U drugom krugu Francuskih predsjedničkih izbora susresti će se Marine Le Pen, kandidatkinja krajnje desnice i Emmanuel Marcon, 39-godišnji neovisni kandidat centra, bivši ministar gospodarstva u vladi Socijalista Francoisa Hollandea, koji je u kolovozu 2016. napustio vladu i osnova vlastiti pokret En Marche! (Naprijed!). Sve relevantne ankete prije izbora govorile su kako, ako u drugi krug uđu Marine Le Pen i Emmanuel Macron, kandidatkinja krajnje desnice nema nikakve šanse..
 

Slobodna kod Pave Gruice, glasa naroda s vrha Mosora

Ne znaš Pavu? Poznajem ga godinama i jednako toliko godina ovaj pučki tribun, izravni glas naroda koji na srednju Dalmaciju gleda s Mosora, iz svoga dvora u Sitnomu Gornjem, iznova me inspirira na misao kako vrag nije odnija pamet ciloga svita. Pave Gruica je oduvijek znao procijeniti koja je prava strana, gdje usmjeriti pogled i glas, u njemu buba poljičko srce veliko kao zvono u Svetoga Klimenta i kad ti Pave kaže, onda ćeš zapamtit, pasalo ti ili ne. A on će reć pa kud puklo da puklo. Ne sjećam se da sam ga ikad nešto molio a da je rekao "ne može se". Trebaš pet statista u poljičkim nošnjama – zovi Pavu, trebaš staro sime mosorske rašćike – zovi Pavu, nekome treba vodič po mosorskim katunima, nema problema - javit ćemo Pavi, potrebna ti je klapa za sprovod ili vinčanje - sredit će Pave, negdi gori oko Splita – zazovi Pavu, izaći će na čuku i javit u pet minuta što se zbiva, dolazi snig – javit će Pave s koje strane. Treba Vrdoljaku statista za film "General"? Pave! Tri tisuće ih je priveo! Ne, ne pretjerujem, nego se ne mogu ni sjetiti koliko puta i zbog čega sve je Pave uskočio, pomogao, preporučio, savjetovao. I kolikima. A ka da mu je motor na škini, ima ga svugdi; pa bili u pitanju pisma, okupljanje, znanstveni skup, koncert, polje, brdo i dolina.. Ako ne stigne Pave, stigne njegova Mladenka!.. piše Damir Šarac na stranicama Slobodne Dalmacije.
 
Svaki u ratu izgubljen život nenadoknadiva je i tragična žrtva, no dati život spašavajući drugoga.., to je ipak jedna nedodirljiva vrijednosna dimenzija, nešto što izaziva strahopoštovanje i poniznost. U vojsci jednostavno nema većeg čina, nema većeg herojstva. Goran Kliškić Splićanin je koji je sa samo 22 godine zaslužio taj besmrtni status i velika je šteta što šira javnost o njemu gotovo da i ne zna. U Americi bi, sigurni smo, film već bio snimljen.. Upravo prije nekoliko dana napunilo se 25 godina od njegove pogibije na Bistrini pokraj Stona kada se izložio smrti spašavajući suborca Ivicu Vucu. Neprijateljska granata, nažalost, bila je jača od njegova junaštva. Oba su bili pripadnici diverzantskog voda 4. gardijske brigade tada pod zapovjedništvom pokojnog generala Ive Jelića, počasnog građanina općine Dugi Rat. Među diverzantima je tada na Bistrini bio i naš Gaćanin Mate Kuvačić. Goranovi suborci i prijatelji, iako su ih godine odvele u raznim smjerovima, s jednakim žarom prepričavaju sjećanja na njegovu hrabrost, snagu, posvećenost. Među njima je i Ćiro Ugrin, još jedan Poljičanin, umirovljeni časnik Hrvatske vojske koji je bio jedan od Goranovih najbliskijih prijatelja i suboraca s kojim je zajedno prošao sva bojišta, od Kruševa, Zadra, izviđanja u okolici Drniša te na kraju južnog bojišta i koji ne zaboravlja niti najsitnije detalje, anegdote, vrijeme i mjesto radnje. U razgovoru za Dalmatinski portal ispričao je Goranovu priču, priču jednog od heroja Domovinskog rata.. Ljudi danas heroje traže na televiziji, a nisu svjesni da je jedan takav živio i hodao među nama upravo u gradu Splitu. Amerikanci bi o ovakvom heroju snimali filmove.. a naša šira javnost o njemu i nizu drugih hrvatskih vojnika, istinskih heroja Domovinskog rata, gotovo da ništa ne zna! Nepravda je dijelom ispravljena zahvaljujući Goranovom ocu, poznatom baritonu splitskog HNK-a Ratomiru Kliškiću, koji je snagom koju daje samo roditeljska ljubav nedavno dovršio i izdao monografiju u spomen na svog sina.
 
