DUGI RAT

"El comandante" ne živi na Markovu trgu i tamo nema nikoga tko bi imao hrabrosti suprotstaviti se isisavanju novca iz ionako siromašne Hrvatske. Imponira lakoća s kojom je premijer Zoran Milanović obrisao pod s Michelom Platinijem. Šteta je samo što se to prilično rijetko događa i samo u pažljivo odabranim situacijama. Premijer je jak na riječima kad treba verbalno šamarati Vilima Ribića i sindikaliste koji zovu na prosvjede i prijevremene izbore. Ili kada na aktualnom satu u Saboru HDZ-ovce nemilosrdno rešeta činjenicama i podsjeća ih koliko su sami bili nesposobni, nedosljedni i skloni korupciji, koliko im nedostaje bilo kakvog legitimiteta za utemeljenu kritiku. Tu je Milanović jak, ali je kod onih pravih problema države manji od makovog zrna. Bilo bi sjajno imati na čelu Vlade čovjeka koji bi rezolutno reagirao na vijest da je svu dobit iz prošle godine Privredna banka Zagreb odnijela iz Hrvatske. U koju god banku da su išli, sve su napravile isto i većinu dobiti odnijele iz Hrvatske ne mareći ni najmanje što je njihov doprinos minoran u kontekstu ulaganja u hrvatsko gospodarstvo i kreiranju novih radnih mjesta ...

Karikatura od države

Piše: Darko Pajić / Novi List
Izvor: Novi List

Imponira lakoća s kojom je premijer Zoran Milanović obrisao pod s Michelom Platinijem. Francuz je bio vrhunski igrač, ali je ispao smiješan na otvorenom terenu. Kad je predsjednik UEFE odlučio pisati o problemu huliganizma na nogometnim terenima i zaprijetiti isključivanjem hrvatskih klubova i reprezentacije iz svih natjecanja, počinio je jednu ozbiljnu diplomatsku grešku. Izostavio je dužno poštovanje prema prvom čovjeku jedne države. Isto pismo poslao je svima, kako premijeru tako i Davoru Šukeru, pa je Milanović državnički reagirao i postavio stvari na pravo mjesto.

"Onaj tko želi pisati meni i od mene tražiti potporu za rješavanje problema u svojoj organizaciji, ne treba mi se obraćati 'urbi et orbi' načinom. Imam problema s tim, ovo je ipak država", rekao je Milanović i pokazao da njegov posao nije savijati kičmu pred svakim tko pomisli da na to ima pravo.

Šteta je samo što se to prilično rijetko događa i samo u pažljivo odabranim situacijama. Premijer je jak na riječima kad treba verbalno šamarati Vilima Ribića i sindikaliste koji zovu na prosvjede i prijevremene izbore. Ili kada na aktualnom satu u Saboru HDZ-ovce nemilosrdno rešeta činjenicama i podsjeća ih koliko su sami bili nesposobni, nedosljedni i skloni korupciji, koliko im nedostaje bilo kakvog legitimiteta za utemeljenu kritiku. Tu je Milanović jak, ali je kod onih pravih problema države manji od makovog zrna.

Bilo bi sjajno imati na čelu Vlade čovjeka koji bi rezolutno reagirao na vijest da je svu dobit iz prošle godine Privredna banka Zagreb odnijela iz Hrvatske. Ipak je riječ o čak 844 milijuna kuna. Taj je novac dividenda za talijansku banku Intesa Sanpaolo koja je prije otprilike godinu dana zabilježila gubitak od 10,2 milijardi eura uz službeno objašnjenje kako je riječ o otpisu "goodwilla".

Naivac vođen doslovnim prijevodom mogao bi pomisliti kako se Intesa dobrovoljno odrekla tih desetak milijardica, ali stvarnost baš i nije takva. Riskantna ulaganja i gubici u Grčkoj malo bolje objašnjavaju njihove probleme, koje su prošle godine hrvatski građani pomagali riješiti kao klijenti PBZ-a. Nije da su imali izbora.

U koju god banku da su išli, sve su napravile isto i većinu dobiti odnijele iz Hrvatske ne mareći ni najmanje što je njihov doprinos minoran u kontekstu ulaganja u hrvatsko gospodarstvo i kreiranju novih radnih mjesta.

Milanovića ta priča ne uzbuđuje previše. Možda ga čak i ne zanima, jer o njoj uopće ne govori. Ne lupa šakom po stolu, ne svađa se s nikim, ne dijeli lekcije novinarima o tome kako bi morali žešće napadati i kritizirati beskrupulozne i nezajažljive bankare i pisati o silnoj šteti koju ostavljaju za sobom. Jedan navodno lijevo orijentirani i socijalno osjetljivi premijer vitlao bi ognjem i mačem i prijetio drakonskim mjerama.

S bankama se ovdje natjerava jedino Slavko Linić, ali tako da nikome nije jasno što uopće želi postići, jer svaki Linićev rat završi tako što bankama bude bolje ili barem jednako dobro kao i prije.

Prije dolaska na vlast ponešto su o tome i napisali u Planu 21. Tamo između ostalog stoji: "Utjecat ćemo na transparentno formiranje kamatnih stopa na domaćem financijskom tržištu i izbjegavanje špekulacija i stvaranja ekstraprofita banaka na račun građana i poduzetničkoga sektora".

Taj ekstraprofit banaka raste iz godine u godinu. Sve manje novca ostaje u Hrvatskoj i gotovo uopće ne koristi razvoju zemlje.

Milanović nije Hugo Chavez, niti je Hrvatska nalik Venezueli. El comandante ne živi na Markovu trgu i tamo nema nikoga tko bi imao hrabrosti suprotstaviti se isisavanju novca iz ionako siromašne Hrvatske. Lakše je obračunavati se s Platinijem i Ribićem.

Gledati kako državni odvjetnik Mladen Bajić sustavno ne radi svoj posao i ne pokušava progoniti one koji su odgovorni za sramnu prodaju hrvatskih banaka, iako je to preduvjet da se stvari barem pokušaju mijenjati.

Od Bajića to nitko ne može ni očekivati. Ipak je riječ o čovjeku koji se tako nakazno nagodio i pustio Čobankovića na slobodu, koji progoni Sanadera, a ne dira Kalmetu, čovjeku kojemu je sav kriminal u cestogradnji ostao nedirnut.

Milanović nikako da lupi šakom o stol i kaže: "Ovo je ipak država. Imam problema s tim." Radije povija kičmu i svojim primjerom pokazuje.

Ovo je ipak karikatura od države.