Mate Brničević, heroj iz Jesenica

Mate Brničević u svakoj bi normalnoj zemlji bio junak. Hrvatska, međutim, nije takva zemlja. Hrvatska je zemlja koja ne priznaje junake starije od jednoga rata. A Mate Brničević junak je rođen 1891. godine. A kad je umirao, 27 godina poslije, u Škaljarima, u Boki kotorskoj, a ljepšeg kraja od Boke kotorske teško da čovjek za smrt može poželjeti, rekao je da ni za čim ne žali, a pogotovo ne za tim što je osuđen na smrt, jer ta smrt, njegova i još trojice njegovih prijatelja, našem će narodu, rekao je Mate Brničević, donijeti bolji život. Mate nije precizirao na koji narod misli. I to mu u suvremenoj Hrvatskoj, zemlji koja po dobrome ne pamti ništa što je bilo prije 1991. godine, nije oprošteno. A kako bi mu i bilo oprošteno kad je na njegovoj rodnoj kući, u Krugu, tamo pod teškim dalmatinskim kamenom, u Jesenicama koje veće tajne od Matina života nemaju, osvanula zvijezda petokraka. Ona je vlast, a znate da kad kažemo "ona" ne mislimo ništa dobra, bila prigrlila njihova Matu koji je suočen sa smrtnom kaznom spomenuo narod ne precizirajući na koji točno narod misli. Pa mu je na rodnu kuću metnila ploču. I zvijezdu petokraku. Da bi nekoliko desetljeća kasnije Matini Jeseničani stukli i ploču i petokraku. Ne opraštajući mu što je umro bez objašnjenja, jer narod je, poglavito u zajednicama koje su "na ovim prostorima" slijedile nakon 1918. godine, neobično širok pojam..., piše Vinko Vuković na stranicama Slobodne Dalmacije o heroju iz Jesenica, zaboravljenom junaku Mati Brničeviću i ništarijama iz malog dalmatinskog mjesta koje su ga ponizile jer se borio za slabije, za svoj narod..

OVO JE PRIČA O ZABORAVLJENOM JUNAKU MATI BRNIČEVIĆU I NIŠTARIJAMA IZ MALOG DALMATINSKOG MJESTA KOJE SU GA PONIZILE JER SE BORIO ZA SLABIJE, ZA SVOJ NAROD

Heroj iz Jesenica

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


Mate Brničević nitko je i ništa. Nula od čovjeka. A takvima nije mjesto na pročeljima zgrada, na osnovnim školama i u parkovima. Takve treba zatrti da im se više ni imena ni simena ne zna.




Zvijezda petokraka

"Ja ne žalim što sam sudjelovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu", junakove su zadnje riječi kako ih je zapisao crnogorski književnik i povjesničar Niko Simov Martinović.

Baš bi zanimljivo bilo čuti koje bi zadnje riječi pred streljačkim vodom izgovorili nitkovi što su ploču s Matinim imenom na njegovoj rodnoj kući u komadiće sasuli. Iako, čisto sumnjamo da bi takvo što uopće bilo moguće: ništarije, naime, ne dobivaju priliku časno umrijeti.

Mate Brničević služio je na torpednom brodu "Gea" Austrougarske mornarice, bio je topnik i vodnik I. klase. Ne mogavši podnijeti nepravdu prema mornarima koji nisu bili austrijske i mađarske nacionalnosti, odlučio je stati na čelo pobune koju povijest pamti kao Pobunu bokeljskih mornara.

pobuna bokeljskih mornara

Slaveni su u Carevini bili građani drugoga reda, a u vojsci se to posebno osjećalo. Mate nije mogao gledati kako se jednima servira meso, a drugima splačine.

– Zapovjednik Matina broda imao je majmuna, i tome majmunu nije smilo falit ni tičjega mlika, meso mu je bilo na pjatu svaki dan, a našin mornarima kuvali su repu – kazuje nam Bosiljka Ercegović, Matina rodica.

Puno godina ima teta Bose, ima ih toliko da još živo pamti priče o Mati, pamti kako mu je mater, njezina strina, neutješno plakala kad je čula da je izgubila sina, da je plakala i godinama poslije, a pamti i kako su na inicijativu don Frane Ivaniševića, još jednog velikana iz Jesenica kojega naglas danas malo tko spominje jer o narodu nije znao govoriti onako kako to pravi znalci govore, Matine kosti 1923. godine premjestili na jeseničko sustipansko groblje.


