Hrvatska enigma

U par dana se skupe i obrane od poplave.
U par sati se organiziraju i ugase požare.
U par klikova se slože i spriječe porez na nekretnine.
U jedan vikend skupe više od 4 milijuna dolara za liječenje djevojčice koju ne poznaju.
Bez ijednog političara, ideologije, državne službe ili stranke.
Bez ijednog pečata, papirologije i stranačkog uhljeba.
Bez pitanja čiji je djed bio partizan, čiji ustaša, tko za koga navija, tko je lijevo, tko desno, tko sjeverno, tko južno?

Neka mi netko objasni kako je ovakav narod dozvolio da ga šačica seronja od izbora do izbora posvađa, razjedini i opljačka?
I zašto im to tolerira?

Piše: Bernard Jurišić, sportski novinar iz Splita
 

Kregar: Država improvizacije

Problem Hrvatske nije ovaj ili onaj premijer, politički predznak Vlade, već nemogućnost da se zemljom, njenim političkim, ekonomskim sistemima, pa i društvom upravlja razumnim i promišljenim odlukama. U Hrvatskoj je teško započeti reforme, a relativno je lako zaustaviti svaku inicijativu. Promjene i planovi se gromko najavljuju, a tiho odugovlače, mijenjaju i povlače. Hrvatsko društvo se odupire modernizaciji, slavi mističnu prošlost i izmišljenu veličinu i jedinstvenost. Odluke su blokirane, nema političke odgovornosti, a bauljanje bez cilja je odlučivanje bez računa, prioriteta i priprema. Hrvatska je više država improvizacije nego invencije. Na izborni rezultat utječu mnoge stvari, no ne i najvažnije: uspjeh u upravljanju, u izvršenju obećanog, ukupnoj politici ili parcijalnim strategijama.. Strategije određuju ciljeve, a Vlada nema jasne i mjerljive ciljeve. Ona ciljeve prilagođava trenutnim interesima, povlači se pred rizicima i ne želi ništa što izgleda nepopularno. Odluke se ne donose, reforme ne provode. I nikom ništa, piše Josip Kregar na stranicama Autografa.
 

PressLeaks: Uhićenje Assangea je opasan presedan

Julian Assange je uhićen. To je ruganje vladavini prava i frontalni napad na slobodu medija i slobodu mišljenja, slobodu novinara na objavljivanje i neugodnih istina… Wikileaks je neugodan. Zato što je istina često neugodna. Ali pravoj demokraciji je potrebna ta neugodnost, potrebni su joj građani koji su informirani – pa tako i o stvarima koje vlade nastoje držati u tajnosti. Odnos prema osnivaču Wikileaksa Julianu Assangeu postat će mjerilo za to koliko su nam zaista važni sloboda medija i sloboda mišljenja pa i u sukobu sa SAD-om, smatra Matthias von Hein, novinar Deutsche Wellea i traži od medija da podrže osnivača WikiLeaksa.
 

Komemoracija u Jasenovcu

Četvrta je ovo godina zaredom da u Jasenovcu gledamo odvojene kolone, onu održanu u petak, "neslužbenu", i ovu nedjeljnu, državnu i "službenu". Pripadnici manjina zbog, među ostalim, revitalizacije ustaštva u društvu, odbijaju u Jasenovac ići s državnim izaslanstvom. Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina Republike Hrvatske, održao je govor pred Kamenim cvijetom u Jasenovcu.
-  "Danas se dopušta stavljanje znaka jednakosti izmedu NDH i antifašističkog pokreta NOB-a. Opet smo ovdje, već četvrti put, sami, mi potomci žrtava zločinačke NDH. Mi nikada nismo izjednačavali hrvatski narod s NDH, ali nećemo nikada prihvatiti da su žrtve Jasenovca i Bleiburškog polja isto. O ustaškom pozdravu "Za dom spremni" dao je mišljenje Ustavni sud, zabranjen je Ustavom i zakonima Republike Hrvatske, no dok se ZDS ne makne iz upotrebe, nećemo sudjelovati u službenoj komemoraciji. U godinu dana ništa se nije promijenilo, još je gore. Ekstremna desnica jača. Prije dva dana održan je ustaški dernek u Splitu. Uz sve počasti i prisustvo gradskih vlasti, i uz zaštitu policije. Reakcije nema. Do kada, ministre policije i premijeru? Zar smo mi tu da podnosimo tužbe DORH-u na osnovu zakona RH? Da ste u razgovore s nama uložili onoliko energije koliko ste uložili u komemoraciju u Bleiburgu, bila bi jedna komemoracija. Tražimo samo da poštujete hrvatske zakone kao što ćete poštovati austrijske. Vrijeme je da prijeđemo s riječi na djela, da se pogledamo u oči, i ako se složimo da je NDH bila zločinačka tvorevina te da treba zabraniti i njezine oznake. Neka se jasno kaže da se holokaust događao u Hrvatskoj i da oni koji to negiraju moraju snositi posljedice"  -  rekao je u petak u Jasenovcu Ognjen Kraus.
 
