DUGI RAT

Hrvatska je na najboljem putu da postane zemlja u kojoj će uvezena radna snaga živjeti u svojim getima, ne uklapajući se u ovdašnje društvo i njegove tokove. Vodeći stručnjaci za migracije kažu da vlada nije donijela odgovarajuće programe i propise za integraciju ekonomskih migranata iako je jasno da gospodarstvo bez stranaca u nekoliko sektora, poput građevine, prijevoza i turizma, više ne može funkcionirati. Novi radnici sada dolaze preko specijaliziranih agencija, ali ne može se reći kako postoji neka osmišljena politika useljavanja.
Do sada su se integracijske mjere i akcijski planovi donosili i bili namijenjeni azilantima, odnosno osobama pod međunarodnom zaštitom, pri čemu nije bilo i ciljanih mjera za kategoriju stranih radnika. To i nije čudno s obzirom da su inozemni radnici uglavnom bili ljudi iz regije koji su slične kulture i jezika, piše Dubravko Grakalić na stranicama Indexa.
Točka prave integracije je svladavanje jezika, bez obzira gdje rade, što bi izbjeglo stvaranje paralelnih društava i probleme kakve vidimo da postoje u zemljama Europe. Trenutačno nijedna politička stranka u hrvata ne govori o tome iako teoretiziraju o svim mogućim temama.

Numerolozi će svakako imati nešto za reći o današnjem danu, no broj dana koliko traje rat u Ukrajini samo je još jedan podsjetnik na to da se na prostoru Europe i dalje vodi najveći rat još od Drugog svjetskog rata te da će uskoro ući i u treću godinu, pošto ne izgleda da bi se mir mogao pronaći do 24. veljače 2024.
Danas je također i zimski solsticij, najkraći dan u godinI, no dani na fronti doimaju se jako dugi jer dok ostatku svijeta već djeluju pomalo monotoni, bez nekih "velikih događanja", u rovovima istočne i južne Ukrajine svakog dana se masovno gine u tragediji kojoj se ne nazire kraj.
Kremlj je rekao da trenutno nema temelja za razgovore između Rusije i Ukrajine jer nijedan od preduvjeta nije uspostavljen. Glasnogovornik Kremlja, Dmitrij Peskov, rekao je da se Ukrajina povukla iz pregovaračkog procesa 2022. godine "na inzistiranje Britanije" te da je Britanija "zabranila" pregovore s Rusijom. Ukrajina pak ističe da se mir može temeljiti samo na potpunom povlačenju ruskih snaga sa svih teritorija koje je zauzela od početka rata u veljači 2022.
Unatoč pokušajima da se pokaže jedinstvo tijekom rata s Rusijom, znakovi neslaganja između generala Zalužnog i predsjednika Zelenskog vidljivi su tjednima, što je potaknulo nagađanja domaćih medija da bi zapovjednik vojske mogao biti smijenjen. Velika većina Ukrajinaca ne bi podržala smjenu Valerija Zalužnog s mjesta šefa oružanih snaga, pokazala je anketa koju je u srijedu proveo Kijevski međunarodni institut za sociologiju (KIIS).
Na sjevernom dijelu bojišnice kod Bakhmuta/Artemovska, ruske snaga nastavljaju napredovanje kod Bohdanivke, napredujući uz željezničku prugu i autocestu O0506. Mogući gubitak ovog mjesta ugrozit će jedan od pravaca opskrbe ukrajinskih snaga u mjestu Ivanivske(Krasnoe) i ukrajinskih snaga kod Klishchiivke a na pravcu prema Chasiv Yaru ruske snagu bile bi na prilazu naselju Kalinina...