Situacija sa Agrokorom svakako je tema mjeseca, ako ne i godine. Čuli smo i pročitali sve što je trenutno znano, od gospodarske strane problema: o dugovima, vjerovnicima, "tajnim" sastancima u Vladi i razgovorima sa Sberbankom i ICBC-om, do razgovora o ruskoj destabilizaciji. Stoga je korisno sagledati situaciju iz drugačijeg, diplomatskog i političkog kuta, piše Branimir Vidmarović, stručnjak iz područja međunarodnih odnosa, na stranicama portala Energypress.net. Naoko iznenadni javni i oštri problemi Agrokora imaju svoju konkretnu lepezu koja je pomogla razbuktati plamen. Radi se o izjavi veleposlanika Rusije Anvara Azimova na Dan ruske diplomacije kojom je dosta oštrim riječima prozvao ne samo Agrokor, već i osobno Ivicu Todorića. Zašto je Ministarstvo vanjskih poslova Rusije odjednom odlučilo na ovakav način uzburkati hrvatski život?  Potenciranje Agrokorovih problema najvjerojatnije je odgovor MVP Rusije premijeru Andreju Plenkoviću i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović koji su redom, svaki na svoj način, prozvali Rusiju u kontekstu aneksije Krima i sigurnosne situacije u BiH..
 

Priča o Luki Modriću

Priča o Luki Modriću je priča o Hrvatskoj, priča koju trebate pričati svojoj djeci dok ih odgajate u ljude, piše Mihovil Topić na stranicama Telesporta. U jednom nogometašu je sažeto sve dobro i loše, tako pojednostavljeno. Gotovo kao karikatura ili Ezopova basna koju pričate djetetu da shvati dobro i zlo na prenesenom primjeru. Kad budete pričali svome snenom djetetu priču o Luki Modriću, malo pročistite grlo, upalite svjetlo i razbudite ga, jer sljedeća lekcija je važna. Put do Reala vodio je preko Zrinjskog i Intera, Liga prvaka se prvo osvajala na blatnim terenima koje lažno reklamiramo ako ih nazovemo travnjacima. Luka Modrić je zaobišao sve mesare koji su mu ciljali potkoljenice i preskočio sve lokve u kojima je mogao zaglibiti. Radio je nevjerojatno jako, nije imao vjetar u leđa medijske mašinerije i to ga nije spriječilo da postane najbolji. Modriću nikad ništa nije poklonjeno. Djetetu kojem su u ratnoj agresiji ubili djeda i zapalili kuću, koji je odrastao u nekom hladnom prognaničkom hotelu bez da je imao išta osim lopte, nogomet je postao štit. Naučite svoju djecu, na Modrićevu primjeru, da život može biti nevjerojatno okrutan, ali da uvijek nudi izlaz, da se uporan rad uvijek isplati i kako je malo toga poklonjeno u životu. No koliko god svi skupa to ponekad pokušavali ignorirati, Luka je daleko od slike savršenog idola. Služio je kao bankomat obitelji Mamić i aktivno pomagao u prevari. Njegovo ime se vrti kroz spise Football Leaksa i gotovo je sigurno kako je Luka Modrić utajio porez. Jednako kao što je, kako izgleda sasvim izvjesno iz USKOK-ovih navoda, sudjelovao u krađi novca iz matičnog kluba. Tu priču znamo svi; uostalom, Modrić ju je ispričao kao svjedok. Šutio je dugo vremena, a kad se suočio s mogućim problemima i kaznama odlučio je progovoriti, spasiti vlastitu kožu i postati svjedok. Hoće li priča, koju trebate pričati svojoj djeci dok ih odgajate u ljude, tu stati, ovisi o vama i o tome kakvo dijete želite odgajati. Ako naučite svoju djecu, na Modrićevu primjeru, kako nije u redu krasti na porezu i varati klub koji vas je stvorio, ova Hrvatska još ima šanse.
 