Približava se izborni ciklus i još jednom ćemo biti svjedoci nečega što možemo okarakterizirati krilaticom "Gdje internet prestaje - vlada HDZ". Ono za čime mnogi čeznu - neka nova, svježa stranka i nova lica - uopće nije lako moguće u hrvatskoj politici. Za postići nešto značajno na izborima treba graditi političku scenu godinama, osnivati podružnice i ogranke do zadnje birtije. Ili treba imati hrpu novca (što malo tko ima). Kada tome dodamo da glasači oporbe često imaju sto razloga za ne izići na izbore ("nemam svog kandidata", "vrijeme je bilo taman za izlet", "padala je kiša"), a HDZ-ovi uredno već ujutro čekaju u redu da ispune listić, rezultati su takvi kakvi jesu. Stoga se nemojte iznenaditi da "popularni" novi političari u stvarnosti dobivaju manje nego što očekujete i čak manje nego što govore ankete. Razmislite prije nego što propustite naredne izbore jer oni drugi će sigurno izići, piše Goran Vojković u svojoj kolumni na portalu Index.hr.
 

Denis Kuljiš: Što se zaista događa u Uljaniku?

Svi su vidjeli kako radnici ”Uljanika” zavaruju ulaznu kapiju u brodogradilište. To je protestna akcija i poruka koju, zapravo, civilima nije bilo lako razumjeti... Zašto zatvaraju kapiju, kad su oni sami unutra i štrajkaju? U čemu je štos? Pa vrlo jednostavno - na brodu koji treba dovršiti da država ne plati jamstva rade kooperanti, a ne rade radnici ”Uljanika”. Štrajkaši im ne daju da uđu. Radnici ”Uljanika” davno su otišli. Bilo ih je oko 4000, a prilikom posljednjeg prebrojavanja oko 2000. Varioci su davno prešli u ”Fincantieri” i pulski privatni ”Tehnomont” sa 500 zaposlenih, firmu koja uzalud po Puli traže radnike za rad na njihovom navozu te na poslovima koje kao kooperanti odrađuju u Njemačkoj. Drugim riječim - ovi koji su ostali i koji štrajkaju to su ADMINISTRATIVNI radnici, razna škverovska birokracija i pomoćne službe, svi oni koji u ovakvim mastodontskim socijalističkim poduzećima ubijaju produktivnost pa ona ne mogu (u Europi) biti konkurentna kineskim i korejskim, uz iznimku jednog rumunjskog brodogradeilišta. Ono je privatizirano, kupili su ga Nizozemci, a nadnica je tu 300 eura (2500 kuna). Znači, kapija je zavarena da oni koji doista rade ne bi mogli ljudi UĆI u ”Uljanik” i završiti brod koji će državni budžet koštati skoro 100 milijuna garancija, ako se ne dovrši... Čista ucjena. Poslije će još tražiti zaostale plaće i socijalnu pomoć, kad već nanesu štetu. Vrijeme je da ta komedija završi.

Izvor: FB Denis Kuljiš
 
"- S obzirom da ostanak u Hrvatskoj podrazumijeva borbu - borbu ne samo za osobnu budućnost nego doslovno budućnost i države i naroda, važno je i esencijalno dizati glas i protiviti se uvezanim i uigranim shemama i kadroviranjima koje nas toliko koštaju. Ako se nećemo boriti, onda se ne trebamo ni čuditi što tonemo na svim frontama. Mislim da nam u osnovi nema spasa na duge staze ali isto tako mislim, kao što bi često naglasio stari rendžer Tex Willer, da treba skupo prodati svoju kožu - jer to ljudi s kičmom rade, pa i kad je situacija bezizlazna."

