Ljenost mediteranske ljevice

GalebMediteranu treba ozbiljna, razumna ljevica nordijskog tipa, koja će braniti socijalnu državu, a pod time će podrazumijevati i djelomične ustupke, poput povećanja zakonske granice za umirovljenje, ne bi li se održala njezina dugoročna financijska stabilnost. Postavlja se pitanje u čemu je tajna uspjeha nordijskih socijalnih država? Zašto si Nordijci mogu priuštiti socijalna prava o kojima druga društva mogu samo sanjati? Odgovor je zapravo bljutavo jednostavan - Nordijci dugo i marljivo rade. Naime, socijalna prava koštaju i ukoliko ih društvo želi, mora ih zaraditi. Termini poput besplatnog zdravstva ili besplatnog obrazovanja su zapravo pogrešni. Nema besplatnog zdravstva ili obrazovanja, već socijalna država na sebe preuzima troškove koje pojedinci ne mogu ili ne žele u dovoljnoj mjeri preuzeti na sebe..., piše Ivan Grgurić na portalu H-Altera. Pročitajte ...


Lijenost mediteranske ljevice
 


Piše: Ivan Grgurić / H-Alter
Izvor: H-Alter

Foto: Mirko Beović


Mnogi smatraju da bruto domaći proizvod nije najbolja mjera kvalitete života. Dapače, BDP niti ne mjeri kvalitetu života već količinu proizvodnje. Dakako, njegovi zagovaratelji vjeruju da su proizvodnja i kvaliteta života povezani, tako da će u zemljama u kojima se više proizvodi biti i veća kvaliteta života. Oni koji u to baš i nisu uvjereni koriste druge pokazatelje, a jedan od najčešćih je očekivana životna dob pri rođenju.

Prema ovom kriteriju, najrazvijenija zemlja je Japan, a za njim slijede nordijske i mediteranske zemlje. Mediteranske zemlje kotiraju puno bolje na rang listi zemalja sa najvećom očekivanom životnom dobi negoli na onoj najbogatijih zemalja. Razlog tomu je ugodna klima, hrana s manje masnoća, preferencija prema vinu umjesto pivu i slično.

S druge strane, nordijske zemlje se za podizanje svoje očekivane životne dobe nisu mogle oslanjati na ugodnu klimu. Umjesto toga, one su se oslanjale na svoju socijalnu državu.

Upravo su nordijske zemlje tradicionalno uporište socijaldemokratskih stranaka koje kao jedan od svojih temelja imaju poštovanje i osiguravanje prava radnika i "malog" čovjeka. Ako pogledamo socijalne izdatke među zemljama OECD-a, na čelnom mjestu je Švedska, dok su svi njezini susjedi iznad prosjeka OECD-a. Na drugom kraju ljestvice se nalaze tri zemlje u razvoju - Meksiko, Južna Koreja i Turska, te zemlje liberalnog kapitalizma SAD i Kanada.

Postavlja se pitanje u čemu je tajna uspjeha nordijskih socijalnih država? Zašto si Nordijci mogu priuštiti socijalna prava o kojima druga društva mogu samo sanjati?

Odgovor je zapravo bljutavo jednostavan - Nordijci dugo i marljivo rade. Naime, socijalna prava koštaju i ukoliko ih društvo želi, mora ih zaraditi.

Termini poput besplatnog zdravstva ili besplatnog obrazovanja su zapravo pogrešni. Nema besplatnog zdravstva ili obrazovanja, već socijalna država na sebe preuzima troškove koje pojedinci ne mogu ili ne žele u dovoljnoj mjeri preuzeti na sebe.

Drugim riječima, ono što bi inače pojedinac sam morao zaraditi, socijalnom državom društvo preuzima na sebe obavezu da zaradi za ta prava. A nema zarade bez rada.

