Pošaljite nas na Olimpijadu i donijet ćemo zlato

veterani VK OmišO neuspjehu, fijasku, totalnom krahu što smo ga doživjeli na omiškom vaterpolo turniru veterana raspravljalo se do sitnih noćnih sati, ne jedan, nego dva dana zaredom. Jer biti treći od tri ekipe, i to baš u svome plivalištu, pred svojom publikom (gospođo Dubravka, jako nam je žao – drugi put nećete platiti ulaznicu), rezultat je kakav nismo godinama ostvarili. U negativnom smislu, naravno. Kao potresno svjedočanstvo tog našeg stradanja, iz tiska je nedavno izašla knjiga pod nazivom „Uzroci poraza 2“, nastavljajući misao koju je u istoimenom prethodniku, sad već klasiku, započeo naš proslavljeni analitičar Drago Krpina. Knjigu je moguće kupiti u svim boljim knjižarama. Između turnira u Omišu i turnira u Igranama bilo je svega pet dana i zato nismo smjeli gubiti vrijeme ...


VATERPOLO

Odlično! Jedva čekam nastavak, tj. priču s drugog turnira gdje su
Omiški veterani osvojili... Ma Vanja će vam to uskoro bolje ispričat.

Komentirao Mladen Banović, on September 28, 2009 at 5:18


Hvala ti, Mladene. Ja sam Vanja Vlahović, a ovo su Mala noćna trabunjanja. Samo za Dugi Rat Online, slijedi nesvakidašnja, upravo nevjerojatna priča o Hrvatu koji je vidio svjetlo na kraju tunela. Ali najprije pročitajte prilog o tome kako su omiški veterani osvojili turnir u Igranama.


POŠALJITE NAS NA OLIMPIJADU I DONIJET ĆEMO ZLATO
(TOLIKO SMO DOBRI)

Piše: Vanja Vlahović

O neuspjehu, fijasku, totalnom krahu što smo ga doživjeli na omiškom turniru raspravljalo se do sitnih noćnih sati, ne jedan, nego dva dana zaredom. Jer biti treći od tri ekipe, i to baš u svome plivalištu, pred svojom publikom (gospođo Dubravka, jako nam je žao – drugi put nećete platiti ulaznicu), rezultat je kakav nismo godinama ostvarili. U negativnom smislu, naravno. Kao potresno svjedočanstvo tog našeg stradanja, iz tiska je nedavno izašla knjiga pod nazivom „Uzroci poraza 2“, nastavljajući misao koju je u istoimenom prethodniku, sad već klasiku, započeo naš proslavljeni analitičar Drago Krpina. Knjigu je moguće kupiti u svim boljim knjižarama.
 

veterani VK Omiš


Između turnira u Omišu i turnira u Igranama bilo je svega pet dana i zato nismo smjeli gubiti vrijeme. A nešto je trebalo uraditi! Isprva smo, uvjereni da bi smjena trenera bilo najbolje rješenje, pokušali u Omiš dovući Fabia Capella, ali on se pokazao kao prilično čudan tip. Rekao nam je, naime, da je njemu dobro tamo gdje je sad i da mu se za sto kuna dnevno ne dolazi u neki tamo Omiš, za kojeg nikad ni čuo nije. Na pregovore s arogantnim Capellom uludo smo potrošili puna tri dana pa su nam, prema tome, ostala samo dva dana za iznalaženje kvalitetnog rješenja.

Ono nam se ukazalo u liku barba Ranka, vidovnjaka iz Neorića, kojem smo se uputili u četvrtak predvečer, samo dan prije otvaranja turnira u Igranama. Barba Ranko nas je ljubazno primio u svom vidovnjačkom uredu. Dugo sam ga mjerio pogledom: ni po čemu se nije dalo zaključiti da je taj skromni čovjek obdaren tolikim moćima!