- Dragan Žuvela, predsjednik Društva arhitekata Splita
 
U Splitu je otvorena NATO konferencija "Tide Sprint" na kojoj sudjeluje gotovo 400 sudionika iz više od 30 zemalja NATO članica i partnera, uključujući i predstavnike akademske zajednice te predstavnike globalnih tvrtki i industrije specijalizirane za područje komunikacija i informacijske tehnologije, piše Dalmacija Danas. Riječ je o proljetnom izdanju međunarodne konferencije NATO Zapovjedništva za transformaciju (ACT) “Tide Sprint”, stručnom forumu koji promišlja o poboljšanju interoperabilnosti među zemljama članicama NATO saveza i ostalim partnerima. Na ovogodišnjoj konferenciji sudionici će razmatrati utjecaj i mogućnosti koje proizlaze iz znanosti o podacima (Data Science), te pitanja interoperabilnosti Command and Control (C2) sustava, Cyber obrane i zahtjevi za implementaciju NATO Federated Mission Networking (FMN) inicijative. Na konferenciji će biti iznesena zapažanja na temu interoperabilnosti koja su se prikupljala tijekom združenih vježbi, a sudjelovat će i pobjednički timovi "TIDE Hackaton“-a održanog u Varšavi i predstaviti razvijena rješenja koja unapređuju vojno donošenje odluka. Jedna od tema "TIDE Sprinta“-a u Splitu bit će i sinergija tehnologije i ljudi korisnika.
 
"Koliko hrvatskim vlastima vrijede život i zdravlje Frane Lučića, jedinog preživjelog vatrogasca s Kornata? Je li doista bilo u interesu države i građana da se više od deset godina vode sudski postupci i jedinom preživjelom iz kornatske tragedije osporava pravo na odštetu? U čijem se interesu ODO Zagreb žalilo na prvostupanjsku presudu po kojoj je Lučiću dosuđen dio odštete i je li ta žalba uistinu bila nužna? Zašto se država nije nagodila i isplatila mu naknadu? Zašto i u čijem interesu vrh vlasti šuti? Nitko iz aktualne vlasti, naše političke elite, nije niti jednom riječju, koliko je poznato, u javnosti komentirao nedavni prosvjed vatrogasaca DVD-a Tisno i njihovih kolega iz drugih DVD-ova koji su ukazali na problem neisplate odštete Frani Lučiću?", piše u izvrsnom i potresnom članku Vladimir Urukalo, novinar Slobodne Dalmacije koja će, kako je napisao, "pilati dok se ne udostoje odgovoriti ili dok se napokon ne riješi problem Frane Lučića. To nema veze s politikom jer su se ljudi i stranke na vlasti mijenjale, a problem je ostao isti. To je naš dug prema Dinu Klariću, Ivici Crvelinu, Tomislavu Crvelinu, Anti Crvelinu, Ivanu Marinoviću, Marku Stančiću, Gabrijelu Skočiću, Hrvoju Strikomanu, Josipu Lučiću, Karlu Ševerdiji, Marinku Kneževiću, Anti Juričev-Mikulinu i jedinom preživjelom - Frani Lučiću. To je naš dug prema čovjeku kojeg je naša država svojim bešćutnim birokratiziranjem dovela do toga da je 30. kolovoza prošle godine, na 11. obljetnicu tragične pogibije njegovih 12 kolega na Kornatima poručio da im zavidi što su mrtvi i što i on nije s njima".
 

Može i bez Valentinova (ali ne valja bez ljubavi)

Zaokupljeni svakodnevicom možemo smetnuti s uma dan na koji smo rođeni, ali se trgovci svake godine sve ranije trude podsjetiti nas na to da je točno na polovici veljače dan na koji bi trebalo potrošiti nešto u ime ljubavi. Nametanje modela ponašanja o tome što bi trebalo raditi taj dan pomalo oduzima čar legendi iz rimskog razdoblja koja je preživjela do danas da bi nas podsjećala, ne na to što kupiti, nego na snagu ljudskih emocija..., zapisala je Snježana Babić Višnjić na stranicama već odavno ugaslog  Vjesnika ...
 
Imamo li mi uopće više potencijala za napredak? Na kraći rok – u demografskom, ekonomskom, financijskom, društvenom smislu – teško. A ako dođe do neke šire ekonomske krize, ona će nas pogoditi jače nego druge, zbog slabosti gospodarstva i krhkosti države. Na duži rok – pritom mislim na razdoblje od pet ili deset godina – promjene nabolje su moguće, ali s radikalnim promjenama u političkim koncepcijama, s novim ljudima koji će postaviti nova pitanja, davati na njih drugačije odgovore i tako pokrenuti zapretane društvene energije. Takve se promjene i takvi ljudi ne vide na horizontu – piše Ivo Goldstein za Globus. Pročitajte.
 
