Tko se još sjeća hrvatske srednje klase

Poput plime rastu inflacija, uvoz, gospodarska bezidejnost, društvena marginalizacija i socijalna nesigurnost. Prate ih demokratska recesija i pravosudno beznađe. Nakon devet mjeseci neprimanja plaće, radnice Dalmatinke Nove iz Sinja odlučili su se na logičan potez - štrajk glađu - odnosno živjeti kao do sada. Samo ih smrt može spasiti od ovakve vladavine ljudskih prava. Kapitalizam na hrvatsko-talijanski način iscrpio se u krađi socijalističke imovine. Propast je stigla u vidu gladi za koju nitko ne želi preuzeti odgovornost. Jedna je radnica postavila najnormalnije ljudsko pitanje: kako oni misle da mogu živjeti s parama, a da mi možemo živjeti bez para. Dajmo da jedu! Na siromaštvo se dosad prečesto gledalo kao na puko ekonomsko pitanje, a to je prvorazredno političko pitanje, piše Danko Plevnik istaknuti novinar i komentator Slobodne Dalmacije ...

Tko se nije nakr'o, magarac je bio

Tko se još sjeća hrvatske srednje klase koju su nekad činili inženjeri, liječnici, prosvjetni radnici, danas pretvoreni u višu siromašnu klasu

Piše: Danko Plevnik / Slobodna Dalmacija

Prva izjava novoga ruskog predsjednika Dimitrija Medvedeva bila je da će jačati srednju klasu. Tko se još sjeća hrvatske srednje klase koju su nekad činili inženjeri, liječnici, prosvjetni radnici, danas pretvoreni u višu siromašnu klasu. Tko se nije nakr'o, magarac je bio.

Sinjanke gladuju

Kako oni koje je izabrao narod mogu dozvoliti da Sinjanke gladuju? Ljudi ne mogu bez hrane, ah se za to ne fućka samo političarima, nego i sucima koji dozvoljavaju da parnice traju godinama.

Zašto bi suci alimentirani od te iste države dobivali plaću, ako zbog njihove malomarnosti ili sporog rada radnici ne dobivaju ikakve naknade?

Iako se ne može živjeti bez financijskih sredstava, političari promatraju agoniju radnika kao nešto posve prirodno i dio puta za koji su se oni sami odlučili. Hrvati jesu glasovali za svoju državu, ah nikad nije bilo referenduma za kapitalizam, pogotovo ne ovakav, u kojem se cijela hrvatska radnička klasa gledala kao suučesnik prošlog, "protuhrvatskog" režima, koji je, usput, stvorio takva nacionalna bogatstva da ga politički kradljivci još nisu u stanju do kraja oteti već punih 18 godina.

Radnici tvornice Dalmatinka


Plijen kupe odabrani

Distribucija se dohotka, koja režira i sve odnose u društvu, bez obzira na socijalno iskustvo, koje je bilo blisko skandinavskom društvenom modelu, provodi kao u zemljama globaliziranog Juga: plijen kupi uski vrh, a narodu-taocu "razvoja" se mrvi.

Tuđman je podržavao nacionalističku klasu, pa se u danima rata i hadezeovske revolucije isplatilo biti "snađi se Hrvat", dok je Račan zaboravio na radničku klasu, pristajući na Tuđmanovu djelatničku foliranciju.

Dok je Tuđman trošio socijalističke zalihe, Račan nije stvarao kapitalističku akumulaciju, nego je slao Crkvenca da po svijetu žica kredite. To se dopalo i Sanaderu pa je ulogu Crkvenca preuzeo Šuker.

Ah ni zaduživanje ne može trajati dovijeka, mora se jednom početi i bolje raditi. Na konkurentniji i produktivniji način, a to znači da se vlast mora rješavati nepotizma i klijentelizma, budući da očito ne daju gospodarske rezultate.

Čini se da nakon svih ovih i svojih porođajnih muka Sanader kao državnik sazrijeva. U nedavnom razgovoru u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, zatvorenom za javnost, izrekao je kopernikansku ideju da su radnici najveći kapital i da se HDZ kao stranka demokršćanskih načela zalaže za preraspodjelu profita u korist radnika, pokazujući dosad neviđenu verbalnu socijalnu osjetljivost. I poslodavce i sindikate uhvatio je na krivoj nozi, ukazujući im na zloporabu rada na određeno vrijeme.

Inicirao je i pregovore o kvalitetnijem bipartizmu između poslodavaca i sindikalista, na čemu inače i najviše jaše EU hvaleći dosege postignute u tripartizmu, oko podjele ostvarene dobiti, tako da na koncu godine dio dobiti uz dioničare pripadne i radnicima.

Na Sanaderovu socijalnu misao blagotvorno utječe predstojnik Vladina Ureda za socijalno partnerstvo, perpetuum mobilni Vitomir Begović u čije uravnotežene prosudbe ima puno povjerenje.

Ni zaduživanje ne može trajati dovijeka, mora se jednom početi i bolje raditi. Na konkurentniji i produktivniji način, a to znači da se vlast mora rješavati nepotizma i klijentelizma, budući da ne daju gospodarske rezultate


Veliki izazov

Takvo Sanaderovo primicanje svijetu rada veliki je izazov i za SDP. Hrvatskoj bi, nakon godina ideološkog dociranja, napokon dobro došla i praktična kompeticija između socijaldemokracije i demokršćanstva.

Socijalizam je dobrim dijelom potekao iz kršćanstva i prosvjetiteljstva, što i Katolička crkva i HDZ zaborave čim realiziraju svoj militantni materijalizam. Biti solidaran s radnicima i siromasima ne znači biti ljevičar, od čega se Sanader nepotrebno ograđuje, nego biti human, a ako biti human znači biti ljevičar, onda i Sanader smije biti ljevičar. Dobrota je vertikalna. Nema lijeve ih desne dobrote. Postoji samo ostvarena i osjećana dobrota.


Sanader ljevičar

Ma kako se držao desničarom, Sanader je odigrao pozitivnu socijalnu ulogu u Liburniji i Viktoru Lencu i poput Isusa dizao mrtve Lazare: PIK Belje, PIK Vrbovec, Željezare u Splitu i Sisku te TLM u Šibeniku. Doživio je ovacije u ku-tinskoj Petrokemiji jer je izvršio obećanje premijera Mateše, dano prije deset godina, da će radnici moći kupovati dionice po povlaštenoj cijeni. Približavanje EU-u donosi nove izazove za "ljevičarenje", tj. borbu za radna mjesta i u brodogradnji.

S jedne strane EU s pravom traži da se brodogradnja odmakne od parazitskog statusa quo, što znači da se usmjeri prema privatizaciji i boljoj organizaciji, dok bi, s druge strane, nekim članicama koje i same podupiru brodogradnju, poput Italije, još više odgovarala likvidacija ove glavne hrvatske izvozne grane. Sve hrvatske vlade prebacuju taj vruć krumpir transformacije brodograđevne industrije drugoj. Međutim, više nema uzmaka.

Putem interneta Hrvatska može svaki dan imati izbore i na njima svaki dan pobjeđivati HDZ, ah to neće riješiti probleme restrukturiranja brodogradnje, poštenije raspodjele ili nezaposlenost.

Tu se traži jedno drugačije, unutarnje opredjeljivanje: samo za svoju kastu ih za cijelu Hrvatsku

Prvo je mnogo lakše ostvariti, ah politika, koliko god bila demagogija, obvezuje. Barem na utješnije riječi. Dok čekaju da netko umjesto njih riješi probleme, političari bi trebali imati mantru u koju će se većina praviti da vjeruje.