- Što vas vodi k meni, djeco moja? – upitao nas je, ne dajući nam do znanja da mu je razlog našeg dolaska jako dobro poznat.

Najprije je zavladao muk. Gurkali smo se laktovima, ali nitko se nije usuđivao prvi progovoriti.

- Netko je jeo iz mog tanjura – napokon prozbori prvi.

- Netko je pio iz moje čaše – doda drugi.

- Netko je spavao u mome krevetu – prisnaži treći

- Aj si ded pipl – reče četvrti.

- Nisam dobio dovoljno upotrebljivih baluna – nastavi peti.

- Žena me tuče – nadoveže se šesti. – Dođe navečer kući pijana pa me tuče! Otad više nemam samopouzdanja. Promašujem čak i otvorene šuteve. O dodavanjima da i ne govorimo!

Kad sam ih čuo kako jedan za drugim ispovijedaju svoje najdublje traume, najednom je poput bujice provalilo iz mene, toliko snažno da to više nisam bio u stanju držati u sebi.

- Ne mogu postići erekciju – rekoh kroz suze. – Sve sam pokušao, i filmove sam nabavio, brdo njih, probao sam i s pumpicom, stvarno sve, ali ništa… Toliko para i truda, a mlohava…

Pogled kojim me je barba Ranko tada ošinuo vjerojatno će me pratiti dok sam živ. Ne vrijedi jadikovati nad sobom, rekao nam je, jer time utiremo put lošoj karmi. Za nas i naš duhovni rast, također je rekao, bilo bi dobro da pročitamo djela Carlosa Castanede, napušimo se dobre trave i živimo u harmoniji sa svim živim bićima.

- Međutim, djeco moja, – nasmijao se – tako nećete osvojiti turnir u Igranama.

Objasnio nam je kako osjeća snažnu turbulenciju u Sili, ali vidi da turnir ipak možemo osvojiti, i to na način da iz ekipe izostavimo Krunu i Gaju, a u ekipu uvrstimo Kunju i Nikšu. Time ćemo pokrenuti karmičke procese s nesagledivim pozitivnim posljedicama. Još je dodao i to da se na moru strankinje praskaju pravo i da je u Zaostrogu u kampu svaku noć drugu… oprostite, izgubio sam nit… Barba Ranko je još dodao to da obavezno, ali o-ba-ve-zno nagovorimo malog Andriju iz Igrana da igra za nas. Drugog načina nema.

- Učinite tako, djeco moja, i više vam ništa ne stoji na putu.

Rekavši to povukao se u šutnju do koje naše misli, riječi i djela nisu mogli doprijeti. Od svega što nam je rekao mi nismo razumjeli baš ništa, ali smo ga ipak odlučili poslušati. Jedino nismo bili načisto s time kojeg Krunu izbaciti, budući da u ekipi imamo dvojicu s tim imenom, ali ta dilema nije dugo trajala.
 

vidovnjak iz Neorića
Kontroverzni vidovnjak Ranko iz Neorića bez čije pomoći vjerojatno ne bismo osvojili ovogodišnji turnir u Igranama


Činilo se da smo zaludu išli u Neorić, jer smo prvog dana turnira jedva sakupili ekipu. Neki, što zbog poslovnih obaveza, što zbog branja visibaba, ciklama i tratinčica nisu bili u mogućnosti stići na vrijeme. Ali su zato Ukrajinci, naši stari rivali, bili u punom, nikad jačem sastavu. Izgleda da nam je baš to dalo snage da budemo onakvi kakvi bi SKOJ-evci uvijek trebali biti i da s lakoćom utakmicu privedemo kraju s rezultatom 8:4 za nas. Ulazak u finale nije bio jedina posljedica ove naše blistave pobjede. U Igranama su se toga dana, čudnim spletom okolnosti, mada s neznatnim zakašnjenjem, zatekli predstavnici Splitske banke i Prve stambene štedionice koji su nam, osupnuti virtuoznošću naše igre, dali riječ da će njihove kuće odsad biti revni pokrovitelji svih naših sportskih aktivnosti.