Nek’ ih Prva voda nosi

Usvajanjem izmjena Prostornog plana i ukidanjem obaveze izrade PPPPO-a na Marjanu bi se omogućila izgradnja koju su građani bili spriječili, a od toga bi mogla profitirati dvojica kandidata za gradonačelnika Splita. O postojanju građevinske zone na Prvoj vodi građani su saznali 2011., kad je Željko Kerum, odnosno njegova današnja supruga Fani, namjerio graditi ugostiteljski objekt u Park-šumi Marjan, gdje su kupili nekoliko privatnih parcela koje su izmjenama GUP-a iz 2005. prenamijenjene u građevinske. Među parcelama koje su proglašene građevinskima jedna pripada obitelji Daniele Marasović Krstulović, supruge gradonačelničkog kandidata Andre Krstulovića Opare (HDZ). Stoga i ne čudi što je tadašnji gradski vijećnik Krstulović Opara glasao za izmjene GUP-a. Tim je izmjenama, pretvaranjem dijela zemljišta u građevinsko, započelo novo nagrizanje Marjana, piše Mašenjka Bačić na stranicama portala Novosti.
 

Viktor Ivančić: Mediji služe pasivizaciji publike

- "Autoritarni režimi ranije su se služili direktnom političkom cenzurom, a danas su u igri druge tehnike, ponajprije manipulacija. Više nema potrebe stornirati objavu neugodnih vijesti, nego će se uz takvu vijest plasirati još devet potpunih gluposti, ne bi li se na taj način zaslijepili čitatelji. Temeljna funkcija medija je pasivizacija publike. Oni žele uvjeriti prosječnoga čovjeka kako ne može učiniti ništa da promijeni svoj vlastiti položaj, a kamoli da mijenja stvari oko sebe ili sudjeluje u donošenju odluka.. Ovdje je jedina konstanta konvertitstvo. Stvarni trijumf nacionalizma na ovim prostorima nisu osigurali uvjereni nacionalisti, već ljudske armije koje su poslušno i šutke marširale iza zastave koja se tog trenutka razvila. Oportunizam je ovdje temeljna politička energija..", govori u intervjuu novinar Viktor Ivančić o hrvatskim i globalnim, neprofitnim i "mainstream" medijima te o politici. Ivančić, danas kolumnist Novosti i Peščanika nekad je bio jedan od pokretača – zajedno s Borisom Dežulovićem i Predragom Lucićem – Ferala koji je u Hrvatskoj tijekom 1990-ih bio jedini tračak svijetla slobodnog novinarstva koji se opirao nacionalizmu u Hrvatskoj i čitavoj regiji.
 

Umro je Marko Veselica

U 81. godini života umro je Marko Veselica, ekonomist i političar poznat kao "hrvatski Mandela", bivši čelnik HDS-a i HKDU-a. Preminuo je u zagrebačkoj bolnici nakon duge i teške bolesti. Rođen je 9. siječnja 1936. u Glavicama kod Sinja. Potječe iz partizanske obitelji. Gimnaziju je završio u Sinju, a ekonomiju je diplomirao i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu. Godine 1967. postao je docent na Ekonomskom fakultetu. Marko Veselica je bio jedan od istaknutih sudionika Hrvatskog proljeća, nacionalnog pokreta kojim su se tražila veća prava za Hrvatsku unutar tadašnje Jugoslavije. Bio je poznat po svojim govorima i člancima. Njegove teze bile su da je Hrvatska u ekonomskom pogledu opljačkana, zalagao se za tržišnu ekonomiju u okvirima socijalizma, a u političkom pogledu za više samostalnosti i državnosti Hrvatske. Nakon sloma tog pokreta, Veselica sljedećih osamnaest godina provodi po suđenjima, u jugoslavenskim zatvorima i u potpunoj izolaciji od javnosti, te su ga s pravom prozvali "hrvatski Mandela". "Hrvatsko pitanje – smrtonosna bolest Jugoslavije", bio je naslov intervjua što ga je Veselica dao njemačkom tjedniku Der Spiegel 1980. godine. Tadašnje komunističke vlasti su ga pod optužbom da lažno predstavlja političku situaciju u bivšoj Jugoslaviji osudile na 11 godina zatvora (koje su kasnije smanjene na sedam). Napisao je desetak knjiga. Među ostalima "Zov savjesti iz hrvatskog Sibira", "The Croatian national question - Yugoslavia’s Achilles’ heel" i "Moja hrvatska sudbina: uznički dnevnik". Krajem 1980-ih sudjelovao je u osnivanju HDZ-a, štoviše, Marko Veselica je pravi inicijator osnivanja HDZ-a i bio je motor okupljanja na Plešivici u kleti Ante Ledića kad se dogovaralo osnivanje stranke. Prema Veseličinim riječima, Franjo Tuđman se nije poslije ponio korektno, nego je s Vladimirom Šeksom organizirao tajnu osnivačku skupštinu u baraci na Jarunu da bi uklonio Veselicu iz upravljačkih tijela u HDZ-u, što mu je Veselica poslije oprostio. Kasnije je Veselica osnovao HDS, zajedno s bratom Vladom i Ivanom Gabelicom, a potom osniva i HKDU. Bio je zastupnik u Hrvatskog saboru od 1995. do 2000. godine.
 