Od trideset zemalja OECD-a, najviše stope zaposlenosti imaju četiri nordijske zemlje - Island, Norveška, Švedska i Danska, dok je Finska odmah iza njih, u društvu anglo-saksonskih zemalja. Zemlje s najnižim udjelom zaposlenih su u pravilu siromašnije zemlje OECD-a (Meksiko, Turska i Južna Koreja), tranzicijske i mediteranske zemlje, uz izuzetak Portugala.

No, ne samo da mnogo Nordijaca radi, već rade jako dugo. Naime, u tim istim zemljama velikih radničkih prava, zakonska granica za odlazak u mirovinu je vrlo visoka.


Nordijac
 

Prije krize, koja je natjerala mnoge zemlje na podizanje doba za umirovljenje, najviša zakonska dobna granica za odlazak u mirovinu je bila u Norveškoj i Islandu, gdje iznosi 67 godina i za žene i za muškarce. U ostalim nordijskim zemljama ta granica je 65 godina.

Zemlja s najnižom dobnom granicom za umirovljenje je Grčka, u kojoj u mirovinu prema zakonu možete s 58 godina. Ukoliko umjesto zakonske promatramo stvarnu dobnu granicu umirovljenja, na čelo dolaze siromašnije zemlje OECD-a, Meksiko i Južna Koreja kao jedine zemlje u kojima je prosječna dob umirovljenja preko 70 godina.

Iako više nisu na samom vrhu, nordijske zemlje su pri vrhu, zajedno s anglo-saksonskim državama. S druge strane, radnici ranije odlaze u mirovinu u tranzicijskim zemljama i zemljama kontinentalne Europe (s izuzetkom Portugala i Švicarske).

Gotovo je paradoksalna činjenica da u "radničkim" nordijskim zemljama radnici ispodprosječno vremena uživaju u mirovini. S druge strane, najviše vremena u mirovini provode Francuzi, dok im pratnju čine Belgijci, Austrijanci, Talijani, Španjolci i Grci.

I dok Nordijci dugo žive i dugo rade, Mediteranci dugo žive ali kratko rade. Pitanje je mogu li mediteranska društva financirati socijalnu državu bez da zahtijevaju više rada.

Mediteranske zemlje imaju najveće nejednakosti u Eurozoni, stoga bi mogle prikupljati više novaca od bogatih kroz progresivne poreze. Isto tako, ove zemlje su poznate po korupciji i neefikasnoj državnoj upravi, stoga bi se umjesto tjeranja na rad mogle koncentrirati na borbu protiv korupcije i poboljšanje državnog aparata. Konačno, mogle bi se pouzdati u razvoj tehnologije.

Svakako, ukoliko bi ove reforme bile provedene, mediteranska društva bi do neke mjere mogla bolje financirati svoju socijalnu državu. Međutim, ipak bez rada to do kraja ne bi uspjele.

Naime, nordijske zemlje su zemlje s najnižim nejednakostima na svijetu, korupcije gotovo da i nema, institucije su im među najkvalitetnijima u svijetu, a usto su i vrlo tehnološki razvijene. I unatoč svega toga, Nordijci itekako rade ne bi li zaradili za svoju socijalnu državu.

S druge strane, možda bi socijalnu državu mogli spasiti imigranti, odnosno "uvoz" radne snage. Međutim, europske države su se pokazale kao loši integratori imigranata, te imigranti u svim europskim zemljama (uključujući nordijske zemlje), imaju niže stope zaposlenosti i nekoliko puta veće stope nezaposlenosti od autohtonih Europljana.

Osim toga, veliki broj imigranata korisnika socijalne države može imati negativne posljedice na socijalnu državu jer autohtono stanovništvo može uskratiti potporu socijalnoj državi, budući da imigrante mogu percipirati kao parazite koji su u njihove zemlje došli kako bi živjeli od socijalne pomoći. Stoga je mogući način da se riješe parazitskih imigranata upravo rezanje socijalne države.


skok
 

Sljedeće pitanje je zašto moramo više raditi ukoliko želimo sačuvati socijalnu državu. Odgovor leži u tome da socijalna država ima mehanizme kojima potkopava samu sebe, a taj mehanizam se zove starenje stanovništva. Neki autori naglašavaju da socijalna država može dovesti do samouništenja i kroz smanjenja poticaja za rad.