Što reći kada pročitamo priopćenje Ureda Europskog javnog tužitelja oko slučaja Plenkovićeve omiljene ministrice Gabrijele Žalac (plaćanje njenih privatnih troškova u ugostiteljskim objektima kao trošak ministričine reprezentacije u službene svrhe)? Za razliku od kakvog načelnika male općine koji neke stvari i može zamuljati - kod  ministarstva ili europskog novca to nema šanse. Čim trošite znate da će to ostati negdje zapisano. U pitanju je ili totalna glupost ili totalna bahatost.
Tu dolazimo do suštine priče - u zemlji u kojoj na politički vrh dolazite ne znanjem nego političkim vezama, u zemlji gdje temeljem bahatluka prema podređenima i servilnosti prema nadređenima postajete ministar, župan, član predsjedništva stranke ili državni tajnik - upravo u takvom političkom modelu će se ovo besprizorno trošenje javnog novca cijeniti.
Vrhu naše političke kaste sposobnost znači s plaćom od 2.000 eura steći kuću, sposobnost znači putem javne nabave naručiti auto koji je oličenje dječačkih snova, sposobnost je uz tanki doktorat dobiti zvanje na fakultetu, a uz tri tečaja jezika mjesto veleposlanika. To su vrijednosti koje u Hrvatskoj vladaju.
U takvom društvu koje cijeni lažne vrijednosti lažnih, šupljih veličina kakvi su naši mnogi smijenjeni ministri, takvo društvo upravo će cijeniti one koji svoj status kupuju u kafani, plaćajući račune službenim karticama, sa službenih računa.
A na vrhu svega toga u Hrvatskoj smiješi se samo jedan - Andrej Plenković. On je taj koji postavlja korumpirane ministre. On je taj koji odobrava državne tajnike. On je taj koji predlaže direktore državnih firmi koji se umjesto svojim poslom bave divljom gradnjom.
U kancelarskom modelu vladanja koji imamo u Hrvatskoj premijer posredno ili neposredno imenuje ili odlučuje o položajima stotina ljudi. A s obzirom na to kakve je postavio, kada se bude pisala povijest ove države, razdoblje vladanja Andreja Plenkovića će se zvati razdoblje kokošara.
Ovo što čitamo, a vjerujte, samo je zagreblo površinu, ovo trošenje javnog novca na ćevape, pljeskavice i vinčinu ne zaslužuje nikakav drugi naziv nego kokošarenje, najniži, najprimitivniji oblik zloporabe javnog novca. A iza svih tih ljudi stoji onaj tko ih je učinio jakima i moćnima - naš dragi premijer, nepogrešivi Andrej Plenković, onaj s radarima. Andrej Plenković - vladar svih kokošara.

Piše: Goran Vojković / Index.hr

"Ekonomska migracija je tema kojom se politika uopće ne bavi. Hrvatska, činjenica je, treba strane radnike. Hrvati odlaze u bogatije države Europske unije. Bi li ih odlazilo manje da je razvojna politika u Hrvatskoj bila bolja i da smo pametnije iskoristili sve izgubljene godine – bi. No imamo ono što imamo. Izgubili smo previše godina, a ljudima se ne provodi život čekajući.... Nekoliko stotina tisuća stranih radnika je puno. Oni su već promijenili sliku Hrvatske, a i dalje će je mijenjati. Migracije su, uostalom, prirodan proces. Hrvati valjda to najbolje znaju, jedna smo od nacija s najvećom dijasporom u svijetu. Pitanja na koja politika šuti su – što želimo od tih stranih radnika; kako ćemo ih integrirati; kako ćemo stvoriti uvjete da sutra Hrvatsku počnu smatrati svojom domovinom?"

Pročitajte izvrstan članak Gorana Vojkovića.

Mala nužda u javnim zahodima u Splitu košta pola eura, a nešto je skuplja ako je obavite po Smojinom spomeniku na Matejuški - tada košta 15 dana zatvora. Tu je cijenu - koja se čini razumna i nadati se da će postati standard i za eventualna slična ponašanja u budućnosti - odredila sutkinja Općinskog prekršajnog suda u Splitu, nakon što joj je u sudnicu doveden 27-godišnji Splićanin K.T. koji je 01.11. urinirao po Smojinom spomeniku.
Osim sutkinje, valja pohvaliti i splitsku policiju, jer je počinitelja uspjela identificirati, locirati i privesti u roku od samo 24 sata nakon događaja, u čemu joj je pomogla snimka objavljena na društvenim mrežama.
O tom stanju svijesti govori i motiv počinitelja: prema vlastitom priznanju, po Smojinom spomeniku je urinirao kako bi se našalio sa svojom djevojkom koja - obožava Smoju ...

Povijest je, kažu, učiteljica života, no ljudi su loši učenici, jer da je ljudski rod išta naučio iz svoje povijesti, znao bi da ratovi nikada nisu rješenje. No nakon što je u klaonicama Prvog i Drugog svjetskog rata, prema procjenama, poginulo oko sto milijuna ljudi, cijeli svijet sada "veselo" juri i prema - trećem svjetskom ratu. Potvrdio je to i Boris Pistorius, njemački ministar obrane (iz tragično pogubljene i nesposobne vlade "semafor" koalicije, op.ur.), koji je šokirao i Njemačku i Europu izjavom da se "moramo naviknuti na ideju da bi u Europi mogla postojati prijetnja ratom, što znači da moramo postati sposobni za rat...".
U svojoj ratničkoj retorici Pistorius je očito zaboravio da već gotovo dvije godine bjesni rat u Ukrajini. Koji je u zapećak potjerao ovaj novi na Bliskom istoku. No dok političari gorljivo najavljuju nove ratove, industrija oružja zadovoljno trlja ruke, a tisuće nevinih civila, stotine djece, svakodnevno ginu, od Ukrajine preko Sudana, Eritreje, Jemena do Izraela i Gaze dokazujući još jednom da su ljudi samo dobri — samouništavatelji, piše Ivana Jakelić na stranicama Večernjeg lista.

