Vinko Vuković: Zašto bih se sramio?

hajduk, poljudvinko vukovićZašto bih se sramio? Nisam se sramio ni kad sam se kao desetogodišnjak doslovno upišao na zapadnoj tribini dok je Velež u Mostar odnosio dva boda, niti kad sam dvije godine ranije plakao poput elementarne nepogode nakon što me pogodila neodmotana rola papira i umalo mi rame odvalila. Zašto bih se sramio? Nisam se sramio ni kad je Tomislav Ivić, lik iz očeve mi uspavanke, pobjegao u Porto i ostavio klub na cjedilu, niti kad se Ivica Šurjak, jedanaestica sa svih mojih bijelih majica, vratio u klub kako bi ostao na pojilu ... Stvarno, zašto bih se sramio? Nikad se, otkako me otac 1980. prvi put odveo na utakmicu nisam sramio što sam hajdukovac. Sve do nedjelje navečer, piše neizlječivi Hajdukovac Vinko Vuković ...


ZAŠTO BIH SE SRAMIO?

Piše: Vinko Vuković
Izvor: Slobodna Dalmacija

Zašto bih se sramio? Nisam se sramio ni kad je Boro Primorac protiv HSV-a penal promašio, ni kad je suzavac iza transparenta Torcida Duće prokljuvao.

Torcida

Zašto bih se sramio? Nisam se sramio ni kad sam pred zahodom Marjan expressa na tugaljivim povratcima iz Zagreba spavao, niti kad sam nedavno ispred Podgorice od straha bio sasvim odrvenio.

Zašto bih se sramio? Nisam se sramio ni kad su 'bijeli' u Rijeci puštali Ligu prvaka protiv Panathinaikosa, niti kad su kupovali prvenstvo u Varaždinu kontra Varteksa.

Zašto bih se sramio? Nisam se sramio ni kad sam vjerovao da Branko Grgić zaista može promijeniti moju predodžbu o svijetu, niti nakon što su me upitali zašto voliš advokata Matu.

Zašto bih se sramio? Nisam se sramio ni kad su zvijeri rastjerale '79. godište, niti kad su Tudor i Leko na tribini završili da bi Pači, Aliaju, Bisakuu i sličnima prepustili igralište.

Zašto bih se sramio? Nisam se sramio ni kad je Slaven Bilić ugovor s vragom sklopio, niti kad je Grgić svečanu ložu zločinačkoj organizaciji otvorio.

Zašto bih se sramio? Nisam se sramio ni kad se Rosso iz Izraela vratio, niti kad je karate kid ministar sve pogledom strijeljao.

Zašto bih se sramio? Nisam se sramio ni kad sam čuo da se Nadan Vidošević kandidira za Mesića, niti kad sam vidio Vinka Brkana kako sjedi nasuprot Vedrana Rožića.

Zašto bih se sramio? Nisam se sramio ni nakon što sam ostao među rijetkima koji misle da je Andrić igračina, niti kad sam se uvjerio da je Skoko karakterna splačina.

Zašto bih se sramio? Nisam se sramio ni kad je u predsjedničku fotelju sjeo neandertalac, niti kad sam shvatio da će Hajduk i nakon pretvorbe ostati trgovački lanac.

Zašto bih se sramio? Ni kad su krafne poletjele sa 'sjevera' nisam se sramio, niti što sam se s tim novim 'crvenim Peristilom' ponosio.

Stvarno, zašto bih se sramio? Nikad se, otkako me otac 1980. prvi put odveo na utakmicu nisam sramio što sam hajdukovac. Sve do nedjelje navečer. Ne zbog poraza i 14. mjesta na ljestvici, niti zbog ljudi kojima radno vrijeme počinje iza ponoći, a poslove, umjesto uz kavu, sklapaju uz viski.

Ne, sramio sam se zbog jedne razbijene glave, zbog jednog ugroženog života. Sramio sam se i sramim se što navijam za isti klub kao i oni koji bejzbol palicom nasrću na one koje je otac također nekoć davno prvi put odveo na utakmicu i kojima je jedini 'grijeh' što su se do stadiona uputili krivom stranom auto-ceste.

Zašto bih se sramio?

Zato što sam sada dovoljno zreo za sram.

 

Povezani članci

Who's Online

We have 161 guests and no members online