Privatizacija javnih poduzeća

U javnosti se sve više govori o tome kako će država, svojevoljno ili pod raznim pritiscima, početi prodavati velike, strateške i infrastrukturne sisteme u svom vlasništvu ili ih pod određenim uslovima davati strancima u koncesiju. Među ostalim, spominju se brodogradilišta, elektroprivreda, željeznice, pošta, Hrvatska poštanska banka, Hrvatske šume, Hrvatske vode, preostali dijelovi Plive, INA-e, poljoprivredna zemljišta... Otkrivanjem brojnih afera u državnim poduzećima javnosti kao da se želi poslati poruka da sami nismo sposobni upravljati svojom imovinom i da su nam potrebni oni koji to znaju bolje. Nameće se pitanje ima li tu nekih zakulisnih igara, jesmo li baš toliko nesposobni? Vrlo su opasne kampanje blic privatizacije i liberalizacije, koje se vode s ciljem "uvođenja svjetskih cijena" vode, energenata, zdravstvenih usluga...


PRVO BANKE, ZATIM OSTALO

Privatizacija javnih poduzeća


Vrlo su opasne kampanje blic privatizacije i liberalizacije, koje se vode s ciljem "uvođenja svjetskih cijena" vode, energenata, zdravstvenih usluga...


Piše: Milan Cimeša / Tjednik Novosti
Izvor: H-Alter


- Bitna je razlika između privatizacije komercijalnih javnih poduzeća koja posluju na tržištu u uvjetima konkurencije i monopolističkih poduzeća koja posluju pod okriljem prirodnog ili zakonskog monopola države, kao što su energetska poduzeća, javne ustanove, a djelomično i banke - kaže Mario Švigir, glavni ekonomist Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.

Podsjeća na to da iskustva u protekla dva desetljeća zorno pokazuju da u osnovi nije toliko bitan nominalni vlasnik poduzeća koliko je važna kvaliteta upravljanja poduzećem.

I u svijetu i u Hrvatskoj postoje poduzeća koja su javna i koja posluju kvalitetno, stvaraju dobit i novu vrijednost - vlasniku, potrošačima i cijelom društvu.

- S druge strane, postoje javna poduzeća koja posluju vrlo loše, ne unapređuju se i služe uskom krugu ljudi. Ali je isto tako činjenica da privatni vlasnik ne mora biti garancija uspješnog poslovanja, takvih modela privatizacije ima velik broj - dodaje Švigir.

- Privatizacija infrastrukturnih poduzeća, monopolističkih poduzeća, kao što je energetski sektor, a isto tako privatizacija i komercijalizacija prirodnih resursa, vrlo su osjetljivi procesi jer uvode poduzetništvo u segmente ekonomije koji ne funkcioniraju na tržišnim načelima, odnosno prodaju se dobra i usluge koje ljudi u zemlji moraju kupiti.

Iako je i EU počela s djelomičnom liberalizacijom energetskog i nešto značajnijom liberalizacijom prometnog tržišta, taj proces teče vrlo oprezno i sporo - naglašava Švigir.

 

Iskustva Afrike i Latinske Amerike

- Posebno se u svim dokumentima naglašava da tehnički procesi promjena u monopolističkim sistemima ne smiju imati negativne efekte na potrošače. Stoga su vrlo opasne kampanje blic privatizacije i liberalizacije, koje se vode s ciljem "uvođenja svjetskih cijena" vode, energenata, plina, fosilnih goriva, toplinskih usluga, zdravstvenih usluga i ostalih dobara i usluga. Mislim da prirodne resurse i zakonske monopole ne bi trebalo privatizirati, posebno u našim uvjetima slabe ili nikakve zaštite potrošača - ističe Mario Švigir.

Smatra da u javnim sistemima i sistemima upravljanja prirodnim resursima treba povećati kvalitetu upravljanja i podizati standarde poslovanja.

Svakako se moraju iskorjenjivati mito i korupcija, koji se često javljaju u tranzicijskim zemljama, u kojima proces upravljanja velikim obujmom nacionalnog bogatstva nema adekvatne kontrole.

Ni domaći ni strani kapital ili upravljački kadar nema prirođen etički moment, pa je ponovo na državnim institucijama i na društvu važna uloga da definiraju pravila unutar kojih će se odvijati svaki model razvoja.

- Što je zemlja razvijenija, što je u njoj prisutnija vladavina prava kao korektiv različitim partikularnim interesima, kada je društvo senzibilizirano na uvjete funkcioniranja ekonomije, pa onda i privatizacije, tada su privatizacijski modeli uspješniji.

