Priča iz nogometne svlačionice: Od razbijene vojske do nebeskoplavih ratnika

I dok Torcida ponovo naganja konobare i vlasnike kafića, dok mediji slažu hit film o bolnom kupanju nogometnog Bossa kod kuma Bose, dok huligani preko noći postaju naši heroji, a borci za pravdu i dalje domoljubno glasaju za političke pokrovitelje hulja koje su nam ukrale i nogomet, skrećem vam pažnju na jednu neobičnu, lijepu priču iz nogometne svlačionice, priču koja je osvanula nedavno na FB profilu navijača NK Cibalia iz Vinkovaca.. Pročitajte je.. Nema videa, nema slika, samo par rečenica, jedno dite s Orija, jedan mladić koji, eto, nije dočekao ni 19. rođendan, par suza, jedan san koji se živi, jedan balun.. i puno ljubavi!
"Prije nego će trener Pacult dobiti otkaz imali smo sastanak, svatko je rekao ponešto, ali nekako se osjećalo da smo razbijena vojska. Totalno na dnu, bez vizije i ideje kako se iščupati iz svega. Tada je palicu preuzeo igrač kojemu to i doliči, naš kapetan. Izrekao je par klasičnih rečenica koje iskreno nisu, po licima suigrača, nikoga posebno dirnule, jer smo imali već takvih sastanaka. Međutim, tada se događa najemotivnija stvar koju sam ikada doživio u svlačionici neke ekipe. Frane Vitaić ustaje, uzima majicu sa Stjepanovom slikom (Stjepan Vojnić, ponajveći navijač Cibalije, mladić koji je 13. kolovoza trebao proslaviti 19. rođendan i koji je bolovao od celebralne paralize koja ga nije mogla sprječiti da bude uz voljeni klub na gotovo svakoj domaćoj utakmici, op.ur.) i kreće Dite Orija Frane Vitaić objašnjavati da voli Cibaliju i zbog tog zlatnog momka koji je svu svoju ljubav uputio baš prema svjetlo plavoj boji. Rekao je da mi ostajemo u ligi jer imamo anđela koji lebdi u našoj svlačionici, lebdi nad stadionom i nad nama. Da je to naš 12 igrač. Tog trenutka, pogledavši većinu momaka, svi su se skrivali da se ne vide suzne oči njihove. Tada sam, kao i svi ostali, znao da mi imamo prvoligaša. Tada je vjera ponovno vraćena i nema slučajnosti u životu, nije Frane slučajno jučer ušao, zabio gol i nakon toga otišao do mjesta s kojeg nas Stjepan pratio, ne, ne. Naš 12. anđeo je bio tamo i čekao svoga kapetana...".
Na događaje u svlačionici prvi Božji korak bio je poslati im Mladena Bartolovića. Uz Ultrase, Bartolovića i nebo, nije moglo drugačije ni završiti.

Izvor: FB Moja Cibalia


  Stjepan Vojnić