Julian Assange, Američki državni neprijatelj #1

Julian AssangeWikiLeaks, web stranica međunarodne organizacije sa sjedištem u Švedskoj, koja je večeras trebala objaviti velik broj povjerljivih dokumenata o američkoj diplomaciji, pod hakerskim je udarom i trenutno joj je teško pristupiti. Kako prenosi CNN, Wikileaks je pod DDOS napadom. Tim Wikileaksa se javio na Twitteru gdje su rekli da će im kod objave najnovijeg seta za State Department "nezgodnih" dokumenata iz američke diplomatske prepiske pomoći The New York Times, Guardian, Der Spiegel te još nekoliko europskih novina, odnosno portala ...


WIKILEAKS.ORG

Julian Assange, Američki državni neprijatelj #1

Izvori: Jutarnji.hr, Zamirzine, CNN i drugi

Oko 250 tisuća dokumenata koji su večeras trebali biti objavljeni na stranici tiču se povjerljivih informacija iz američke diplomatske prepiske. Kako piše CNN, riječ je o 'nezgodnim' stajalištima Amerikanaca prema drugim zemljama, uključujući Rusiju, čega se američka vlada najviše boji.

wikileaks

WikiLeaks je najširoj javnosti postao poznat kad je prije par mjeseci objavio više od 400 tisuća vojnih izvještaja o operacijama u Iraku. Danas je, očito je i po ovom hackerskom napadu, australski slobodni novinar Jullian Assange, kojem razne "službe" pokušavaju napakirati sve i svašta (npr. tužbu zbog navodnog silovanja u Švedskoj), pokušavajući ga kompromitirati,  i njegova ekipa novinara i suradnika, Američki državni neprijatelj broj jedan.
 


WikiLeaks - tri digitalna mita

Piše: Christian Christensen / Le Monde Diplomatique
Izvor
: Le Monde Diplomatique

Objavljivanje Afganistanskih ratnih dnevnika na WikiLeaks, uz izvještaje objavljene u Guardianu, New York Timesu i Der Spiegelu na temelju sporazuma s WikiLeaksom, postalo je vijest koja je obišla svijet. Le Monde Diplomatique je, u suradnji s Owni i Slate.fr, također objavio te dokumente na posebnoj internetskoj stranici.

Sigurnosne implikacije informacija puštenih u javnost još će godinama biti predmet diskusija. U međuvremenu, objavljivanje preko 90.000 dokumenata potaknulo je debatu o sve većoj moći digitalnog novinarstva i društvenih medija. Mnoge diskusije korijene se u onome što zovem internetskim ili digitalnim mitovima – mitovima koji su ukorijenjeni u romantičnom determinističkom poimanju tehnologije.

Wikileaks

Mit 1: Moć društvenih medija

Često se medijskim ekspertima i komentatorima postavlja pitanje o tome što nam slučaj WikiLeaks može reći o moći društvenih medija u suvremenom društvu, posebno kada se radi o praćenju ratnih zbivanja. U tom pitanju nema ničeg pogrešnog, ali ono ilustrira nezgodnu tendenciju da se sve oblike društvenih medija (blog, Twitter, Facebook, YouTube, WikiLeaks) smjesti u istu veliku košaru.

Mit glasi da su društveni mediji homogeni s obzirom na tehnologiju. Ali WikiLeaks nije ništa slično Twitteru ili YouTubeu. Ono što ga čini različitim od drugih oblika društvenih medija je proces provjere kroz koji moraju proći materijali prije nego što budu objavljeni na toj stranici. To se može činiti kao detalj, ali on pogađa u srce „tehno-utopijskog“ shvaćanja „slobodnog zajedničkog prostora“ gdje svatko može objaviti (gotovo) bilo što što svi drugi mogu čitati, slušati i vidjeti.

