Sjećate li se kad su ono Samac i Ćapo napravili predizbornu feštu za cilo misto? Bilo je to lijepo predizborno proljeće Ljeta Gospodnjeg 2009., točno na 15 dan svibnja. Vrijeme kao i danas. Puno falših obećanja, prozirnih laži, dobre zajebancije. Pred lito vilovito. Sve je tada nekako bilo lijepše, ta bio sam 12 godina mlađi. Hrvatski premijer bio je veliki Ivo Sanader, još premijer a ne lopov, Lijepa naša bila je pred ulaskom u NATO, dovršavala je pregovore s EK o ulasku u EU, a dugoraćani su na lokalnim izborima opet birali lokalne uzdanice.... pa valja ponoviti članak iz svibnja 2009. da se danas u ovoj velepošasti svi prisjetimo kako smo živjeli i birali nekad...

"Baš sam se nešto mislija.. pa nije valjda da će proć cila kampanja a da svojim mještanima nitko neće ponuditi ništa osim govorancije i obećanja? Oni najbogatiji (HDZ) su odustali zbog pravog razloga (svaka čast!) od svog predizbornog domjenka, nezavisne liste, ta i to se zna, oduvijek kubure s lovom, pa su se tako naši narančasti uspili samo pokesat za radni domjenak i pripremu za izbore u našega Rina, gdje ćemo u nedilju dignit pravi izborni stožer i čekat prve rezultate i exit-poll izvješća od Bage, te ugošćivati goste i simpatizere, te čelnike drugih lista. Bendini boysi su nas počastili za prvi maja, i taman kad smo pomislili da će sve proć lišo, tako reći u pet do dvanaest na dugoratskoj rivi zbila se lipa veselica u organizaciji dinamičnog načelničkog dua Samac - Čapo.
Bilo je lipo, svita je bilo i pivača i svirača u veštitima, a bilo bi i više svita da se nije većina onih koja je mislila svratit - pripala kišice. Ka da Arsen nije mislija i na to i na vrime otvorija sunco...kišobrane... Eee.. lipo mi je bilo vidit za jednim stolom u ćakuli tri načelnika i par jakih igrača s liste, svi u lipom i ugodnom razgovoru. Bez trzavica i zloće. Ova naša sredina jest mala sredina, ali u njoj još uvijek žive krasni ljudi, ljudi koji neće zbog izbora i petparačke politike zaboraviti biti čovjek, susjed, kolega i prijatelj. I zato su možda naša mala mista posljednji bastioni onog uljuđenog čovjekoljublja kojeg se sjećamo iz onih davnih vremena, dana kada smo imali više vrimena jedni za druge, kada se više pomagalo, družilo, feštalo,.. Danas, ako te ne tribam, geslo je mnogih, ma ko te hebe. Što ćeš mi?! A nekad nije bilo tako. Nikad nije bilo tako... Doli danas... E! I zato bi volija da se u mistu češće ovakve fešte i ovakva druženja. Ne, ne samo zbog besplatne spize. Zbog ljudi! Da ovo ljudsko i druželjubivo u nama potraje i traje i traje..."
 
Dragi druže Tito, evo pišen ti ja tvoj pionir nakon pusti godin, nisan te zaboravija, nisan te se moran priznat puno puta ni sitija, eto došlo je vrime da ti i ja izravnamo račune.
Znan, sad ćeš se ti odma vatat za glavu di sad, di danas na dan tvog preranog odlaska, ali eto, iman jaku potribu da danas, kad nikoga nije više briga za tebe ti i ja lipo na miru riješimo moj problem i da lipo ka judi nastavimo svaki svojin puten.
Ti si druže Tito ka šta je poznato bija jedan veliki krvolok, satrap, uništija si i inberla toliko mladosti i naroda, satra si državu, satra si firme i preduzeća, uništija si toliko radni mista i nakra se za dva života.
Radnik je druže Tito bija najveća pizda u tvoje doba, moga ga je jebat ko stigne, a s posebnin gušton si na funkcije stavja nepismene i iskompleksirane majmune, tako da se sve uništi, u papar pritvori i da se na mista tvornic lipo naprave oteli i banke.
Živija si ka Lord, niko te nije jebava dva posto, napravija si neke Ujedinjene Narode samo da možeš ubijat kite i lave i kurčit se sa trofejiman Jovanki, judi su bidni stanove morali uzimat na kredit koji još otplaćuju, kopalo se po kontejnerima, a u crikvu se išlo ka na maškare, po familije bi stalo isprid da ih ko ne cinka..
 