Međutim, vidljivo je iz primjera nordijskih zemalja, koje imaju najmoćniju socijalnu državu te su usto i među najradišnijim društvima da to ne mora nužno biti slučaj. S druge strane, sve razvijene zemlje, a osobito one europske, se suočavaju s problemom starenja stanovništva.

Prema izvještaju Europske komisije, stopa nataliteta u Europskoj Uniji 2004. godine je iznosila samo 1,5, dok je stopa koja je nužna za obnavljanje stanovništva 2,1 dijete po ženi. Dapače, niti jedna zemlja EU-a nema stopu nataliteta veću od stope nužne za obnavljanje stanovništva, a najniže stope imaju tranzicijske i mediteranske zemlje s oko 1,2 i 1,3 djece po ženi.

I dok će se broj mladih u društvu smanjivati, broj starih će se povećavati. Smatra se da će se očekivana životna dob pri rođenju do 2050. za muškarce povećati za 7 godina, a za žene 5 godina. Najviše će tom porastu doprinijeti porast očekivane životne dobi u 65. godini, koja će se povećati za 4 godine. Posljedica svega toga je smanjenje broja stanovnika u Europskoj Uniji.

Prema projekcijama, broj stanovnika Unije će sa sadašnjih 457 milijuna skočiti na 471 milijun u 2027., da bi otada postepeno padao na 454 milijuna 2050. godine. I dok će broj mladih (0-14) i radno sposobnih (15-64) pasti za preko 15 posto, broj starijih (iznad 65) će se povećati za 77 posto, a broj iznimno starih (preko 80) za vrtoglavih 180 posto.

Promjena dobne strukture stanovništva u korist starijih izjeda socijalnu državu jer sve manji broj pojedinaca puni blagajnu socijalne države, a sve veći broj tu blagajnu prazni - uglavnom kroz mirovine i zdravstvenu skrb za starije. Stoga je jedini način da se očuva socijalna država povećanje broja onih koji pune socijalnu kasu.

U 50-ima, 60-ima i 70-ima prošlog stoljeća, kada se socijalna država naglo širila u Zapadnom svijetu, dobrim dijelom kako bi se otupila socijalistička kritika kapitalizma i uklonila prijetnja prelaska na socijalizam, socijalna država se financirala povećanjem radno aktivnog stanovništva kroz ulazak baby boom generacije na tržište rada i još važnije kroz značajan ulazak žena na tržište rada.

U današnje vrijeme, doba velikog nataliteta je davna prošlost i nema nekih naznaka da će se ta vremena vratiti, barem ne u razvijenim zemljama. Isto tako, u mnogim zemljama su iscrpljene ženske "zalihe" radne snage.


skok
 

Stoga je jedini način da se poveća udio radno aktivnog stanovništva povećanje dobne granice za umirovljenje.

Ukoliko se to ne dogodi, posljedice po socijalnu državu će biti katastrofalne, što je jasno razotkrila suvremena kriza.

Financijska kriza je jasno pokazala da neka društva, a prije svega ona mediteranska, više troše nego što proizvode. Mediteranske zemlje imaju izuzetno niske stope zaposlenosti i vrlo nisku dobnu granicu za umirovljenje. Stoga njihove vlade moraju povlačiti bolne rezove kako bi životni stil tih društava dovele u granice realnosti. Među rezovima neki se odnose i na socijalnu državu.

Najdalje je išla Grčka, koja je zamrznula mirovine i smanjila iznos socijalne pomoći. Međutim, većina rezova nema veze sa socijalnom državom. Primjerice, Portugal, Španjolska i Grčka su od smanjenja broja zaposlenih u javnom sektoru izuzeli zdravstvo i obrazovanje. Osim toga, smanjenje plaća u javnom sektoru nije kresanje socijalne države!

