Zašto ne volim Facebook?!

fejsbukerInspirirana člankom gospodina Radoslava Dejanovića sam odlučila napisati nekoliko redaka. Što se tiče članka na koji se pozivam, pročitala sam ga i mislim da je vrlo kvalitetno napisan i sročen te poštujem njegovo mišljenje. Međutim, ja mislim o Facebook pošasti nešto sasvim drugo. U hipu nadahnuća možda nešto napišem nespretno ili nepotpuno, ali poruka će vam biti jasna. Imam profil na Facebooku već dosta dugo, ali mogu na prste izbrojati pute kada sam svoj profil otvorila, a aktivirala sam ga na poziv prijateljice neznajući tada uopće o čemu se radi i kakve razmjere će poprimiti ...

Zašto ne volim Facebook?!

Piše: Nikolina Radmilo

facebookFacebook je u teoriji vrlo dobro osmišljen program (ili što već jest) jer, ako se ne varam, je prvotno bio namijenjen studentima za brzu razmjenu materijala i iskustava sa ispita, no neplanski je postao planetarno popularan. Nitko to nije uspio ni predvidjeti, ali mi već sada imamo pojedince koji sebe zovu "Facebook generacijom".

Moram priznati da mi se to čini, ma što ja inače mislila o tom, vrlo preciznim i točnim nadimkom. Ja sam koristila nekoliko puta Facebook i to isključivo zbog studentskih potreba, a profil mi je siromašniji od crkvenog miša, točnije, osim fotografije zbog prepoznavanja na njemu nema ništa privatno.

Jedan od razloga zašto ne volim Facebook je potreba za privatnošću. To je moderno priznato i legalano voajerstvo. Ne sviđa mi se pomisao da moje osobne fotografije budu svima dostupne i van moje kontrole. Još sam nesklonija ideji da preko Facebooka nekoga zamolim za uslugu jer se ježim od pomisli da za to znaju svi, meni znani i neznani.

robFasciniraju me ljudi koji provode sate i sate sjedeći za 'bokunon kašete' spojene na struju i neki odašiljač izgrađujući svoj profil, umjesto da kroz ljudsku interakciju izgrađuju sebe kao ljudsko biće.

Posebno ističem nevjerojatnu potrebu ljudi da kažu što u bilo kojem trenutku života rade. Najjači su mi oni koji naglase da na dva ili tri dana idu negdje pa usput pošalju pozivnicu potencijalnom lopovu. Nitko ne sumnja da su mu prijatelji kriminalci, ali za prijatelje prijatelja ne možemo garantirati.

Nadalje me zanima je li itko od stalnih korisnika i izgrađivača osobnog profila pročitao da vlasnik uzima sebi za pravo koristiti sve što vi stavite na Facebook, ma koliko mislili da ste to zaštitili?! Jasno stoji da bilo koji privatni podatak ili fotografiju mogu kopirati i distribuirati prema svojoj volji bez posebne dozvole i uopće vašeg znanja.

Čini mi se da današnja potreba učlanjivanja u razne fan klubove i ostale bedastoće gdje se izjašnjavaju da su addicted to..., kao da je to nešto po život važno, poprimilo razmjere epidemije upravo zahvaljujući Facebooku.

Gube se sati, dani, ostavljajući poruke na tuđim wallpaperima, umjesto da se na suncu uživa šetajući s tim istim prijateljima i razgovarajući o zanimljivim temama. Ali ne, puno je ljepše sjediti u sobi, buljiti u ekran, lupati po tipkovnici te kržljati i fizički i socijalno.

Facebook je postigao kontraefekt. Umjesto da su ljudi bliži jedan drugome, da lakše komuniciraju i više se viđaju, oni se postupno udaljuju i pišući besmislice izgrađuju odnose.

Slažem se da postoje puno bolji oblici zabave od opijanja do besvijesti, ali mislim da nije rješenje u surfanju ili fejsbukanju do besvijesti. Jednostavno mislim da treba, ako nikako drukčije, interveniranjem, vratiti izlete, piknike, zajednička roštiljanja i slične stvari.

povratak

Razumijem zašto jedan stanovnik New Yorka, 'životareći' na 115. katu nebodera u 40 kvadratnih metara, izgubljen među milijunima ljudi gdje ne vidi ni sunca ni mjeseca, ima potrebu tražiti prijatelje po Internetu, ali zato barem mi ne moramo!

Dokle god djeca imaju dvorište ispred kuće ili igralište pokraj doma ne moraju postati robovi računala. A mi, veliki, umjesto da otkrivamo bijeli svijet, upoznajmo najprije vlastiti grad, selo gdje živimo, pa krenimo dalje, ne tipkajući, već koračajući.



Nikolina Radmilo
 

Povezani članci

Who's Online

We have 257 guests and no members online