DUGI RAT

Ljepše mjesto ćete možda i naći, naći ćete sigurno i čistije. I umivenije. I skladnije. I sunčanije. I kišovitije. I povijesno podobnije. I politički sposobnije. Ali bolje - teško! Omiš, da nastavimo u subjektivnom tonu, jednostavno ima sve. Ničega previše, a svega dovoljno. Fali mu tek malo... pameti. Ups, pardon, to nismo mi rekli, nego neki od naših sugovornika koji su Omiš, da ‘prostite, usporedili, s hrvatskim misicama. Pogled, kažu, s njega ne možeš odvojiti, ali kad progovori, čarolija u trenu prestane. A jezik kojim Omiš ljeti govori uglavnom je češki ...

OMIŠ

Omiš - zeleno-modri raj za turiste

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Foto: Ante Čizmić / Cropix i drugi
Izvor: Slobodna Dalmacija

A jezik kojim Omiš ljeti govori uglavnom je češki. A češki jezik, zna se, od svega najviše voli sladoled. Škrinje sa zmrzlinama poput svijetlećih stećaka razbacane su po čitavome gradu preprečujući put gostima koji tijekom sedmodnevnog ljetovanja u sebe ubace toliku količinu mlijeka u prahu i emulgatora da bi im i omanja tvornica skorupa pozavidjela.

Ljeti se govori Češki

Na sladoledu je, a to će vam reći svaki ugostitelj, i najveća zarada, no to nipošto ne znači da i restorani ne dođu na svoje. Tijekom našega đira od “mosta do mula” slobodan stol bilo je nemoguće pronaći. Ali nismo žalili jer muzika ljeta - a ugodniju muziku, neka izvinu klapaši, od grebanja peruna po pjatima teško je pronaći - i nas je ponijela, pa smo, vođeni sigurnom rukom našeg domaćina Darka Kovačića, pošli “Kod Marina”. A tamo, samo što nas nisu izbacili.

Posla je, naime, toliko da im razgovor s novinarima, a to znači ni reklama, ne treba. Među nama govoreći, “Marinu” reklama stvarno ne treba s obzirom na to da je riječ o najstarijoj omiškoj konobi, otvorenoj 1969. godine, u kojoj nema tko nije bio i tko se barem gavuna u maslinovu ulju nije nasupao.

- Devedeset posto gostiju su nam stranci i, ka šta vidite, zadovoljni su - bilo je sve što nam je, među dvije riblje ture, uspjela reći gazdarica Sanja Vušković prepuštajući fotografiranje svojoj kćerki Emiliji.

A stranci u Omišu uistinu imaju što vidjeti. Čudesniji grad, s ponosom ističe Kovačić, teško će na Jadranu pronaći.

- Isprid nas je more, čisto ka suza. Velika pješčana plaža nalazi se praktično u centru grada, a imamo i jedan od najuređenijih kampova u Hrvatskoj. Kanjon Cetine je, pak, posebna priča. Nema turista koji nije ostao zadivljen njegovom ljepotom, baš kao ni jedinstvenom atmosferom Radmanovih mlinica. A tu su i planine kao vrhunski izazov slobodnim penjačima - nabraja Kovačić, koji kao direktor Ureda turističke zajednice zna o čemu govori.

Srpanj je, što se sezone tiče, ipak podbacio jer je gostiju bilo pet posto manje nego rekordne 2011. godine. No, kolovoz će, kako sada stvari stoje, taj manjak nadoknaditi.

- Trenutačno se na omiškoj rivijeri odmara 7000 gostiju, a na godišnjoj razini bude ih 90.000 s prosječno ostvarenih 600.000 noćenja. Čeha je 40 posto, dok je, recimo, Nijemaca tek 18 posto, a prije rata ih je bilo 80 posto - iznosi brojke Kovačić.

Cetinom se, da navedemo još jednu brojku, ljeti spusti više od 200.000 raftera, iako bi, smatra naš sugovornik, u taj segment turističke ponude trebalo uvesti znatno više reda.

Svi vole rafting

- Upravljanje kanjonom nam je najveći problem jer se tu miješaju ingerencije Hrvatskih voda, Hrvatskih šuma, Županije i Grada. Stoga neću pogriješiti ako kažem da na Cetini vlada anarhija, te da bismo kanjon morali još bolje iskoristiti - zaključuje Kovačić.

S njime se, međutim, barem kada je o uspjehu ovogodišnje sezone riječ, ne slaže Zsuzsanna Rogošić. Mlada Mađarica zaljubila se prije 13 godina ne samo u Omiš, nego i u jednog Omišanina, te danas radi kao turistički vodič i najbolje osjeća puls sezone.

- Pustite vi što vam govore, gostiju je, u odnosu na prošlo ljeto, manje barem dvadeset posto! A i oni što dolaze traže sve jeftiniji smještaj - uvjerava popularna Žuži.

Od gradskih atrakcija rafting im je najzanimljiviji, no nađe se i onih koji požele čuti koju o rimskom naselju Oneumu, ili o slavnim Kačićima, knezovima od kojih su u 12. i 13. stoljeću i Mlečani strepjeli.

Ili o crkvi svetog Petra što na Priku stoji od 1074. godine, a većina ih se popne i do Mirabelle, te Fortice, gusarskih utvrda koje svoju povijest same pričaju.

A pokoji svrati i do Branka Radobolje, koji na Fošalu, središnjoj omiškoj ulici, već godinama crta realistične portrete.

- A šta ja znan koliko san ih dosad nacrta, više od iljadu sigurno - veli Branko, dok olovkom na papiru stvara odraz još jednog nasmiješenog lica.

A drukčijih i ne bi trebalo biti. Jer Omiš vam je grad kao nacrtan. Boljega u Dalmaciji nećete naći.

Prometni kolaps

Gužva na prigradskim prometnicama ljeti je najveći omiški problem. Prometni čep i kilometarske kolone u smjeru Dugoga Rata već su odavno postali dio turističke ponude.

U samome gradu, pak, mnogima oči bodu “đinđe”, odnosno kineska svaštarija kojom je prekriven i dobar dio fasada staroga grada.