"Domoljublje kao izgovor za sve loše nas prati još od osnutka RH. Prvo je bio izgovor za katastrofalno provedenu privatizaciju, a potom za izbacivanje iz radnog stroja stotina tisuća sposobnih ljudi koji su postali teret društva i gospodarstva umjesto da sudjeluju u punjenju proračuna. Svako propitkivanje svake loše politike u modernoj hrvatskoj povijesti smatra se veleizdajom i herezom.
Ali ova vlada to je dovela do apsurda. Nikada nije bilo očitije da karta domoljublja služi za prikrivanje koruptivnih poslova. Laganje je postalo modus operandi. I da stvar bude gora, svatko tko postavi neželjeno pitanje je "neprijatelj hrvatske države i Domovinskog rata". Na taj način, pomoću lažnog domoljublja, brani se nesposobnost, neodgovornost i bahatluk vladajućih."

- Mario Nakić u članku za liberal.hr
 

Mazzocco: Živi zid nije stranka nego sekta

Živi zid nije stranka nego sekta. Ako nekome slučajno još nije jasno. Na vrhu je trijumvirat koji čine Ivan Vilibor Sinčić, Vladimira Palfi i Ivan Pernar. U njihove riječi zabranjeno je sumnjati, njihove likove treba obožavati. Čak i kada rade potpuno suprotno od onoga što govore, njihove riječi su dogma. I kad su potpuno besmislene, a često jesu, piše Vojislav Mazzocco u svom komentaru na stranicama Index.hr, a potaknutim napadima stranke Živi zid na Željku Godeč, novinarku Jutarnjeg lista, koja je prije nekoliko dana objavila nalaze Državne revizije o poslovanju Živog zida.
 

Bernard Jurišić: Kad jaganjci utihnu

"Hrvatska će na ovom SP završiti peta ili šesta, ovisno o današnjoj utakmici sa Švedskom. I to će biti proglašeno uspjehom. Za razliku od prošlog SP kojeg smo završili kao četvrti, što je proglašeno neupjehom, a izbornik Željko Babić jedan promašeni sedmerac u polufinalu platio glavom. Skupa s njim i Ivano Balić i Pero Metličić. Zanimljivi kriteriji. I kad bismo imali plan i sustav, kad bismo imali jasne kriterije, ciljeve i strategiju, bilo bi lako reći da nema straha za hrvatsku rukometnu reprezentaciju u budućnosti. Jer opet su odnekud na površinu izronili neki novi klinci. David Mandić, Marin Šipić i Jakov Vranković prije svih, zbog ozljeda nije bilo Marka Mamića, Marina Marića, Josipa Božića-Pavletića, Domagoja Pavlovića, pa i Luke Cindrića, a među 16 nije ušao jedan od najpotentnijih mladih igrača Europe Halil Jaganjac. Kad to znamo mogli bismo s radošću gledati prema narednim godinama i natjecanjima. Međutim, priča o budućnosti hrvatskog rukometa nikad se ne temelji samo na mjerljivim parametrima poput talenta ili kvalitete. Uvijek je tu i onaj ‘Faktor X’ koji treba ukalkulirati, a koji može uništiti svaki proračun potencijalog rezultata. Varijabla koja se zove "interes RK Zagreba". Koji nije nužno komplementaran interesu hrvatskog rukometa. Nego je, nažalost, u pravilu važniji. I što ćemo mudrovati o budućnosti hrvatskog rukometa kad i sami znamo kakva će biti. Stihijska i improvizirana, od siječnja do siječnja. Bez lige, bez gledatelja, bez sponzora, bez vizije, bez strategije, bez klubova. Osim jednoga. Koji je zbog svojih interesa i svog monopola betonom zalio sve rukometne bazene u zemlji."

Piše: Bernard Jurišić, Telesport
 

Mirjana Nazor: Život prožet nasiljem

Nasilje kao da je postalo sastavni dio naših života. Gotovo da nema dana da ne slušamo ili ne čitamo o nekom nasilnom činu u obitelji, u školi, na cesti, u kafiću... Ubojstva i premlaćivanja postala su svojevrsni način komunikacije između nasilnika i žrtve. Stradavaju supruge, djevojke, djeca, prijatelji, vozači autobusa, neistomišljenici. Očito je da na poplavu nasilja ne reagiramo na djelotvoran način. Ni u smjeru prevencije, ni u smjeru adekvatnih sankcija za zlostavljače. Međutim, kao da zaboravljamo ili nas ne brine što se oko nas vrlo često događa psihičko ili emocionalno nasilje. Ono zna biti prikriveno i doista teško uočljivo. Najčešće se manifestira kao ismijavanje, omalovažavanje, izrugivanje, vrijeđanje, ignorirale, zastrašivanje...
Ne želim vjerovati da smo se pomirili sa sadašnjom situacijom, i da smo kapitulirali pred nasiljem koje se ponekad polako ušuljava među nas pa ga teško prepoznajemo, a ponekad ulazi u naše živote na velika vrata..