Vanja i Ivan
- Ivane, mlađi si, pokupi taj balun.
- Ne mogu, žare me hemoroidi.
- Ma daj, nemoj me…
- Jesu, stvarno! Evo, oči mi iscurile ako lažem


Drugoga dana turnira dvaput smo odmjerili snage s Veteranima Makarske rivijere, najprije u vaganju prve sedmorke, a zatim i u plivalištu. U vaganju su pobjedu odnijeli Makarani, ali zamislite kako! Za jedan jedini kilogram! Oni 800, a mi 799 kg. I tako, dok su se neki čitavu godinu marljivo pripremali za ovaj okršaj, drugi su ga shvatili olako, što se, dakako, odrazilo na konačan rezultat. (Eh, Čova, Čova, našao si kad ćeš mršaviti.) Valja napomenuti i to da Ukrajinci i Slovaci nisu ni stajali na vagu, valjda zato jer bi se s mizernih 620 – 640 kg samo izblamirali. Kasnije, dok sam gledao Makarane kako podižu taj vrijedni pehar radujući mu se poput male djece, napokon sam shvatio poznate Nerudine stihove: „Drugome. Pripast će drugome.“ (Nešto mi u njima jednostavno nije bilo sjelo. Moram priznati da sam uvijek smatrao da je Pablo Neruda, ma koliko ga mnogi cijenili, u svojim stihovima poprilično sklon prenemaganju. Ali to je već tema za neki drugi, još ozbiljniji članak.)
 

Ajme.. parabola
Uigrana akcija Omišana. Iako je na treningu izvedena na stotine puta, Ivana je (na slici krajnje lijevo) iznenadila besprijekorna putanja završnog dodavanja. Čova je u djeliću sekunde proračunao optimalne parametre, unio ih u formulu i proslijedio loptu sidrunu u savršenom luku. Ne čudi stoga što su i ocjene za umjetnički dojam jako visoke: 6.0, 5.9, 6.0, 6.0, 5.9, 6.0, 5.9 i 6.0. Jedino je sudac iz Hondurasa, iz samo njemu znanih razloga, dodijelio sramotno niskih 5.1

Gubitak pehara za najtežu ekipu razjario nas je do bola, pa smo u plivalište uletjeli poput pobješnjelih pavijana, ne bismo li barem osvojili onaj drugi, manje vrijedan pehar. Makarani nisu imali nikakve šanse. Zgazili smo ih, pomeli ih kao što vjetar mete lišće, rezultatom 8:7. Zasluge idu svima, ali jedno ime treba posebno istaknuti: Andro, naše pojačanje iz Igrana, je svojoj dojučerašnjoj ekipi ukrcao 3 gola, uključujući onaj pobjedonosni gotovo s centra, 20-ak sekundi prije završetka utakmice. Na taj se način obistinilo sve ono što nam je vidovnjak rekao. Od srca mu hvala na tome. Nikad mu se nećemo moći dovoljno odužiti.

veterani VK Omiš - osvjači turnira u Igranama
Evo ga, evo trenutka kojem smo stremili još od omiškog turnira! Pobjednici na okupu: Šicer, Čepe, Andro, Nikša, Arman, Čova, Vanja, Bobo, Mateo, Ivan, Tonči i Kunje. Zajedno sa zvonkom pjesmom iz grla naših vjernih navijača – sa svih dana su došli i podržali nas toga dana u Igranadium areni - i našim podignutim rukama, u zrak su poletjele tisuće šarenih balona da širom svijeta pronesu slavu naše pobjede


MALA ŠKOLA BRANJENJA

Mladi golmane, tebi što si tek nedavno prvi put stao među vratnice pa nesiguran kročiš trnovitim golmanskim putem, posvećujem ove redove. Trebaš znati, nasljedniče moj, da ni u jednom sportu, pa ni u vaterpolu, nije sve onako kako ti treneri govore ili kako na prvi pogled izgleda.