Stvarna moć WikiLeaksa nije toliko u tehnologiji (ona pomaže, ali već postoje milijuni internetskih stranica) koliko u povjerenju koje čitatelji imaju u autentičnost onoga što čitaju; oni vjeruju da ljudi koji rade u WikiLeaksu stoje iza vjerodostojnosti materijala.

Na YouTubeu postoje doslovce stotine videa iz Iraka i Afganistana koji pokazuju snage koalicije umiješane u upitna, u nekim slučajevima očito ilegalna djela agresije. Ipak niti jedan od tih videa nije imao ni približno takav učinak kao jedan jedini video objavljen na WikiLeaksu koji pokazuje kako moćne zračne snage u predgrađu Bagdada ubijaju civile (i dva Reutersova novinara).

Zašto? Stoga što, iako u teoriji potpuna otvorenost može biti privlačna, informacija vrijedi onoliko koliko vrijedi njezina pouzdanost, a WikiLeaks ima organizacijsku strukturu koju Twitter, Facebook, YouTube i većina blogova (iz očitih razloga) nema. Svi društveni mediji nisu stvoreni jednaki, pa ni njihova moć nipošto nije jednaka.

wikileaks
 

Mit 2: Nacionalna država odumire

Ako nas je slučaj WikiLeaks ičemu naučio, to je da nacionalna država gotovo sigurno nije u nestajanju. Većina rasprava koje se bave internetom, a posebice društvenim medijima, vrti se oko premise da danas živimo u digitalnom društvu bez granica.

Shvaćanje nacionalne države kao nečeg u nestajanju godinama je prevladavalo unutar određenih sfera akademske zajednice, ali događaji u posljednjih nekoliko tjedana označili su prekid. Odgovorni u WikiLeaksu jasno razumiju vitalnu ulogu nacionalne države, posebno u vezi s pravom. Nasuprot tvrdnji znanstvenika Raya Rosena s Univerziteta New Yourk da je WikiLeaks „prva svjetska novinska organizacija koja ne pripada niti jednoj državi“, WikiLeaks je vrlo vezan uz teritorij.

WikiLeaks je polu-službeno baziran u Švedskoj i uživa svu zaštitu koja je zviždačima osigurana po švedskom pravu, koje garantira i zaštitu anonimnosti njihovim izvorima. Kako je New Yorker izvijestio u lipnju 2010., WikiLeaks je smješten kod švedskog davaoca internetskih usluga PRQ. Materijali koji stižu WikiLeaksu prolaze prvo kroz PRQ, a potom do servera smještenih u Belgiji.

Zašto Belgija, zapitat ćete se? Stoga što Belgija ima drugi najjači zakon o zaštiti novinarskih izvora. A kao lokaciju za dekriptiranje zračnih video snimaka ubijanja u Bagdadu utemeljitelj WikiLeaksa Julian Assange je izabrao Island. Island je nedavno usvojio Islandsku inicijativu za moderne medije, koja će tu zemlju učiniti globalnim utočištem za zviždače, istraživačke novinare i slobodu govora.

Osim WikiLeaksa, i druge nas stvari podsjećaju na važnost država i zakona u fluidnom digitalnom svijetu: nedavna odluka Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije da zabrane funkcije slanja poruka putem BlackBerryija ili moguće beskrajna zabrana YouTubea u Turskoj. Iako je točno da je struktura WikiLeaksa postavljena tako da zaobiđe zakone pojedinih zemalja (što omogućuje digitalna tehnologija), on također koristi zakone drugih država. WikiLeaks nije bezakonje – on samo premješta igru na mjesta gdje su pravila drugačija.

baghdad
 

Mit 3: Novinarstvo je mrtvo (ili gotovo mrtvo)

Izvještaji o smrti novinarstva (da posudimo izjavu Marka Twaina) znatno su pretjerani. Slučaj WikiLeaksa govori o moći tehnologije da nas natjera preispitati što smatramo „novinarstvom“ u ranom 21. stoljeću. Ali također i konsolidira mjesto novinarstva matične struje u suvremenoj kulturi.

