Ekonomija u službi većine, a ne nekolicine

raskrižjeMoramo premašiti neoliberalni kapitalizam kako bi bili sposobni udovoljiti potrebama naroda. Hoćemo li to novo društvo zvati socijaldemokracijom, narodnom demokracijom ili socijalizmom, to je svejedno. Važna je vizija u kojoj je tržište kontrolirano, a država igra drugačiju ulogu. Rekao je to Walden Bello (Manila, 1945.), filipinski političar, istraživač, pisac te priznati aktivist, borac za ljudska prava, borac protiv globalizacije.. Na portalu forumdesalternatives.org osvanuo je sinopsis zanimljivog razgovora koji je Periodismo Humano vodio s njim, a kojeg je za H-Alter preveo Ivan Tomašić. Pročitajte ...

WALDEN BELLO

Ekonomija u službi većine, a ne nekolicine

Izvor: ForumDesAlternatives.org, H-Alter

Bili ste član organizacije Greenpeace International za jugoistočnu Aziju, a Vaša je knjiga o uništavanju okoliša u Tajlandu postala vrlo poznata i dobila brojna priznanja. Kakva je veza između financijske krize i krize okoliša?

Walden Bello Dinamika globalizacije i kapitalizma velikim dijelom doprinosi krizi okoliša. Kad pogledamo kapitalizam u odnosu prema prirodi, vidimo da živa priroda, uslijed privatnih interesa, postaje mrtvim proizvodom; u tom se procesu stvaraju goleme količine otpada. Financijska, prehrambena, te kriza okoliša usko su povezane s dinamikom kapitalizma i globalizacije.

U svojoj ste karijeri napisali mnogo knjiga, kao na primjer Rat za hranu. Prehrambena kriza i strukturne prilagodbe (Virus editorial), u kojoj detaljno opisujete uzroke takozvane "prehrambene krize" te mehanizme koji pridonose njenom produbljenje, kao što su strukturne prilagodbe, slobodno tržište i politike usmjerene prema zanemarivanju poljoprivrednih viškova u korist industrije. Govorimo o vezi ekonomske krize i krize okoliša, ali koja je njena veza s prehrambenom krizom?

Dvije krize čine dijelove jedne velike krize, krize globalizacije. Prehrambenu je krizu stvorila globalizacija prehrambene proizvodnje koju provode korporacije kako bi provele novu politiku u proizvodnji hrane, osobito u zemljama u razvoju. Dvije su krize, ekonomska i prehrambena, povezane politikom neoliberalizma koja šteti mnogim dijelovima društva, kao što su mali poljoprivrednici i potrošači (u slučaju prehrambene krize) te srednja klasa (u slučaju financijske krize). Najgori se trenutak dogodio u 2008, kada su cijene u samo tri mjeseca porasle za 300 posto.

FAO sada upozorava na novu prehrambenu krizu. Kako vidite tu situacije?

Da, postoji velika prijetnja. Cijene iznova rastu i klimatske promjene utječu na dinamiku proizvodnje: tu su požari, poplave... Može se uočiti ta veza o kojoj smo govorili, između krize okoliša i prehrambene krize, kao što je poljoprivredna kriza. Ne mogu predvidjeti kao će cijene rasti, ali nema sumnje da ćemo prisustvovati još jednom velikom porastu.

Koje je Vaše mišljenje o zajedničkoj poljoprivrednoj politici (PAC) Europske unije i o reformi koja je predviđena za sljedeću godinu?

Walden Bello PAC
je donio jednu vrlo negativnu politiku, posebno za afričke zemlje u razvoju. Podijeljeni su veliki poticaji, čime se ide na ruku velikim proizvođačima, potaknuo se damping (uspostavljene su niže cijene no što su to troškovi proizvodnje u zemlji u koju će se izvoziti)... Liberalizacija je trgovanja dopustila da subvencionirana i jeftina govedina iz EU stiže u Afriku, uništavajući tako uzgajivače stoke iz mnogih zemalja zapadne i južne Afrike. Isto se dogodilo i sa žitaricama. Također ne vjerujem da će PAC pomoći malim europskim proizvođačima. S druge strane, još će više do izražaja doći prirodne otegotne okolnosti, s kojima se proizvođači iz zemalja u razvoju suočavaju u trgovinskoj utrci, i to sve zahvaljujući poticajima i dampingu. Poticaju su tu da pomognu velikim poljoprivrednicima, a ne malima.

Je li ekološka poljoprivreda jedno od rješenja za izlazak iz krize?

