Kako pravo na pristup informacijama izgleda u praksi

Toni GabrićH-alterov urednik Toni Gabrić na vlastitoj je koži osjetio koliku moć mu donosi famozno pravo na pristup informacijama. Naime, istražujući najduže sudske procese u Hrvatskoj, zatražio je informaciju o tome i od Općinskog suda u Omišu. Nakon što su ga ignorirali, tužio je sud, naivno vjerujući u ono što piše u zakonu, da mu je sud dužan barem odgovoriti na upit. Na kraju nije dobio niti tužbu, niti odgovor, niti informaciju već - kaznu od 500 kuna zbog uznemiravanja suda. WTF? Pročitajte više ...


OMIŠKI SUD
 
Kako pravo na pristup informacijama izgleda u praksi
 

Piše: Toni Gabrić / H-Alter
Izvor: H-Alter

 

Potpisnik ovoga članka upustio se početkom ove godine u mapiranje postupaka koji se na hrvatskim sudovima vode dulje od četvrt stoljeća.
 
Metodom slučajnog odabira općinskih sudova popisanih na službenim stranicama Ministarstva pravosuđa upitao je za broj takvih postupaka, između ostalih, i Općinski sud u Omišu.
 
Nakon nekoliko tjedana uzaludnoga čekanja na odgovor, predsjedniku Suda upućuje žalbu zbog šutnje administracije, a kako ovaj ne reagira, šalje koji tjedan potom još i požurnicu. Sve u skladu sa odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama.
 
Sud u Omišu i njegov predsjednik, a na službenim web stranicama Suda piše da se taj gospodin zove Boris Mimica, uporno su se oglušivali na pitanje.
 
Kako je potpisnik članka i dalje patio od kroničnog viška slobodna vremena, posavjetovao se s pravnikom i tužio Općinski sud u Omišu Upravnom sudu, zbog uskraćivanja informacije.
 
Kršenje Zakona o pravu na pristup informacijama činio se bjelodanom: čak i za Hrvatsku, jednu od najbirokratiziranijih i najkorumpiranijih evropskih zemalja, pretjerano bi bilo kada bi podatak o broju četvrtstoljetnih sudskih sporova bio proglašen  državnom, vojnom, službenom, profesionalnom ili poslovnom tajnom.

Niti bi objavljivanje toga podatka onemogućilo učinkovito, neovisno i nepristrano vođenje sudskog postupka, na čemu bi Sud mogao temeljiti uskratu odgovora. No čak i kad bi se radilo o tako nečemu, pred Sudom u Omišu stajala bi zakonska obaveza da tražitelju informacije dostavi rješenje o odbijanju zahtjeva.
 
Moglo se, doduše, dogoditi i da se Sud u Omišu zbog nečega  smatra nenadležnim za odgovaranje na novinarsko pitanje o broju prastarih predmeta, ili da traženi podatak iz nekoga nevjerojatnog razloga jednostavno ne posjeduje. U tom bi slučaju bez odgode trebao ustupiti zahtjev tijelu koji posjeduje, raspolaže ili nadzire informaciju, i o tome obavjestiti podnositelja zahtjeva. Tako bar nalaže Zakon.
 
A da mu je pitanje koje mu je uputio tražitelj informacije bilo nerazumljivo, morao ga je pismenim putem pozvati da svoj zahtjev učini jasnijim. Ukoliko bi mu rok od 15 dana bio prekratak za davanje odgovora, Sud je morao odmah obavijestiti podnositelja zahtjeva o nužnom delayu.
 
Ukratko, Zakon o pravu na pristup informacijama nalaže od tijela javne vlasti obilnu prepisku sa podnositeljem zahtjeva, ukoliko nije u stanju ispuniti njegovu želju i pružiti traženi podatak.
 
Strategija šutnje koju su odabrali suci u Omišu, upravo je ono što Zakon ne dopušta; a šutnja administracije u ovom slučaju nije samo protivna Zakonu o pravu na pristup informacijama, već je također i dodatno ignoriranje svih ljudi koji desetljećima čekaju da se riješi njihov sudski spor. Ona direktno otežava da se njihov životni problem predstavi kao stvar od javnoga interesa.
 
Nedavno je na vrata potpisnika ovih redaka stiglo službeno pismo u kojem ga Upravni sud obavještava da je njegovu tužbu protiv Suda u Omišu - odbacio.
Dapače, da zbog nepotrebnog uznemiravanja uvaženih sudaca u njihovu kabinetskom miru, mora platiti još i nekakav penal u iznosu od 500 kuna.
 
Zašto?


PROČITAJTE VIŠE...
http://www.h-alter.org/vijesti/uvodnik/pravo-na-pristup-dezinformacijama

Povezani članci

Who's Online

We have 182 guests and no members online