unutar Crkve postoje časni ljudi koji su svoj život uistinu posvetili onome što njihova vjera nalaže.

Ono za što se neću ispričavati i u što duboko vjerujem jest to da su većina vodećih ljudi (kako u Vatikanu, tako i u pojedinim zemljama, naravno i u Hrvatskoj) sve samo ne časni ljudi. Crkva je najprofitabilnija organizacija koja zahvaljujući takvim ljudima iskorištava često naivan puk kako bi došli do ekonomske moći iz koje proizilazi i sva druga moć koju imaju.

Dakle, svaka čast iznimkama unutar te organizacije, ali mišljenja sam da sve dok se neke stvari radikalno ne promjene u vodstvu te organizacija, ista nema pravo "soliti pamet" nikome i ne treba je smatrati kao objektivnu i relevantnu organizaciju sposobnu učiniti bilo što što njima neće donijeti izravnu korist. Žao mi je samo dobrih ljudi koji u takvom sistemu ne mogu doći do izražaja.



Izgubljeni narod...


riva u Dugom RatuI evo nas konačno do naroda. Potencijalno najjača karika svake zemlje koja redovito postaje najslabija. Naime, teško mi je shvatiti da više od četiri milijuna ljudi ovisi o nekoliko onih koji za njih vuku sve odluke.

Reći ćete da zato postoje izbori, i mogu se složiti sa vama. Međutim, pitanje je što nekome izbori predstavljaju? Svatko će možda imati drugačiju intepretaciju. Moja je teorija jednostavna: izbori predstavljaju mogućnost nekolicini ljudi da zastupaju većinu koja za takav posao nema ambicija ili sposobnosti.

Ključna je riječ u čitavoj priči ZASTUPAJU. Dakle, ne vladaju njima. Ako uzmete odvjetnika u nekom sporu on će vas voditi i savjetovati vam što je najbolje za vas, međutim u niti jednom trenutku on neće preuzeti vlast nad vama i donositi odluke bez predhodne konzultacije sa vama. 
 

I tu vidim najveću manu našeg sustava – a to je nedostatak predhodne konzultacije vlasti sa narodom.


ljudi u Dugom RatuMeđutim, tu manu ne mogu i neću pripisati isključivo gospodi koja je smjestila svoje pozadine u udobne fotelje i iz njih ne namjerava tako lako otići, već i nama samima koji tako nešto svakodnevno dozvoljavamo.

Skupina živih bića koja se vjerno pokorava želji jednoga ili nekolicine i dozvoljava da im se radi sve što ta nekolicina poželi, vrlo se često naziva stadom. Mi bi trebali biti narod (dakle skupina najintelektualnijih živih stvorenja u svemiru – barem kako sada stvari stoje, dok se ne otkrije nešto novo), a ponašamo se kao stado.


Zašto uporno želimo biti ovce? Je li to maksima našeg postojanja?
 


Želim biti čovjek, a ne ovca..


ljudiKako se transformirati od ovce u čovjeka? Veliki broj vas složiti će se kako je Internet jako dobra solucija za raspravu, organizaciju i djelovanje. Zapravo, veliki broj vas složiti će se kako je to u današnjem društvu jedini mogući, potencijalno uspješni način djelovanja. Ja, s druge strane, imam malo drugačije mišljenje.

Naime, ne mogu osporavati snagu Interneta kao medija koji povezuje, do nas donosi razne ideje, pa čak i okuplja veliki broj istomišljenika. Međutim, mišljenja sam kako utjecaj Interneta na tome treba stati. Ili točnije, smatram da se određena "revolucija" ne može odvijati putem Interneta.

Pod revolucijom, dakako, ne smatram nasilno svrgavanje s vlasti ovih ili onih, već revoluciju u razmišljanju ljudi. Ustalilo se razmišljanje kako se ništa ne može mijenjati i kako nam se život svodi na snalaženje u ovo malo mrvica što nam netko odluči baciti.