Kakvi komunisti...

– Ja san zadnja šta mu na grob cviće donosi – kaže Bose ne opirući se suzama.

Grob Mate Brničevića, Antina, nije uništen. Nitkovi se nisu usudili, strah ih je Boga.

– Strašno je to šta su Mati napravili – ubacuje se Bosin suprug Ante Ercegović.

– U nas se sve svodi na ideologiju, tako je bilo prije, a tako je i sad. Mate i njegovi nisu imali veze s komunistima, to su bile gluposti, ali su itekako bili osjetljivi na nepravdu, nisu mogli podnit da ih se tretira ka manje vridne ljude i zato su digli glas – objašnjava Ante.

Pobuna je, kao i sve pobune u kojima socijala ide na moćnu gomilu, bila osuđena na propast. Detalje znate: u podne 1. veljače 1918. mornari s brodova "Sankt Georg" i "Gea" preuzeli su zapovjedništvo i izvjesili crvene zastave kao znak međunacionalne solidarnosti pripadnika jedanaest nacionalnosti koje su služile u Austrougarskoj mornarici.

Pobunu na "Sankt Georgu" vodili su František Raš, Antun Grabar, Dane Tadić, Leo Lelas, Krsto Knežević, Mijo Vidak, Mate Ostojić, Rudolf Kreibach, Ivan Vnuk i Franc Gallet, dok je Mate Brničević sam – junak, rekosmo – organizirao preuzimanje "Gee".

pobuna bokeljskih mornara

Revolucija je trajala dva dana. Monarhija je na pobunjenike, a pohapšeno ih je više od tisuću, poslala deset tisuća vojnika. Na smrt je osuđeno četvero vođa, Antun Grabar iz Poreča, Jerko Šižgorić iz Žirja, Čeh František Raš i Mate Brničević, označen kao prvi među jednakima, bez ikakve mogućnosti za pomilovanjem.

– I svi do svojih drže, samo smo mi na našega Matu zaboravili – zdvojno će Bose i Ante.

Urotnici su strijeljani 11. veljače 1918. godine. Osam mjeseci kasnije, država koja ih je osudila na smrt raspala se za sva vremena. Da su samo malo pričekali, vratili bi se kućama bez ogrebotine. Ali, Mate nije bio od onih koji čekaju. Ne postaje se junakom čekajući.


Svi brodovi za počast

MAte BrničevićMate je imao stariju sestru koja je bila gluhonijema. Imao je i dva brata koji su se nakon njegove smrti odselili u Ameriku i više nikad nisu došli u Hrvatsku. Imao je i još jednoga brata koji se nije ženio, tako da je njihova kuća zamrla, ništa od roda njegovih Brničevića nije ovde ostalo. A imali su veliko polje, svi mirisi ovega svita mogli su se ćutit u njihovoj konobi – tiho će teta Bose.

Njezin djed i Matin otac su braća. No, Matina majka Matija u njezinim sjećanjima ipak ima posebno mjesto.

– Uvik me je sa sobon vodila u pašu. A kad bi prolazili pored groblja, uvik bi stala kraj spomenika njenome Mati i naricala. Te slike ne mogu izblidit – Bose će, a za koji će mjesec napuniti 87. godinu, kao da je jučer bilo.

Kad su Matine kosti prenosili na rodnu grudu, svi jesenički brodovi, a bilo ih je više od 30, izašli su na more u čast junaku. Takvoga sprovoda Jesenice više nikad neće vidjeti. A teško da će i takvoga junaka ponovno dati.

– Kad san mu zadnji put za Mrtvi dan išla stavit ružu, jedan mi je sa strane dobacija da šta radin, da šta mećen cviće čoviku koji je poginija za tuđu državu. Ne znan jesan li ikad išta strašnije čula – krsti se naša sugovornica.

Bosiljka Ercegović poživjela je dovoljno dugo da se svakog zla nagleda. Ali većeg zla od zatiranja nečijega imena i simena nema. Zato nas je, veli, i primila u svoj dom na Oriju, da se zna kako Mate Brničević nije bio nitko i ništa, i da će zauvijek biti za dvije glave veći od svih onih koji se prema njemu kao da ga nikad nije bilo ponašaju.

Povezani članci

Who's Online

We have 157 guests and one member online

  • admin