Dan kada je umro drug Tito

Dogodilo se na današnji dan... Nedjelja, četvrti svibanj 1980. Datum koji je u povijesti nogometa na ovim prostorima. U 15.05 h je umro Josip Broz Tito, a sat i pol kasnije prekinute su sve nogometne utakmice svih saveznih, republičkih i regionalnih liga bivše države. Uplakani suci odsvirali su kraj, a publika se razilazila u muku i grcaju. Tek neki čvršći muški glas poveo bi pjesmu "Druže Tito mi ti se kunemo..." i započelo bi plakanje u svih šesnest... Svako selo s nogometnim klubom i svaki grad i svaki nogometaš, pa čak i onaj koji je svojedobno igrao u pionirima ili još nižim uzrastima ili mu je pak guranje lopte omiljeni TV hobi, ima svoju mitsku priču o četvrtome svibnju ...
 

Na današnji dan, prije četiri godine...

I na današnji dan, prije četiri godine, 20. ožujka, slavili smo dolazak još jednog proljeća. Lipi neki dan.. Na današnji dan Napoleon je trijumfalno ušao u Pariz, Henry V. postao kralj Engleske, Albert Einstein svijetu objavio Opću teoriju relativnosti, Tunis postao neovisan, a desetljećima kasnije jedan sin pijeska sresti će kraljicu Sandru i nastati će jedna lijepa priča, Harriet Beecher Stowe napokon je ukoričila "Čiča Tomina koliba" u knjigu i mog djetinjstva, knjigu koja je njene sunarodnjake itekako potakla na razmišljanje, Elvis Presley u Nashvillu u Sun Records studiju pod budnim okom pukovnika Parkera snima šest pjesama za svoju prvu ploču nakon odsluženog vojnog roka u "karauli" u Njemačkoj, na mirnom Gibraltaru vjenčaju se John Lennon i Yoko Ono...

Danas je i Svjetski dan pripovjedanja. Llijepa prigoda za ponovo na vrh naslovnice staviti lijepu priču o generaciji koja je drvene klupe Osnovne škole "Slavko Kadić" napustila na ljeto (ne)davne 1985.!
Svakom tko s vremenom osvane već i u nekim tobože zrelim godinama, pa još i u rijetkim svečarskim prigodama poput obilježavanja velike ili male mature, recimo kao potpisnik ovih redaka prošlog studenog u Podstrani na jednoj maloj "osnovnoškolskoj" fešti generacije 1985., kada krene ćakula i u korteks se vrati bezbroj malih, skoro izgubljenih trenutaka, kada se duša ispuni, a pokoje oko i orosi uspomenama koje počnu navirati u valovima, i krene priča...  naravno da je svima najlipša njihova mladost, najbolja baš njihova generacija, čak i kada su to tiho priznavali i nastavnici po školi, najluđe su se provodili baš njegovi prijatelji i prijateljice iz školskih klupa, i po svim tim veselim eskurzijama i izletima diljem Lijepe naše, ali i one bivše države, jer ne odričemo se mi svoje mladosti niti onih starih vremena kada smo bili djeca, osnovci, klinci, učenici.. Naravno, ta sve se slažu, da su najljepše bile cure iz našeg razreda, djevojčice iz naše generacije, tko vam kaže drukčije ne govori istinu, a najbolje su po školskom igralištu naganjali balun, ta zna se, baš naši spretni momčići, ti legendarni balunjeri koji Hajduk nije zaslužio, a od kojih bolje žungule i messije s balunom škola takoreći i ne pamti, ti vječni mladići i lijepe djevojke koji su stidljivo zakoračili u crne školske papuče, navukli plave kute (kecelje) i pomalo bojažljivo po prvi put sjeli u stare zelene, drvene klupe Osnovne škole "Slavko Kadić" na Oriju te rane jeseni Gospodnje 1977. praćeni pogledom strogog ravnatelja Cukre, ali i pažnjom dragih nastavnica/ka i razrednica/ka. Ta generacija koja je te iste osnovnoškolske klupe na Oriju napustila nešto zrelija i barem zeru pametnija osam godina poslije, u rano ljeto 1985. S njima sam se družio.. a i prvom idućom prigodom opet ću!
 