Jer, nasljedniče, ovo ti iskreno govorim, treneri su neznalice. U svojoj prebogatoj karijeri, ovjenčanoj mnogim medaljama, peharima i priznanjima (predugo bi trajalo da ih sve nabrojim), stekao sam dovoljno znanja i iskustva da ponekom mudrom sugestijom pomognem mlađim golmanima, kako ih ne bi morile one dvojbe s kojima sam se ja, neshvaćen, morao suočiti.

Za danas sam ti, nasljedniče moj, pripremio sljedeći dragocjen savjet: zaboravi sve što su ti tvoji „učitelji“ rekli o loptama kojima treniraš ili igraš, jer to nije točno. One nisu tek puki komadi gume ispunjeni zrakom. Lopte su, baš poput nas, živa bića. One dišu, razmišljaju i osjećaju. Kad ih udariš, njih boli. Kad ih pohvališ, to ih raduje. S loptama treba razgovarati.

vaterpolo golmanPotkrijepit ću to poučnim primjerom. U Igranama smo igrali uglavnom s tri lopte: Ronald, Marin i Lukrecija. Za svaki slučaj su tu još bili Zvonimir i Jakov, ali njih dvojica gotovo da nisu ni ulazila u plivalište pa o njima neću govoriti. Sve ove tri prije spomenute lopte imale su posve različite karaktere: dok je Marin bio razigran i nestašan, Ronald je bio strašno prgav. Stalno je tražio da ga se oslovljava s Roni zbog neke, kako se dalo naslutiti, traume iz mlađih dana, povezane s majkom. Ukoliko mu se ne bi udovoljilo, isti bi tren počeo nekontrolirano divljati. Takve ispade bijesa već dugo nisam vidio.

Lukrecija je, opet, bila priča za sebe i baš sam zahvaljujući njoj obranio penal Ukrajincima. Evo kako se to dogodilo: u drugoj je četvrtini dosuđen penal za njih, ali ja sam bio potpuno miran. Vidio sam loptu u rukama izvođača i odmah sam je prepoznao: bila je to ona, mala, izgubljena, prestrašena Lukrecija, upravo nalik sićušnoj ptici u kavezu punom grabežljivaca. Zato sam odmah stupio u kontakt s njom i na mentalnoj razini joj poslao poruku ljubavi i razumijevanja. Ne boj se, Lukrecija, rekao sam joj, dođi k meni. Ja ću ti pružiti utjehu.

Izvođač peterca, dakako, nije imao pojma kakva se komunikacija odvija između mene i nje pa je samouvjereno potegnuo i… Lukrecija mi je došla ravno u ruke. Zahvalno sam je pogladio i rekao joj: Idi sad, moram te pustiti. Idi, ne boj se. Poslije ćemo se opet vidjeti. Naravno da mi je i nakon toga jedva čekala doći u ruke.

Previše sam u svojoj karijeri vidio golmana obdarenih dugim rukama, ali bez ideje što bi s njima napravili. Ti si to, mladi moj nasljedniče, sada naučio i nemoj više nikad zaboraviti. Ne služe nam ruke da bismo njima vitlali poput, recimo, Brijareja. Ukoliko joj se na pravi način obratiš, lopta će im sama doći, privučena, ne rukama, nego tvojim unutarnjim glasom. S loptama treba razgovarati. One dišu, misle i osjećaju. One imaju dušu. One su žive. Baš kao i mi, lopte su živa bića.

Hoću, hoću, popit ću lijekove, samo neka se najprije odjavim.
Samo za Dugi Rat Online, iz sanatorija na Vrapču, Vanja Vlahović. Srdačan pozdrav i do čitanja.

(Uh, koja tišina!)


vanja vlahović

Povezani članci

Who's Online

We have 194 guests and no members online