"Ljudi, samo da vas podsjetim. Ne morate u svakom ratu imati svog favorita za kog navijate. Nije to sport. Tu nema pravila, sudaca, ferpleja, jednakih uvjeta za obje ekipe ... Tu se gine, tu stradaju i oni koji ne žele da sudjeluju. I nije sve onako kako gledate na vašem TV-u. I nisu jedni dobri a drugi loši. Svi imaju svoje loše i svoje dobre. Navijajte za mir, za prekid rata, da prestanu ljudi ginuti, a ne da 'naši' pobiju 'njihove'!"

- Branko Đurić Đuro

Joško Marušić o najpoznatijem Dalmatincu...

Rat u Ukrajini i dalje traje, ali tijekom zadnja tri dana definitivno ga je zasjenio novi sukob koji je tijekom vikenda buknuo između Hamasa i Izraela.
Izrael i Hamas već su više puta ratovali otkako ova palestinska frakcija kontrolira Pojas Gaze. No, subotnji iznenadni masovni napad Hamasa na Izrael ne izgleda kao prethodne eskalacije, izgleda kao nešto veće. Hamasovi borci probili su sramotni zid koji je godinama držao Pojas Gaze u teškoj fizičkoj blokadi i upali su na izraelski teritorij. Od tamo stižu vijesti i o masakriranju izraelskih civila.
Je li ovo početak rata protiv Izraela u koji bi mogao ući i Hezbollah - jedina vojna snaga koja je porazila Izrael u direktnoj borbi? Izgleda ipak da nije. Prije da je samoubilački teroristički čin Hamasa.
IDF, izraelska vojska, u ponedejljak izvještava da je ponovno uspostavila kontrolu nad svojim zajednicama u blizini Gaze. Vojska je priznala da su neki palestinski naoružani napadači još uvijek na izraelskom teritoriju. Hamas je tijekom vikenda oteo na desetke Izraelaca, uključujući i djecu tijekom oružane invazije.
Yoav Gallant, izraelski ministar obrane, objavio je da Izrael kreće u "totalnu opsadu" Gaze.
- "Nema struje, nema hrane, nema vode, nema goriva" - rekao je Gallant. Više od 2 milijuna stanovnika sad se suočava s nestašicom vode i struje, kao i nedostatkom lijekova...

Nastavljena je bizarna HDZ-ova parada Splitom i okolicom, svečanom ceremonijom predizbornog potpisivanja ugovora oko probijanja tunela kroz Kozjak. Tu je glavnu ulogu imao ministar prometa Oleg Butković, čovjek koji ministarsku fotelju grije već punih sedam godina. I koji je još prije sedam godina izjavio da je brza cesta od Splita do Omiša 'apsolutni nacionalni prioritet'.
- "Brza cesta je jedini projekt koji će u potpunosti biti financiran od strane EU fondova. U prometnom smislu to je najvažniji projekt nakon Pelješkog mosta i ima apsolutnu podršku" - kazat će Butković sedam dugih godina kasnije ponovno licitirajući godinama njenog dovršetka.
U međuvremenu smo svjedočili da su se diljem zemlje započele i završile graditi brojne brze ceste i autoceste - pa, evo, i astronomski skupa obilaznica Butkovićevog sela Novi Vinodolski - a baš prošlog tjedna svjedočili smo da je upravo ministar na državu preuzeo i gradnju jedne avenije usred Zagreba.
Za svo to vrijeme u Splitu i okolici, prometno uvjerljivo najzagušenijoj u Hrvatskoj, još uvijek nismo vidjeli ni metar novog asfalta. Apsolutna sramota.
Tunel Kozjak, naravno, zgodan je i koristan projekt, ali je na listi prioriteta uvjerljivo posljednji valjda svima osim Anti Sanaderu, koji će kraće stizati od Kaštela do svoga sela.
A čak i takav projekt poprilično je kljast: cesta prema Kozjaku imat će samo tri trake i izgledat će identično kao ona desetljećima nedovršena prometnica između Solina i Klisa. Ubojito.