Omišanka nakon 10 godina daje otkaz u Studencu: Ne želim biti rob na blagajni!

Blagajnica- Granica mobinga svake se godine pomiče iz groznoga prema goremu. Poslodavci se ponašaju kao da za njih zakoni ne vrijede, a nitko im ništa ne može. Oni su bogovi, a mi smo robovi - govori Jelena Talajić, radnica s desetogodišnjim stažem u trgovinama omiškog "Studenca", u otvorenom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju o nepodnošljivom položaju radnika u trgovini. - Godinama sam se ubijala od posla i u sebi bolest kupila, ali sad je dosta. Dosta mi je izrabljivanja! - kaže hrabra Jelena ...

DOSTA MI JE IZRABLJIVANJA!

JELENA TALAJIĆ, radnica s desetogodišnjim stažem u "Studencu", otvoreno o nepodnošljivom položaju u trgovini

Godinama sam se ubijala od posla i u sebi bolest kupila, ali neću više..

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


- Vjerujte mi, u “Studencu” nitko ne radi za mjesečnu neto plaću manju od 3.000 kuna - kazao je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju Josip Milavić, poduzetnik iz Omiša, vlasnik “Studenca”, trgovačkog lanca s 230 trgovina i više od 1800 zaposlenih.

Razgovor je objavljen prije godinu dana, a točno toliko trebalo je i Jeleni Talajić, radnici “Studenca” s desetogodišnjim stažem u toj tvrtki, da skupi, kako kaže, hrabrost i obrati se vašem reporteru. Premda se o nezavidnu položaju radnika, poglavito radnica, u trgovačkoj branši često govori, rijetkost je pronaći blagajnicu koja će otvoreno progovoriti o izrabljivanju i mobingu koje poslodavci, ponašajući se kao da su na svojem privatnom gumnu, vrše nad nevoljnicima iz mini dućana i supermarketa.

Blagajnica


Šutjela i trpjela

Takvo je, brane se kad ih o tome priupitate, stanje na tržištu radne snage. Što bih ja, nastavljaju, radio drukčije - recimo: povisio plaće, uveo beneficije za radne vikende, ukinuo rad za blagdane ili davao božićnice u gotovini umjesto u bonovima - kad to nitko ne radi. Tako je kako je, a ja tu - širi tajkun nemoćno ruke da vam ga prosto dođe milo - ništa ne mogu.

A Jelena Talajić, eto, može. Junački, a u vremenu bešćutnoga kapitalizma većega junaštva nema, o svemu progovoriti. Ionako će, gorko se smije, još ovaj tjedan dobiti otkaz. Ili ga dati. Svejedno.

- Nije mi lako, teška je ova odluka, čak i mučna, ali drukčije ne mogu. Kad bih sada odustala, ne bih se više nikad mogla pogledati u ogledalo - počinje priču  Jelena, pa se vraća u 2003. godinu kada je prvi put kao zaposlena žena nogom kročila u “Studenčev” opuzenski dućan.

Kad je prvi put sjela za blagajnu bila je, veli, sretnija od djeteta. A kako i ne bi kad je u moru čemera i neradničke tuge, tako joj se barem tada činilo, našla svoj škojić sreće.

- Brzo sam shvatila na kakvim temeljima gazda Josip Milavić gradi svoj uspjeh. Jednako kao što sam shvatila odakle mu silan novac za bogaćenje u situaciji kad većina naroda stenje pod siromaštvom. Plaća je bila takva da se slobodno može usporediti s davanjima u robovlasničkom sistemu.

Radili smo, naime, samo za hranu i spavanje. Ali, što ćeš, morali smo, kako bi inače gazda vozio auto od dva milijuna kuna. I to ne jedno, nego po jedno za ujutro, poslijepodne i navečer - ogorčeno će 40-godišnja Opuzenka.

Ipak, šutjela je. Radila, trpjela i šutjela. Za plaću od 3.000 kuna. A onda...

- A onda, bilo je to, čini mi se, prije nešto više od dvije godine, plaća je svima iz čista mira smanjena na 2.600 kuna.I to pod uvjetom da odradimo sve subote i nedjelje i sve praznike - govori Jelena i pokazuje mizernu buštu.

Stavka “destimulacija” posebno bode oči. Na Jeleninoj platnoj listi piše da joj je plaća umanjena za 200 kuna. Obrazloženja nema.