Talibanija

Poput "bronhija" je došao odlazak Ivana Đikića iz Hrvatske premijeru Andreju Plenkoviću i njegovoj sljedbi. Odstrelom Ivana Đikića premijer Andrej Plenković visoko je podigao ljestvicu, jer je u zemlji Hrvatskoj preostalo tek par tako vrijednih "skalpova" na raspolaganju. Neumitna biologija nedavno je odnijela i Predraga Matvejevića, profesora, pisca, publicista, poliglota, jednog od posljednjih angažiranih europskih intelektualaca ovog doba. Vijest o njegovoj smrt Hrvatska televizija objavila je u 36. minuti Dnevnika u skraćenom prilogu o smrti pisca koji je "napisao mnogo knjiga".. "Toj maloj, tijesnoj i vlažnoj kulturi umro je tek pisac pravomoćno osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu zbog uvrede Mile Pešorde", napisao je tom prigodom Boris Dežulović. Da, ovo ovdje je kultura Mile Pešorde a ne Predraga Matvejevića, ovo ovdje je znanost Pave Barišića a ne Ivana Đikića, ovo ovdje je teatar Božidara Alića a ne Rade Šerbedžije, ovo ovdje je novinarstvo Velimira Bujanca a ne Mirjane Rakić, ovo ovdje su ljudska prava Ladislava Ilčića a ne Zorana Pusića, ovo ovdje su filmovi Jakova Sedlara a ne Hrvoja Hribara, ovdje je heroina Željka Markić a ne Ankica Lepej.. I što bi u toj i takvoj talibaniji koja u zatvor šalje potencijalne nobelovce, a kao zjenicu oka svoga čuva (auto)plagijatore, mogao raditi Ivan Đikić? Čekati da mu, baš kao Matvejeviću, poštanski sandučić izbuše s dva metka i ukrase natpisom "crveni fašist"? Ili se upitati: Je li biti izdajnik u takvoj zemlji i takvom sistemu najmanje što može i mora učiniti svaki moralan i častan čovjek?

Branko Mijić  na stranicama Novog Lista
 

(Ne) Idu ministri rado u vojnike..

Iz redova vladajućih ne prestaju stizati paušalni razlozi zbog kojih bi za hrvatsku mladež bilo dobro ponovno uvođenje obveznog vojnog roka. Prvi u rat idu najhrabriji i najodlučniji od nas, a to su ministri i saborski zastupnici. Andrej Plenković, premijer Vlade koja uvodi obvezno služenje vojnog roka jer "mladi ne smiju zaboraviti Domovinski rat", nije služio vojni rok zbog anemije, a velika dioptrija spriječila je ipredsjednika Sabora Božu Petrova u služenju vojnog roka. I neki ministri nisu služili vojni rok, a sutra bi gorljivo slali druge u vojsku. Kao i Petrova, kratkovidnost je, izgleda, pokosila i Mostova ministra Antu Šprlju. Ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković služio je vojni rok civilno devet mjeseci 2002. pomažući u domu za nezbrinutu djecu u Novom Vinodolskom. Ni Plenkovićev najbliži suradnik Davor Ivo Stier, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova, nije služio vojni rok. Rodio se u Argentini, a prema tamošnjim zakonima izgleda nije ni trebao služiti vojsku. Ministar rada i mirovinskog sustava Tomislav Ćorić je bio io oslobođen služenja vojske temeljem zakona, ne nije naveo konkretne razloge. Ministar Zdravko Marić, uz jako obrazovanje i brzi uspon u karijeri, odradio je šest mjeseci vojnog roka u Požegi 2001..
 