U takvim slučajevima privatizacija može donijeti dotok kapitala, tehničko znanje ili možda ono što je izrazito bitno, a to je izlazak na svjetsko tržište u okviru međunarodnog brenda.

Isto tako, moglo bi se reći da privatizacijski procesi donose manje koristi zemlji i društvu što je zemlja siromašnija, sa slabijim demokratskim standardima i modelima financijskih kontrola. U tom smislu su najlošiji primjeri privatizacije resursnih bogatstava zemalja na afričkom i latinskoameričkom kontinentu.

Posljedica takvih privatizacija je u pravilu bila koncentracija nacionalnog bogatstva u rukama malog broja inozemnih ili domaćih investitora ili mješovitih konzorcija. Svaka loša privatizacija nacionalnoj se ekonomiji obija o glavu, prije ili kasnije - zaključuje glavni ekonomist SSSH-a Mario Švigir.

 

Uvjeti za privatizaciju HEP-a

- Mislim da neće doći do privatizacije velikih državnih sistema, niti je to potrebno. Mi smo se izborili za vlastitu državu da njome upravljamo, međutim politika se počela drugačije ponašati.

Plasirali su priču da država nije dobar upravljač i ne gledaju kako bolje upravljati, nego kako prodati i što duže se zadržati na vlasti. Znači, nije potrebno prodavati, pogotovo ne infrastrukturne i strateške djelatnosti, pa čak ni onda kada bi to od nas netko tražio.

Ovdje se samo radi o nesposobnosti politike da time upravlja. Nesposobnost dolazi iz krivog ili pogrešnog selekcioniranja i izbora ljudi koji nalaze alibi u tome da država nije dobar upravljač, pa tvrde kako sve treba privatizirati.

Privatizirati treba ono što je predmet tržišnog natjecanja i konkurencije, a infrastrukturne objekte i dio financijskog sistema u principu se ne privatizira - ističe Ljubo Jurčić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

HEPKada je HEP u pitanju, smatra Jurčić, u neki oblik privatizacije bi se moglo ići, ali pod dva uvjeta.

Prvo, HEP ne bi smio biti privatiziran dok na teritoriju Hrvatske ne budu dovoljni kapaciteti za proizvodnju električne energije potrebne hrvatskim građanima i industriji.

Danas, naime, Hrvatskoj nedostaje 30 posto kapaciteta, tako da 30 posto struje uvozi.

Svaka privatizacija HEP-a bi dovela do toga da će se više trgovati energijom i uvoziti nego proizvoditi u Hrvatskoj, što je strateški vrlo opasna situacija.

Drugi uvjet po Jurčiću je sljedeći: eventualna privatizacija ne bi bila moguća dok domaći bruto društveni proizvod po glavi stanovnika ne dosegne najmanje 20 hiljada eura.

 

Jesmo li održivi kao država?

Otkrivanjem brojnih afera u državnim poduzećima javnosti kao da se želi poslati poruka da sami nismo sposobni upravljati svojom imovinom i da su nam potrebni oni koji to znaju bolje.

Nameće se pitanje ima li tu nekih zakulisnih igara, jesmo li baš toliko nesposobni?

- Vjerovatno ima i zakulisnih igara. Kada bismo slijedili misao da ne možemo i ne znamo dobro upravljati poduzećima, pa ih onda 'ajmo privatizirati, te da ne znamo upravljati dobro strateškim poduzećima, pa 'ajmo i njih privatizirati, na kraju nam onda ostaje da privatiziramo i državu! Ovdje se postavlja pitanje da li je uz ovakav pristup Hrvatska ekonomski i gospodarski održiva kao država - kaže Jurčić.

- Drugo, politički puno teže i delikatnije pitanje jest: da li se mi sami možemo brinuti o sebi ili stvarno trebamo nekoga da nama upravlja, da li smo dovoljno velika ili dovoljno mala zemlja za jednu državu?

Slovenija je manja država od nas pa je efikasnija. Oni su manje privatizirani pa su efikasniji. Naš problem je u tome što smo ušli u začarani krug politike koja ima mantru da je država loš upravljač i da sve treba privatizirati.

Razlog tome je negativna selekcija političkih kadrova i nesposobnost upravljanja, jer se političari i njihovi poslušnici uhljebljuju i rade za vlastite interese - ocjenjuje Jurčić.

Navodi primjer Francuske, koja je mnogo duže u tržišnoj ekonomiji od Hrvatske: nakon Drugog svjetskog rata Francuska je nacionalizirala elektrodistribuciju i ona je i dan-danas u državnom vlasništvu.

Povezani članci

Who's Online

We have 172 guests and no members online