- Tako je svima, a ne samo meni. Nekome poslovođa skine 100, a nekome 200 kuna, kako koji mjesec. Kad vidi da je mrvu manji promet, odmah udara na plaće i uopće ga ne zanima što je posao pošteno odrađen i što je plaća i prije rezanja bila nečovječno jadna. Toliko jadna da nam se u banci smiju kad zatražimo kredit - ističe naša sugovornica.

Svjesna je, napominje, da joj javni istup malo dobra može donijeti, poglavito u gradiću “u kojem raditi možeš samo u kafiću i dućanu”, no revolt nakon Milavićeva razgovora za “Slobodnu” iz dana u dan bivao je sve veći.

- Čovjek vas gleda u oči i laže da je najmanja mjesečna neto plaća u njegovoj firmi 3.000 kuna. A ne govori, na primjer, zašto je ukinuo putne troškove ili zašto nam kad idemo raditi u neko udaljeno mjesto, kao kad smo onomad išle pomagati u Dubrovnik, daje dnevnicu od samo 70 kuna. Ili zašto božićnice možemo trošiti samo u njegovoj trgovini. Ili zašto je na blagdan Svi sveti naredio da se radi do 19 sati, kao da njegovi radnici nemaju komu na grob odnijeti cvijeće - nabraja Jelena.

Sa svime je upoznala i svojeg odvjetnika, koji ioj je savjetovao da, zbog brojnih protuzakonitih radnja, podigne tužbu.


Dijagnoza: depresija

- Sada sam na bolovanju. Dijagnoza: depresija. Radeći u “Studencu”, izgubila sam i živce i zdravlje, pa već tri i pol godine pijem antidepresive. Govore mi da se probam vratiti, a ja ne mogu. Imam osjećaj da bih povratila čim bih zakoračila u dućan. Ili da bih se iskalila na mušterijama.

Godinama sam se ubijala od posla i u sebi bolest gojila, u prsi jad kupila, baš kao što i druge žene kupe, i sada sam napokon odlučila reći da je dosta. Čovjek sam, a ne životinja i želim da se prema meni tako i ponašaju - glasno će Jelena.

- Još sam mlada - u dahu nastavlja - i ne želim sasvim psihički puknuti. Znam da nisam jedina i da vam sličnu priču mogu ispričati i druge radnice, ne samo “Studenca” nego i ostalih trgovačkih lanaca, jer nema danas potlačenije radne snage od blagajnica u dućanima, no netko je napokon morao dignuti glas.

Granica izrabljivanja svake se godine pomiče iz groznoga prema goremu, poslodavci se ponašaju kao da su država u državi, za njih zakoni ne vrijede, a nitko im ništa ne može. Oni su bogovi, a mi smo robovi! - uvjerava gospođa Talajić.

Jelenin sin, 18-godišnjak kojemu je jasno kako funkcioniraju stvari u državi u kojoj, dok sve vene, cvjeta tisuću trgovačkih cvjetova, nije odobrio majčin potez.

- Pitao je: “Majko, a odakle ćeš mi, kad dobiješ otkaz, fakultet platiti?” A ja sam mu rekla: “Sine, ne brini, smislit ćemo nešto, jest ćemo, ako treba, svaki dan paštetu, ali zdravlje na tom odvratnome mjestu ja više neću gubiti” - zaključuje Jelena Talajić.


Nitko se nije usudio ući u sindikat

"Studenčev" dućan, tvrdi Jelena Talajić, u Opuzenu se nalazi na dobroj lokaciji, stoga je i promet više nego dobar. No, nagrade za dobar rad u toj firmi, kaže, ne postoje. Za razliku od novčanih kazni koje, objašnjava, uslijede čim promet za lipu bude slabiji od očekivanog.

- Dolazio je prije dvije godine čovjek iz sindikata, molio nas da se učlanimo jer nam samo tako može pomoći, no poslodavac nam je otvoreno rekao da će svi koji se učlane dobiti trenutačni otkaz, pa se nitko nije usudio.

Nedugo potom, "Studenac" je osnovao svoj vlastiti sindikat, pa možete zamisliti kako to funkcionira! To im je samo pokriće da budu još rigorozniji prema radnicima, da ih još više tlače, a sve, kao, uz znanje sindikata. Užas! - veli Jelena.


'Studenac' bez komentara

U omiškom sjedištu tvrtke "Studenac" nisu bili voljni komentirati navode Jelene Talajić. Potvrđeno nam je tek da se radi o njihovoj radnici koja je sada na bolovanju.

Povezani članci

Who's Online

We have 172 guests and no members online