Sto dana Plenkovićeve Vlade

U petak 27. siječnja bit će stoti radni dan Andreja Plenkovića u Uredu predsjednika Vlade. Prvih sto dana Plenkovića i njegovih ministara obilježili su porezna reforma, donošenje proračuna za 2017., dogovor sa sindikatima o povećanju plaća državnih službenika, trzavice s BiH i Srbijom, kojoj smo na nekoliko dana blokirali put u EU, afera s ministrom Pavom Barišićem, kojeg mnogi optužuju za plagiranje, i pokušaj postavljanja kuma Bože Petrova za drugog čovjeka Hrvatskih voda, a najjače je ipak odjeknulo Plenkovićevo obećanje građanima na Badnjak da će vratiti Inu u ruke hrvatskih političara. Kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno, šef HDZ-a i Vlade dodatno si je zakomplicirao život u novogodišnjem intervjuu za Večernji list, u kojem je najavio da će Inu od MOL-a kupiti novcem koji će namaknuti prodajom četvrtine HEP-a.., komentira Marko Špoljar na stranicama tportala prvih sto dana Plenkovićeve Vlade.
 

Hrvatski političari rade što hoće zato što mogu

Zašto je hrvatska politika prebukirana primjerima svemoćnih partijskih velmoža, koji ne korespondiraju s realnošću, ogrezli u moralnoj indiferentnosti? Zato što su političke strukture u Hrvatskoj pretjerano moćne. Gotovo da uživaju faraonski status. U sve se miješaju, svemu gospodare. Cijelu su državu pretvorile u slugu svojih interesa. Gotovo da nema nezavisne državne institucije, nekog autoriteta sposobnog djelovati izvan utjecaja politike. Političke se stranke ponašaju kao da je kompletna Hrvatska njihovo privatno imanje. Kako je izračunala ugledna ekcjnomistica Maruška Vizek, svaka vlast u četiri godine svog mandata u državnom i javnom sektoru zaposli dvadesetak tisuća svojih podobnika i uhljeba. A tko danas u Hrvatskoj raspolaže mogućnošću da dijeli poslove i radna mjesta, taj je car, kralj kraljeva. Svi ostali u vazalskom su odnosu. Osim toga, Hrvatska je još od Franje Tuđmana - da ne idemo u dalju prošlost i titoistički kult ličnosti - sklona ne demokratski jakim, nego autoritarno moćnim liderima. Istraživanja pokazuju da Hrvati vole čvrstu ruku, pa makar ona bila i željezna. Hrvatski političari rade što hoće zato što mogu. Zato što im se to neće osvetiti na izborima. Birači ne kažnjavaju ni debelo, sudskim optužnicama kompromitirane ljude. Politika može biti gramziva, sebična, nemoralna, pokvarena, lopovska i samoživa jer sve to nisu faktori eliminacije. Načelno nacija čezne za poštenim i socijalno osjetljivim, ali kad krene na birališta, onda stranački grofovi i partijska vlastela, mutni tipovi svih boja, snagatori, populisti i dileri lažnih obećanja žanju glasove. Zgražati se zato nad neodgovornim i tahijevskim ponašanjem hrvatskih političara ne zvuči previše ozbiljno. Svi oni imaju demokratsku legitimaciju. Oni su takvi jer je Hrvatska upravo takve i birala. A Matije Gupca ni kmetijske bune nigdje na vidiku, piše Jelena Lovrić na stranicama Jutarnjeg Lista.
 