Vjerujem da jest, mnogo je bolja što se tiče okoliša i nije tako intenzivna. Pozitivna je na društvenom planu i na planu okoliša, a pogotovo što se tiče malih poljoprivrednika. Također smatram da, iako cijene ekoloških proizvoda mogu biti više, mnogo su rentabilniji što se tiče zdravlja. Mnoge korporacije uklapaju ekološke proizvode u svoje sheme: u mjeri vlastite rentabilnosti počinju se integrirati u dominantni sustav agrobiznisa. Velike su poljoprivredne korporacije jako inteligentne, posjeduju tehnologiju kojom se može podići proizvodnja, ali ništa se ne može promijeniti samo tehnologijom: promjene se moraju dogoditi i u smjeru strukturiranja proizvodnje, kako bi se postigao egalitarizam.

U knjizi izvještavate o posljedicama Zelene revolucije u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Osjećaju li se i dalje te posljedice?

Zelena je revolucija, uslijed opće ovisnosti poljoprivrede o kemiji, bila svojevrsno otriježnjenje. Povećala je proizvodnju, ali je također povećala i društvene sukobe, posebice u Aziji i Indiji, gdje je zemlja oduzimana velikim poljoprivrednim posjednicima koji su bili, među ostalim, onim koji su dopustili ovisnost poljoprivrede o kemiji i tehnologiji. Zelena je revolucija, među ostalim, prouzrokovala i smanjenje broja sitnih seljaka.

U knjizi se komentira kako je "afrička poljoprivreda ilustrativni slučaj kako doktrinarna ekonomija može uništiti temelj proizvodnje na cijelom kontinentu". Jesu li oduzimanje zemljišta i špekulacije povezani?

Da, to je točno. Ne samo da je Afrika, što se tiče hrane, bila samodostatna, nego je u prosjeku izvozila 1,3 milijuna tona hrane između 1966. i 1970. Danas uvozi 25 posto hrane koju konzumira, a skoro je svaka zemlja na kontinentu uvoznik. Knjiga objašnjava kako su Svjetska banka i MMF provodili upravljanje na mikrorazini, čime su odlučivali kojim će se tempom eliminirati subvencije, koliko će se službenika otpustit te, kao u slučaju Malavija, kolike će se zalihe sjemena prodati i kome.

Danas uviđamo da zemlje imaju manjak zemljišta, da ih iznajmljuju ili kupuju od drugih zemalja kako bi proizvodile za izvoz. To je, primjerice, Katar. To je vrlo destabilizirajuće jer poljoprivrednici iz tih zemalja, osobito mali, postaju proizvođači za bogate zemlje: zemljišna se špekulacija prevodi u financijsku špekulaciju.

gospodarstvo

Eric Hobsbawn (Doba ekstrema, 1994) je napisao da je "smrt seljaštva bila najdramatičnija promjena i najveći društveni skok druge polovice ovog stoljeća" te da nas je "zauvijek odvojila od svijeta prošlosti". Ali Vi u knjizi komentirate kako su se "seljaci oduprli u svom prostom i jednostavnom nestanku", navodeći kao najveći dokaz osnivanje pokreta Via Campesina (međunarodni pokret seljaka, op. prev.) 1993.

Da. Kako na sjeveru, tako i na jugu, poljoprivrednici i mnogi drugi pokušavaju pobjeći od hirova kapitala nanovo uspostavljajući seoske uvjete, vraćajući se polju te tražeći posao s osnovnim ograničenim izvorima, nezavisno od moći tržišta. Iskrsavanje urbane poljoprivrede, stvaranje mreža koje ujedinjuju potrošače i poljoprivrednike u određenoj regiji, itd., je ono što Jan Douwe Van der Ploeg kvalificira kao pokret "reruralizacije".

Radili ste na Institute for Food and Development Policy, na Filipinima ste bili predsjednik saveza Freedom from Debt Coalition, sudjelovali ste u brojnim pokretima protiv Svjetske trgovinske organizacije, u antiglobalizacijskim susretima, u Forumu socijalista i drugim alternativnim političkim sastancima. Kakvo mišljenje imate o aktualnom španjolskom građanskom pokretu 15M?

Ima veliku važnost. U Europi je svojevrsna kriza kapitalizma, globalizacije: to je najgora kriza još od Velike depresije. Krivicom neodgovornih banaka danas imate nametanje programa štednje diljem Europe, ali prvenstveno na jugu, u zemljama kao što su Grčka ili Španjolska, gdje su se srezale mogućnosti rasta. Odgovor ljudi, pokreta Ogorčenih i Ocuppy Wall Street su vrlo pozitivni. To je tek prvi korak.