Dan kad je otišao Tito

Na sutrašnji dan prije 40 godina, 4. svibnja 1980. godine, umro je predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. Usprkos represivnom režimu, svijet ga je smatrao sposobnim državnikom koji je našu bivšu državu Jugoslaviju učinio relevantnom državom na međunarodnom planu. 1960-ih godina se istaknuo u međunarodnoj politici kao jedan od utemeljitelja Pokreta nesvrstanih zemalja. Njegov posljednji dom, kuću cvijeća, i dan danas posjećuju uglavnom stari štovatelji lika i djela pokojnog državnika..

U nastavku članka prenosimo reportažu Miljenka Smoje, jedan od najljepših tekstova napisanih povodom maršalovog odlaska, u svibnju te davne 1980. godine. Mnogi stanovnici baldaziranog grada Splita danas se s nelagodom prisjećaju s kakvim šokom i nevjericom su dočekali vijest o Titovoj smrti, ali Smojina reportaža ostaje kao trajni podsjetnik na vremena kad se većina Hrvata zaklinjala Titovim imenom i lijevala suze tugujući za najvećim političarem što ga je dala naša burna povijest..
 

Počeci tvornice u Dugom Ratu

Iz Omiškog ljetopisa, izdanja iz 2002 godine prenosimo tekst Stanka Piplovića o počecima industrijske izgradnje na ovom našem području... Godine 1902. utemeljeno je društvo Sufid u Trstu. Svrha mu je bila iskorištavanje vodnih potencijala Dalmacije. Osnovna namjena električne centrale na Zadvarju bila je opskrba energijom tvornice karbida i cijanida u Dugom Ratu koju je 1912. - 1913. godine sagradilo društvo Sufid. Radove je izvodila tvrtka ing. F. Bastianellija. Potpunu izgradnju tvornice umjetnog gnjojiva izveo je ing. Ziegerli za vrijeme prvog svjetskog rata ...
 
Nakon 30 dana potpune blokade Dubrovnika, na današnji dan 31. listopada 1991. Konvoj Libertas uplovio je u ranim jutarnjim satima u grušku luku. Legendarnim konvojem Libertas ratne je 1991. dopremljena pomoć opkoljenom gradu. Na brodu je uz naše brojne Jeseničane i brojne poznate i javne osobe bio i bivši predsjednik Stjepan Mesić, koji je u to vrijeme bio predsjednik Predsjedništva SFRJ-a, stavši na čelo konvoja u kojem su se brojnošću isticali jesenički jedrenjaci, izložio se vojsci koja mu je otkazala poslušnost.  - "Mislim da su svi sudionici tog konvoja bili vrlo hrabri ljudi i znali su zašto idu u Dubrovnik.“  - rekao je kasnije Mesić. Konvoj Libertas predvodio je trajekt "Slavija I", a u njemu je bilo tridesetak ribarskih i turističkih brodova. Goran Vežić, novinar hrvatskog izdanja njemačkog web portala Deutsche Welle prije 10 godina napisao je priču o konvoju Libertas. izvukli smo je za Vas iz arhive portala ...
 