Tri sličice iz Hrvatske

Pavo Barišić, plagijator na funkciji ministra, ne želi dati ostavku. Kaže da ništa nije učinio i da se protiv njega vodi politički progon. Ivo Jurić, ravnatelj splitske bolnice u kojoj se umire na hodnicima, ne želi dati ostavku. Kaže da bapske priče iz žutoga tiska ne komentira. Drago Davidović, direktor "Vodovoda" koji je građane Splita danima ostavio bez kapi vode, ne želi dati ostavku. Kaže da će kazati ništa i da će s javnosti komunicirati priopćenjima. Tri sličice. Tri čovjeka koje povezuju arogantna bahatost i drska povlaštenost. Pavo Barišić, Ivo Jurić i Drago Davidović. U svakoj uljuđenijoj državi parlamentarne demokracije takva bi trojica još jučer dala ostavke. Ili bi istu večer bila smijenjena. U Hrvatskoj, međutim, takve etike nema. U Hrvatskoj vrijedi naopaki moralni zakon: na stupu srama, na karnevalskoj lomači, završavaju oni koji ukazuju na prevarante, neznalice i uhljebe. Jedne pljuju, dok drugi truju..., piše Vinko Vuković na stranicama Slobodne Dalmacije.
 

Livin' La Vida Loca - 2016. u Hrvata

Godina koja je za nama u hrvatskom je društvu, politici i kulturi bila - blago rečeno - živahna godina. Bila je to godina u kojoj smo pregrmjeli tri premijera, prve izvanredne izbore, u kojoj je potpredsjednik Vlade uhvaćen s prstima u korupcijskom pekmezu, a predsjednica sa srpskim čokoladicama u torbi. Bila je to godina kulminacija konzervativno-klerikalnog osvajanja društva. Godina u kojoj je nacionalistički i klerikalni juriš na vlast doživio snažan društveni otpor, u polju politike čak i djelomičan poraz, ali je svejedno u toj ofenzivi osvojio “nove teritorije”, uključujući javnu RTV i utjecaj na školstvo. Bila je to, ukratko, godina kad smo se opet više bavili prošlošću, nego budućnošću. Po tome smo (još uvijek) tipični istočni Europljani, piše Jurica Pavičić na stranicama Jutarnjeg Lista o kakvim se, nažalost, predcivilizacijskim i pretpolitičkim pitanjima ovo društvo u 2016. bavilo.
 

Grgo Zečić: Poučan HRT

HRT odnosno "katedrala duha" uvijek će objavljivati izjave "poludjelih" svećenika, biskupa, ustaša, partizana pod egidom "demokracije", ali će zato u svojim rukama ideološki maskirati, ono što jednoj ili drugoj političkoj ili crkvenoj garnituri odgovara. Najnoviji u nizu "HRT ispada" još jednom je u rangu Twittera Donalda Trumpa. Ovaj put su u nedostatku političkog cirkusa kao blagdansku udarnu vijest priredili smrt Georgea Michaela koja je više govorila o njegovom privatnom životu, nego o njegovim uspjesima, a kamoli humanitarnom radu o kojem u isto vrijeme izvještavaju sve britanske televizije. Stavimo na stranu što je prodao preko 100 milijuna albuma u svojoj karijeri, osvojio na desetke glazbenih nagrada i bio istinska pop mega zvijezda 80-ih rame uz rame Michaelu Jacksonu, George Michael tijekom svog kratkog života pomagao je u 28 humanitarnih zaklada koje se bave raznim društvenim problemima. Nije bio samo humanitarac već i politički aktivist koji je često koristio svoje pjesme za više dobro. Michael se nije išao naslikavati okolo po brojnim bolnicama prije svakog izlaska albuma ili turneje već je u tišini pomagao. To je ono što ga čini najvećom zvijezdom. A klincima i klinkama, tinejdžerima i tinejdžericama koji ovo čitaju i žive u manjim ili većim mjestima u Lijepoj Našoj gdje ih je strah biti drugačiji počujte današnju poruku HRT-a i njihovih blagoslovljenih urednika: možete biti svjetska glazbena zvijezda i humanitarac bez premca, donirati milijune i pomoći drugima, možete govoriti milijunima ljudi u ime onih čiji se glas ne čuje ali bez obzira na sve to, ako ste bili imalo drugačiji budite sigurni da će prilog o vašoj smrti u ovoj zemlji, posebno za vrijeme blagdana biti podcrtan riječima o tome koliko ste bili drugačiji. U ovom slučaju: depresivni ovisnik o drogama i alkoholu koji je peder. Idite u miru. Bogu hvala.