Koji su sljedeći?

Ljudi shvaćaju da se moraju bolje organizirati, ne samo lokalno, nego i nacionalno i internacionalno. Moraju se povezati s drugim snagama, uključujući onima koje su bile u žiži antiglobalizacijskih pokreta devedesetih. Kako bi bili učinkoviti, potrebno je više raditi na povezivanju, ali i zadržati fleksibilnost. I Ocuppy i Ogorčeni su stvorili veliku energiju koja će otvoriti prostor organiziranijem radu i dubljem promišljanju o krizi. Posljednjih se 5 godina činilo kako je kriza samo u Europi i SAD-u te da ne pogađa Aziju, ali danas počinjemo razumijevati što znači rast kineske i indijske populacije te činjenica da Brazil opada jer postaje sve ovisniji o europskom i sjevernoameričkom tržištu. Prva je slika krize bio kolaps Wall Streeta, druga se mogla vidjeti u Europi, a treća je u činjenici da će azijske ekonomije, uključujući kinesku, u godina koje slijede započeti stagnaciju.

Vjerujete da se kriza može okončati kapitalizmom?

Nisam siguran u to pa stoga ne bih rabio te termine, ali je jasno da ne možemo nastaviti s jednakom vladavinom tržišta i korporacija, što je zapravo jedno te isto, budući da korporacije kontroliraju tržište. Vjerujem da bi se moglo govoriti o post-kapitalističkoj ekonomiji. Tržište samo po sebi ne mora nestati, jer može igrati jednu drugu ulogu (u drugom društvenom kontekstu), pridonoseći novim društvenim vrijednostima.

Ima onih koji misle da je kriza prilika za promjenu. Dijelite li to mišljenje?

Moramo premašiti neoliberalni kapitalizam kako bi bili sposobni udovoljiti potrebama naroda. Hoćemo li to novo društvo zvati socijaldemokracijom, narodnom demokracijom ili socijalizmom, to je svejedno. Važna je vizija u kojoj je tržište kontrolirano, a država igra drugačiju ulogu; civilno društvo i društveni pokreti moraju pokrenuti promjenu ekonomije koja je utemeljena na dobiti u ekonomiju utemeljenu na suradnji i potrazi za društvenim boljitkom. Ekonomija se mora promijeniti tako da služi većini, a ne tek nekolicini. Nužno je da ljudi vide važnost vrijednosti kao što su pravda, solidarnost i zajednica.

U Španjolskoj su prije koji mjesec članovi Sindikata andaluških radnika (SAT) bez plaćanja uzeli prehrambene namirnice iz supermarketa kako bi nahranili potrebite. Kako Vi to interpretirate?


Vjerujem da će se to sve više događati. To je znak koji indicira da se stvari ne mogu nastaviti odvijati na ovaj način. Te su akcije vrlo važne u smislu mobilizacije ljudi, ali ne vjerujem da nude rješenje. Rješenje mora biti preobrazba u smislu ekonomskih struktura, to jest, promjena u proizvodnim odnosima. Ovakve su akcije simbolične, ali ne mijenjaju situaciju. Valja pomno promisliti prirodu krize, razmisliti kako ostvariti promjene, valja biti sposoban organizirati se i imati program djelovanja, realizirati globalne akcije, ne samo lokalne.

2001. ste primili nagradu Suh Sang Don, koju dodjeljuje južnokorejska nevladina organizacija, a 2003. nagradu Right Livelihood Award (poznata kao alternativni Nobel) za svoje "istaknute napore u stvaranju civilnog društva, za borbu protiv globalizacije te za ostvarivanje alternativnih praksi". Svijet treba više boraca? Jeste li optimist?

Jesam, optimist sam jer nemam drugu opciju. Nemamo drugu opciju osim borbe. Pobjeda nam nije zajamčena, ali moramo nastaviti s pokušajima, koristeći sve putove za postizanje ciljeva. Nije najvažnije stalno imati jasan uvid gdje idemo ili jesu li naše strategije najispravnije; najvažnije je biti angažiran. Normalno je griješiti. Moje iskustvo jest da učim na greškama. Najvažnije je ne počiniti istu grešku dvaput.

Prijevod teksta objavljen je na stranici http://www.forumdesalternatives.org.

Povezani članci

Who's Online

We have 170 guests and no members online