Ivan Supek: Moj život s nobelovcima 20. stoljeća

Na današnji se dan prije 104 godine rodio Ivan Supek (08.04.1915. - 05.03.2007.), fizičar, filozof, književnik, povjesničar, mirovni aktivist, humanist, akademik.. Iz arhive za ovu prigodu izvlačimo članak Tanje Rudež., novinarke Jutarnjeg Lista, razgovor s akademikom Supekom iz 2006. povodom njegovog 91. rođendana u kojem je on kao sudionik i svjedok jednog uzbudljivog doba europske i svjetske povijesti iznio svoja sjećanja na najveće znanstvenike 20. stoljeća s kojima se poznavao i družio. Pročitajte...
 

Na današnji dan rodio se Nikola Tesla

Jedan od nedvojbeno najvećih istraživača i izumitelja, Nikola Tesla, rođen je na današnji dan, 10. srpnja 1856. u ličkom selu Smiljanu. "Tesla je svjetionik, čije je svjetlo zasjalo prije 160 godina u Smiljanu, u Hrvatskoj i danas sjaji svima i svuda preko granica vremena i prostora" - rečeno je prije par godina na svečanosti obilježavanja 160. godišnjice rođenja velikog čovjeka koji se "ponosio svojom hrvatskom domovinom i srpskim porjeklom", u njegovom rodnom Smiljanu gdje se nalazi i multimedijalni centar, odnosno Tematski park Nikole Tesle, obnovljena rodna kuća i spomenik ..
 
Za Dan mladosti, poznatiji kao Titov rođendan, koji se slavio na današnji dan, 25. svibnja (premda Josip Broz zapravo nije rođen na ovaj dan), za taj nekoć najslavljeniji dan u bivšoj Jugoslaviji danas mnoge današnje generacije ni ne znaju, dok starijim, 'omladinskim' generacijama nimalo ne nedostaje takvo slavlje, kako sami kažu. Tadašnje štafete, sletovi i općenarodno veselje, bila je mladost - ludost, piše Tea Šupe na stranicama portala dalje.com. Za neupućene ili zaboravne, evo malo detalja iz ne tako daleke povijesti.. Štafeta mladosti uvedena je 1945. godine, a na Titovu inicijativu, a 1957. događaj je proglašen "Danom mladosti". Do Titove smrti 1980. štafeta mu se osobno dodjeljivala na stadionu JNA u Beogradu. Poslije njegove smrti, štafeta se predavala predsjedniku Socijalističkog saveza omladine Jugoslavije. Štafeta koja je svojim putem po bivšoj državi redovito prolazila i kroz Dugi Rat, posljednji je put uručena 1988. godine, nakon čega je ukinuta ova manifestacija ...
 
Glavni stolnotenisači u mistu su bili Pino Ković, Ante Trevižan, Davor Trgo, Joško Jurjević, Drago Pamić, a kod žena Grozdana Žilić, Jasminka Lukas, Matija Bešlić i Ljubica Mlikotić. Upravo ta ženska ekipa, pored brojnih trofeja u Dalmaciji, okitila se 1958. godine i prvim mjestom u Jugoslaviji u juniorskom natjecanju, a šestim mjestom u seniorskoj konkurenciji, gdje bi sigurno bili bolje plasiran da je nastupila Grozdana Žilić, koju roditelji nisu pustili na put u Zagreb (valjda im je bilo neozbiljno vodstvo puta - Milan Buljević i Drago Tomić). Među pionirima isticali su se Ivo Cipčić i Ivo Tomić, pa su se jednom našli u finalu prvenstva Dalmacije. Vaterpolo u Dugom Ratu je pokrenuo Stanko Bandalo koji je bio i trener i najbolji igrač, a pored njega igrali su braća Brničević (Borko, Filip i Davor), Tomo Blažević, Zvonko Olujić, Boris Cipčić i drugi ... 
 
