Samo proizvodnja Hrvatsku spašava

Ekonomsko vijećeIzgleda da je najvažnija antirecesijska mjera postala tuđim (hm) gloginje tući, koja se pripisuje premijeru Sanaderu nakon Mudrinićeva pledoajea na Ekonomskom vijeću. U ovoj općoj krizi svi bi htjeli pronaći spas pretovarom svojeg tereta. To se ne odnosi samo na kompanije i poduzetnike nego na stranke i građane. Kad se Pusićeva skeptički izražava o ulasku Hrvatske u EU, svjesno ili možda prije nesvjesno, šalje i ekonomske signale stranim investitorima da je ovdje još beznadno ulagati. Građani koji na prve glasine o padu kune lete kupovati eure i time podrivati financijsku ravnotežu, također prave paniku. Vlastite protukrizne aktivnosti destabiliziraju druge, pa u toj eksploziji osobnih protekcionizama nevinih nema. Vidošević je bio najbliži istini kada je na dodjeli Zlatne kune kazao da nam trebaju "novi građani"...
 

Samo proizvodnja Hrvatsku spašava
 
Piše: Danko Plevnik / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

 
Čačić ide dalje i govori da nam treba nova vlada. Jurčić, nova ekonomija. Zbog čega se tako zdušno pristaje na diktat krize, a nije se pristajalo na diktat razvoja u prethodnom razdoblju?

Ekonomsko vijeće

 

Gašenje proizvodnje
 
Ubijala su se vrijedna poduzeća, što jedino Škegro tumači kao zakonit uspjeh, da bi na njihovim lešinama izrastala skladišta, građevinska zemljišta ili investicijski fondovi. Nije bilo poticaja da se slijede gospodarski usponi država poput Irske, Finske i azijskih tigrova...
 
A sada se krizu uzima samoubilački, kao posljednji stadij obračuna s privredom.
 
Ima poduzetnika koji su te svjetske recesijske metastaze preuzeli kao razlog za otpuštanje radnika. Nisu važne brojke nego ideologija a ona daje pravo na otpuštanje.
 
Kriza je najbolji lakmus za testiranje zrelosti odnosa, sustava, društva. Kada je 1997. Južna Koreja nizom štrajkova i stečaja ušla u strmoglavu situaciju, većina vlasnika i menadžera nije  pribjegla otpuštanju radnika, nego je pristala na smanjenje profita, čime je dugoročno osiguralalo lojalnost tvrtkama i motiviranost za posao.


Kako od onih koji su u Hrvatskoj iskoristili rat da bi pokrali društvenu, alias novodržavnu, imovinu očekivati da će u krizi biti solidarniji s otpisanim narodom i sebi smanjivati sredstva za kupnju novih dvoraca, jahta, aviona, automobila..?
 
Svaka branša ima svoje specifičnosti i propast pokušava nadvladavati drukčijim sredstvima.
 
Tekstilna je industrija oduvijek u gabuli zbog toga što je radno intenzivna, a u posljednjim desetljećima i zbog dampinških cijena kineskih proizvoda.  Međutim, u Hrvatskoj se briga za spas svih radnika prvo pokrenula u Varteksu i Kroki, gdje se čini sve da se radnicima spase ionako izgladnjujuće plaće.

Svaki onaj poslodavac koji je do novca došao proizvodnjom, razvojem tehnologiju, lucidnim marketingom i plivanjem na širem tržištu, cijeni svoje zaposlene, nasuprot onima kojima poduzeća služe samo za kotaciju, preprodaju i gašenje proizvodnje.
 

Protekcionizam
 
I kao što je pogrešna, premda shvatljivo realna, politika svakog radnika, poslodavca, sindikata i političara da traži vlastiti izlaz iz postojećih teškoća, pogrešna je i politika Angele Merkel da svatko u EU-u treba spašavati sebe jednako kau i Obamin poziv "Kupujmo američko".
 
Takvim nacionalnim protukriznim mjerama podrivaju se europsko i svjetsko tržište. Oni koji su zavrtjeli svijet organiziravši ga u globalnu međuovisnost, nemaju prava silaziti s vrtuljka, a druge ostavljati na njemu.
 
Da je razvoj ostao autarkičan i usko vezan uz pojedino imanje, selo, grad, regiju, onda bi bilo posve prirodno da svako živi od svojeg posjeda. Tako se živjelo stoljećima. No kada se radi proširenja proizvodnje dovlačilo ljude u grad i trgalo od njihova načina života, ne omogućujući im povratak na staru sigurnost, kada je jedna zemlja svoje proizvode počela prodavati drugima, nema se pravo mahati partikularističkim rješenjima.
 
I uopće, kako usred trgovinskih blokova (Amerika, Azija, Europa) i kvotizacije proizvodnje (EU) još uopće govoriti o nekom slobodnom tržištu?
 
Od čega se sastoji sloboda globalnog tržišta ako je svaki potez razvijenih uvjetovan državnim ili medudržavnim subvencijama - od hrane do aviona?
 
Prihvaća li se suvremenu globalnu depresiju kao goru od one prije 80 godina, ne bi li kao izlaz trebalo predlagati globalni "New Deal", a ne interesne izolacionizme pomoću kojih se, ma kako bili racionirajući, neće moći oživiti svjetski gospodarski zamah.
 
Poslodavci se ne žele odreći profita u korist uže i šire zajednice, a nacionalne države svojih beneficija u korist eventualne svjetske vlade.
 
Zbog toga se G7 može širiti na G8, mogu nastojati G 20 i G77, ali će svi ti G-ovi biti samo "groups", nikada "government". Bez svjetske vlade i dalje će spašavanje jednih država ići na račun drugih, svojih Obamaradnika (General Motors) na račun tuđih (Opel).
 
Danas je očito da najveća nacionalna država kao što je SAD nije u stanju spašavati multinacionalne kompanije, nego samo svoju nacionalnu kapitalnu srž u njima.
 
U Londonu su se 1933., na summitu pod Rooseveltovim vodstvom, okupile vodeće zemlje svijeta i odlučile za protekcionizam kao nacionalni spas od globalne krize.
 
Na istim će se pitanjima 2. travnja ove godine, također u Londonu, ponovno sudbonosno naći pod vodstvom Obame od kojega se očekuje da učini sve kako bi SAD prestao lupati tuđim.

Povezani članci

Who's Online

We have 208 guests and one member online

  • admin