WikiLeaks je odlučio objaviti dokumente iz Afganistana u Guardianu, New York Timesu i Der Spiegelu tjednima prije nego što ih je sam objavio na internetu – to su mediji matične struje, a ne „alternativni“ (pretpostavljivo naklonjeni WikiLeaksu) mediji kao The Nation, Z Magazine ili IndyMedia.

Razlog je sigurno u tome što su ta tri medija u vrhu onih koji određuju teme međunarodnih vijesti. Malo je onih (ostavljajući po strani emitivne medije kao što su BBC ili CCN) koji imaju toliku snagu kao New York Times i Guradian – a uz to činjenica da izlaze na engleskom jeziku povećava čitanost. WikiLeaksov tim je dovoljno oštrouman da shvati kako bi objavljivanje tih dokumenata bez prethodnog kontakta s odabranim medijskim kućama vodilo kaotičnoj poplavi članaka o svemu i svačemu diljem svijeta.

Ovako je pozornost usmjerena na ta tri medija, u kojima je već bio analiziran i sažet velik dio dokumentacije. A uloga WikiLeaksa nije se izgubila u informacijskom vrtlogu. U tezi o smrti novinarstva (kao i u onoj o smrti nacionalne države) promjena je pogrešno shvaćena kao eliminacija.

Objavljivanje Afganistanskih dnevnika pokazuje da novinarstvo srednje struje još drži dobar dio moći, ali i da se priroda te moći promijenila (u usporedbi s vremenom prije 20-30 godina). Primjer je iskaz izvršnog urednika New York Timesa Billa Kellera o kontaktu između njihovog uredništva i Bijele kuće nakon objave dokumenata:

Iako je vlada oštro osudila WikiLeaks zbog objavljivanja dokumenata, nisu sugerirali The Timesu da ne piše o njima. Baš suprotno, u diskusiji prije objave naših članaka, funkcionari Bijele kuće, iako se nisu slagali s nekim zaključcima koje smo izvukli iz materijala, zahvalili su nam na pažljivom ophođenju s dokumentima te zamolili da zatražimo od WikiLeaksa da ne objavi informacije koje bi mogle nekoga dovesti u opasnost. Mi smo tu poruku prenijeli.

Ovo je zapanjujuće priznanje izvršnog urednika jednih od najuvaženijih novina u SAD; i to iz dvaju razloga. Opis susreta s Bijelom kućom pokazuje ponos na pohvale Bijele kuće, nasuprot tradicionalnom razumijevanju medija kao kontrole onih na vlasti. Drugo, uloga New York Timesa kao posrednika između vlade SAD i WikiLeaksa ilustrira zanimljivu novu dinamiku moći unutar medijskog sektora u SAD.

guardian

U srži mita o smrti novinarstva (i onoga o ulozi društvenih medija) jest presumpcija uzročnog odnosa između pristupa informacijama i demokratskih promjena. Ideja da puki pristup sirovoj informaciji de facto dovodi do promjene (radikalne ili neke druge) isto je tako romantična kao i shvaćanje da se to postiže pukim pristupom tehnologiji.

Informacije su, baš kao i tehnologija, korisne samo ako postoje i znanje i vještina za aktiviranje tih informacija. WikiLeaks je izabrao ta tri medija ne stoga što su ideološki srodni Julianu Assangeu i njegovim kolegama, već stoga što su bili profesionalno, organizacijski i ekonomski pripremljeni za posao dekodiranja i distribucije materijala koji su dobili.

U digitalnom svijetu koji se konstantno redefinira kao ne-hijerarhijski, bez granica i fluidan, WikiLeaks nas je podsjetio na to da struktura, granice, zakoni i reputacija još uvijek nešto znače.

Povezani članci

Who's Online

We have 155 guests and no members online