Predavanje Don Ivana Grubišića u Dugom Ratu
- Details
- Rubrika: Aktualnosti
- Datum: 02 Sjecanj 2009
- Čitanja: 5613
DON IVAN GRUBIŠIĆ U DUGOM RATU
Vjera i nada u izazovima života
Piše: Davor Grgat
Donosimo nekoliko rečenica don Ivana s njegovog predavanja u Dugom Ratu održanog u organizaciji Udruge "Tvornica".
“Smatram da su čovjeku Vjera i Nada, da bi mogao kao čovjek živjeti i egzistirati potrebne kao što mu je potreban zrak, čaša vode i kora kruha. Tu ponajprije smatram ljudsku vjeru jer čovjek iz vjere i nade živi za svoju budućnost.
Vjera i nada nisu neko pasivno čekanje, nego nemirenje sa postojećim, sa onim što nije dobro i nastojanje da se to postojeće učini boljim. Osim ove ljudske vjere postoji i vjernička vjera, bilo kršćanska, bilo budistička, islamska...
Vjernička vjera daje snagu da vjernik vjeruje, da ljudska tama nije tama, nego svjetlost i novi život. Vjera nije znanje, ona je nada. Na gore rečeno, kazao bih: Vjerujem i nadam se, ali slutim.
Sumnja je sastavni dio sumnje i nade, a ljudska vjera i nada su zajedništvo. Vjernička vjera je nada u Isusa Krista. Ja sam pripadnik kršćanske vjere i ja vjerujem da postoji Bog.
Vjernička vjera kao ljudska vjera podložna je sumnji i slutnji, i to nije iznimka, to je redovito tako i sveti su kao i majka Terezija imali jaku vjeru, ali su imali i sumnje, ali su slutili, nisu se predavali.
Isus je naglašavao da je vjera toliko važna da bi mogli, ako imamo malo vjere, kao zrno gorušice, brda premještati. Onaj ko živi iz vjere, njemu u životu, pa da je i razapet, neće biti teško, jer ga neće napustiti vjera i nada...“
Gore navedeno, između ostalog, kazao je don Ivan u svom cjelovečernjem predavanju pred brojnom dugoratskom publikom.
Kao primjer dobrih odnosa sa ljudima iznio je nekoliko vrlo pozitivnih primjera, iz kojih je vidljivo da brojni njegovi poznanici i u najtežim životnim okolnostima imaju respekta i poštovanja prema njemu, i u posljednjim minutama svog života žele čuti njegovu riječ ohrabrenja, a mnogi i nisu njegovi župljani.
Ukazivao je na brojne primjere u kojima često ti ljudi i nisu bili kršćani, već naprotiv, riječ je često bila o ateistima ili agnosticima, koji i posljednje minute svoga života žele provesti u razgovoru s don Ivanom, a on ih često u tim situacijama ljudski i lijepim riječima hrabrio i podsjećao da nisu na kraju života nego tek na početku, šireći nadu, moleći i davajući svečenićke blagoslove...
Nakon izlaganja don Ivana dugoraćani su postavili desetak pitanja na koje je predavač pokušao odgovoriti ili iznjeti svoj stav ili mišljenje.
Na kaju dvoiposatnog druženja zahvalio je prisutnima na pažnji i iskazanom interesu, te pohvalio dugoratsku publiku za njenu aktivnost u diskusiji poslije predavanja, što je kao rijetko gdje doživio.