Kad bi u misto dolazili splitski fotografi slikavati, pa kada bi Splićani vidjeli slike upitali bi se – Zar je to moguće u Dugom Ratu? - ali to je zaista tada bilo moguće jer su svi koji su bili sposobni za rad bili zaposleni, a velikog izbora za trošenje novca nije bilo, pa su ljudi trošili u ovakvim prilikama. Kada se Berislav Roša zasitio nastupa na sceni okupio je mlađe snage, pa se prihvatio samo režiranja i ostalog potrebnog za izvedbu predstava. Tako su nastale predstave Mećava, Profesor Žic, Parabrod Tennessy i druge. Godine 1952. učiteljica Marušinka je organizirala rad na pripremi predstave "Pepeljuga", u kojoj je učestvovalo oko 15-tak osoba i to od najstarijeg Antona Plucnara, pa do djece ...
 
Kada je talijansko društvo "SUFID" iz Trsta 1908. godine dobilo koncesiju za izgradnju hidroelektrane Kraljevac i tvornice kalcijeva karbida i cijanamida u Dugom Ratu, tada su u Dugom Ratu bili većinom vinogradi, sa samo jednom kućom za stanovanje (kuća Čepić), tako da su Talijani morali izgraditi sve potrebne sadržaje za normalni život radnika i njihovih obitelji. Pored kapelice, ambulante, pošte i drugog, tako je izgrađena i sportsko-kulturna dvorana (današnje kino), te kino sa dvije dvorane. Naime, kino-aparat je bio smješten na pomičnoj platformi, koja se nalazila između pozornice (današnjeg kina) i menze, odnosno čitaonice, tako da je aparat podizan za prikazivanje u čitaonici, gdje je bio klub za upravu i činovnike tvornice, a spuštan za prikazivanje u menzi za radnike ...
 
2. Festival soparnika održan je prije 11 godina u Dugom Ratu gdje se uokolo lučice i plaže okupio više tisuća posjetitelja koji su se, još jednom, prisjetili starih običaja našeg poljičkog kraja i počastili našim drevnim specijalitetom, a sadašnjom priznatom gastro-delicijom - soparnikom! - kojemu su Dugoraćani, zasigurno njegovi najveći štovatelji, posvetili i cijeli Festival! Pogledajte slike u nastavku članka.. i prisjetimo se kako smo nešto mlađi, pa i ljepši, oko soparnika feštali prije 11 godina. I ne zaboravimo se opet u subotu okupiti na istom mjestu, uokolo lučice i duž rive u Dugom Ratu na 13. izdanju Festivala Soparnika! Vidimo se..
 
Brojnim se naraštajima poslije 1530. pripovijedalo kako je poljička cura nakon ljubavne noći, koju je silom provela u čadoru turskog vojskovođe, pred zoru u zrak digla barutanu i čador svoga neželjenog ljubavnika Ahmed-paše. Međutim, uzalud je u hrvatskim enciklopedijama tražiti najslavniju žensku osobu iz Zagore, Milu iz roda Gojsalića, gorštačku Ivanu Orleansku. Te poljičke renesanse heroine, koja je preslika Marulićeve "Judite", nema u tim knjigama. Ona kao da je iluzija i kao da izlazi iz one Shakespeareove rečenice o Iliriji, kad u komediji "Na tri kralja" veli da gdje nema iluzije, nema ni Ilirije. Premda nije sačuvano stvarnih arhivskih potvrda, o Mili Gojsalić ne pjevaju samo narodni pjevači, niti o njoj pripovjedaju isključivo seoski tradicionalni kazivači. Nju je opjevao August Šenoa, njezin lik isklesao je Ivan Meštrović, operu o njoj skladao je Jakov Gotovac, a poljička legenda kaže da je pred zoru 27-og dana ožujka tog ljeta Gospodnjeg 1530. poginula poljička heroina Mila Gojsalić i tako svojom žrtvom spasila svoje Poljičane ..