Nazovite me utopistom, luđakom ili budalom, ali ja vjerujem kako uz malo truda možemo doći do kriške kruha, a kasnije i do cijelog kruha. Vjerujem da može doći vrijeme kada će nam prihvaćanje mrvica biti ispod časti jer će nas kući čekati cijeli kruh na stolu.


Ujedinimo ideje..


ljudiKako to postići? Ujedinjavanjem ideja i aktivnim djelovanjem. Kako ujediniti ideje? Internet može uvelike poslužiti u početnoj fazi. Dakle ,u pronalaženju onih koji su željni promjena, koji za to imaju ideja, znanja i prije svega volje. Nakon pronalaska takvih osoba slijedi druga faza, a to je formiranje svojevrsnih grupa.

Osobno se ne zanosim mišlju da te grupe mogu brojati desetke tisuća ljudi, pa čak niti nekoliko stotina. Uostalom, mišljenja sam kako se tolike grupe pretvaraju u nekonstruktivnu rulju koja će nešto predstavljati isključivo brojem i ničim drugim.

Ja sam više za projekt u kojem će se u svakom većem gradu (i to je dobar početak, dok se trend ne nastavi i na manje sredine) skupiti nekoliko desetaka ljudi koji su voljni razmišljati o problemima, tražiti riješenja i onda ih prezentirati onima koji bi ih trebali provoditi.

Revolucije i traženje promjena u vidu masovnih prosvjeda u kojima svi izvikujemo unaprijed smišljene parole kojima blatimo vladajuće ili bilo koga tko je iznad nas su, prema mojem skromnom mišljenju, totalno promašeni način traganja za promjenom.


Trebalo bi hladnih glava na problemima raditi, tražiti riješenja i u javnost izlaziti sa konkretnim prijedlozima koji će možda i biti odbijeni, ali od stotinu prijedloga jedan će biti prihvaćen


A jedan na sto, koliko god vam to djelovalo malo je zapravo neizmjerno veliko dostignuće jer će dokazati da obični građani, uz malo dobre volje, entuzijazma i znanja mogu sudjelovati u donošenju promjena koje će njima samima poboljšati život.


Ima li još "buntovnika s razlogom"?


Prednost takvog nastupanja je u hladnim glavama koje redovito donose bolje i kvalitetnije odluke. Druga je stvar u tome što bi se takve grupe često bavile i problemima u kojima se sami ne nalaze, pa im to omogućuje objektivniji pregled situacije, što je jednako bitno za donošenje promišljenih odluka neuvjetovanih raznim, često krivo usmjerujućim, emocijama.


zajednički stav


Samo organiziranje tih grupa nakon što se pojedinci skupe nije toliki problem. Mogu se osnovati udruge koje će međusobno surađivati, mogu se tražiti prostori u kojima će se takve udruge sastajati, može se lakše doći do osoba koje bi mogle pomoći u raznim projektima. Dakle, glavni i osnovni problem je pronalazak takvih ljudi.

Ponavljam, Internet može i treba poslužiti u svrhu – pronalaženja "istomišljenika" (istomišljenika samo po želji da se nešto promjeni, ne u doslovnom smislu te riječi jer jednoumlje ne bi dovelo do kvalitetnih prijedloga i akcija). Ali nakon toga tu virtualnu sferu treba prebaciti u realnu i u njoj djelovati.


Koliko je to moguće i mislite li da među vama ima onih koji bi bili spremni na tako nešto?


Ja vam recimo mogu poslužiti kao "spajalica" :-). Svi zainteresirani mogu mi poslati mail, a ja ću se potruditi spojiti ljude iz raznih gradova kako bi shvatili da niste sami.

Za sada toliko, zanima me koliko zbilja ima onih koji su svjesni da su neke promjene nužne i koliko ih je koji su spremni na tim promjenama raditi.

 

na stinama

Povezani članci

Who's Online

We have 190 guests and one member online

  • admin