Socijalna država se temelji na transferima onim grupama koje su privremeno ili trajno nesposobne za zarađivanje, npr. umirovljenici, nezaposleni ili studenti. Plaće javnoj upravi, npr. poreznoj upravi, ili subvencije poljoprivrednicima nisu dio socijalne države.

Ono što je zajedničko gotovo svim mediteranskim zemljama je da polako počinju povećavati zakonsku dobnu granicu za umirovljenje, što je dugoročno jedini način da se osigura stabilnost socijalne države.

Nicolas Sarkozy unatoč porazu na regionalnim izborima ne odustaje od povećanja dobne granice za umirovljenje sa 60 na 62 godine. Čak i s tim povećanjem, Francuska bi ostala među zemljama s najnižom granicom. Međutim, već je najavio prosvjede CGT, najmoćniji francuski sindikat, inače povezan s komunističkom partijom.

Španjolska i Grčka, gdje je na vlasti ljevica, su najavile slične mjere. Premijeri Jose Luis Zapatero je najavio podizanje te granice na 67 godina, što je odmah na ulicu izmamilo najmoćniji španjolski sindikat CCOO, također povezan s radikalnom ljevicom. Na kraju dana, Zapatero je iz svog paketa reformskih mjera izostavio povećavanje zakonske dobne granice za umirovljenje.

Grčkog premijera Georgiosa Papandreoua ni činjenica da Grčka ima rekordno nisku zakonsku dob za umirovljenje nije poštedjela od prosvjeda radikalne ljevice nakon njegovog prijedloga da tu granicu treba povećati. Radikalnoj ljevici nije bilo bitno niti to što Papandreou nije najavio koliko bi to povećanje iznosilo. Očito je da je bilo kakvo povećanje "istinskoj" ljevici neprihvatljivo. Na kraju je dobna granica za umirovljenje podignuta na 63 godine, čime Grčka i dalje ostaje na samom začelju liste "radišnih" zemalja.

I sada smo u paradoksalnoj poziciji - dio političkog spektra kojemu je socijalna država najmilija srcu istodobno ugrožava njezin dugoročni opstanak.

poreč


Mediteranske zemlje u biti nemaju pravu "lijevu" opciju

Mediteranske zemlje u biti nemaju pravu "lijevu" opciju. I dok su stranke lijevog centra preuzele ekonomske politike desnog centra, radikalna ljevica nije ništa drugo do skupa neozbiljnih galamdžija, koji jedino znaju na ulicama lupetati nešto o radničkim pravima.

Ovaj jeftini populizam, koji ne vodi računa o uravnoteženju socijalnih prava i mogućnosti društva da ta prava financira neizbježno vodi u propast.

Drugim riječima, u današnju Grčku. Mediteranu treba ozbiljna, razumna ljevica nordijskog tipa, koja će braniti socijalnu državu, a pod time će podrazumijevati i djelomične ustupke, poput povećanja zakonske granice za umirovljenje, ne bi li se održala njezina dugoročna financijska stabilnost.


Treba nam ljevica koja će zagovarati rad, a ne što ranije umirovljenje

Treba nam ljevica koja će zagovarati rad, a ne što ranije umirovljenje. Cilj treba biti poboljšanje uvjeta rada kako bi se zaposlenici odlučili na što kasnije umirovljenje.

"Istinski" mediteranski ljevičari bi trebali znati da istraživanja pokazuju da unatoč kasnom odlasku u mirovinu, zadovoljstvo radom i životom je općenito veće u radišnoj Sjevernoj Europi nego na Mediteranu. Stoga je moguće da radimo duže i očuvamo socijalnu državu, a da ne narušavamo ukupnu kvalitetu života.

Samo se treba ugledati na nordijske zemlje!
 

rad i na odmoru

Povezani članci

Who's Online

We have 301 guests and no members online