Nek’ ih Prva voda nosi

Usvajanjem izmjena Prostornog plana i ukidanjem obaveze izrade PPPPO-a na Marjanu bi se omogućila izgradnja koju su građani bili spriječili, a od toga bi mogla profitirati dvojica kandidata za gradonačelnika Splita. O postojanju građevinske zone na Prvoj vodi građani su saznali 2011., kad je Željko Kerum, odnosno njegova današnja supruga Fani, namjerio graditi ugostiteljski objekt u Park-šumi Marjan, gdje su kupili nekoliko privatnih parcela koje su izmjenama GUP-a iz 2005. prenamijenjene u građevinske. Među parcelama koje su proglašene građevinskima jedna pripada obitelji Daniele Marasović Krstulović, supruge gradonačelničkog kandidata Andre Krstulovića Opare (HDZ). Stoga i ne čudi što je tadašnji gradski vijećnik Krstulović Opara glasao za izmjene GUP-a. Tim je izmjenama, pretvaranjem dijela zemljišta u građevinsko, započelo novo nagrizanje Marjana, piše Mašenjka Bačić na stranicama portala Novosti.
 

Viktor Ivančić: Mediji služe pasivizaciji publike

- "Autoritarni režimi ranije su se služili direktnom političkom cenzurom, a danas su u igri druge tehnike, ponajprije manipulacija. Više nema potrebe stornirati objavu neugodnih vijesti, nego će se uz takvu vijest plasirati još devet potpunih gluposti, ne bi li se na taj način zaslijepili čitatelji. Temeljna funkcija medija je pasivizacija publike. Oni žele uvjeriti prosječnoga čovjeka kako ne može učiniti ništa da promijeni svoj vlastiti položaj, a kamoli da mijenja stvari oko sebe ili sudjeluje u donošenju odluka.. Ovdje je jedina konstanta konvertitstvo. Stvarni trijumf nacionalizma na ovim prostorima nisu osigurali uvjereni nacionalisti, već ljudske armije koje su poslušno i šutke marširale iza zastave koja se tog trenutka razvila. Oportunizam je ovdje temeljna politička energija..", govori u intervjuu novinar Viktor Ivančić o hrvatskim i globalnim, neprofitnim i "mainstream" medijima te o politici. Ivančić, danas kolumnist Novosti i Peščanika nekad je bio jedan od pokretača – zajedno s Borisom Dežulovićem i Predragom Lucićem – Ferala koji je u Hrvatskoj tijekom 1990-ih bio jedini tračak svijetla slobodnog novinarstva koji se opirao nacionalizmu u Hrvatskoj i čitavoj regiji.
 

Umro je Marko Veselica

U 81. godini života umro je Marko Veselica, ekonomist i političar poznat kao "hrvatski Mandela", bivši čelnik HDS-a i HKDU-a. Preminuo je u zagrebačkoj bolnici nakon duge i teške bolesti. Rođen je 9. siječnja 1936. u Glavicama kod Sinja. Potječe iz partizanske obitelji. Gimnaziju je završio u Sinju, a ekonomiju je diplomirao i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu. Godine 1967. postao je docent na Ekonomskom fakultetu. Marko Veselica je bio jedan od istaknutih sudionika Hrvatskog proljeća, nacionalnog pokreta kojim su se tražila veća prava za Hrvatsku unutar tadašnje Jugoslavije. Bio je poznat po svojim govorima i člancima. Njegove teze bile su da je Hrvatska u ekonomskom pogledu opljačkana, zalagao se za tržišnu ekonomiju u okvirima socijalizma, a u političkom pogledu za više samostalnosti i državnosti Hrvatske. Nakon sloma tog pokreta, Veselica sljedećih osamnaest godina provodi po suđenjima, u jugoslavenskim zatvorima i u potpunoj izolaciji od javnosti, te su ga s pravom prozvali "hrvatski Mandela". "Hrvatsko pitanje – smrtonosna bolest Jugoslavije", bio je naslov intervjua što ga je Veselica dao njemačkom tjedniku Der Spiegel 1980. godine. Tadašnje komunističke vlasti su ga pod optužbom da lažno predstavlja političku situaciju u bivšoj Jugoslaviji osudile na 11 godina zatvora (koje su kasnije smanjene na sedam). Napisao je desetak knjiga. Među ostalima "Zov savjesti iz hrvatskog Sibira", "The Croatian national question - Yugoslavia’s Achilles’ heel" i "Moja hrvatska sudbina: uznički dnevnik". Krajem 1980-ih sudjelovao je u osnivanju HDZ-a, štoviše, Marko Veselica je pravi inicijator osnivanja HDZ-a i bio je motor okupljanja na Plešivici u kleti Ante Ledića kad se dogovaralo osnivanje stranke. Prema Veseličinim riječima, Franjo Tuđman se nije poslije ponio korektno, nego je s Vladimirom Šeksom organizirao tajnu osnivačku skupštinu u baraci na Jarunu da bi uklonio Veselicu iz upravljačkih tijela u HDZ-u, što mu je Veselica poslije oprostio. Kasnije je Veselica osnovao HDS, zajedno s bratom Vladom i Ivanom Gabelicom, a potom osniva i HKDU. Bio je zastupnik u Hrvatskog saboru od 1995. do 2000. godine.
 

Talibanija

Poput "bronhija" je došao odlazak Ivana Đikića iz Hrvatske premijeru Andreju Plenkoviću i njegovoj sljedbi. Odstrelom Ivana Đikića premijer Andrej Plenković visoko je podigao ljestvicu, jer je u zemlji Hrvatskoj preostalo tek par tako vrijednih "skalpova" na raspolaganju. Neumitna biologija nedavno je odnijela i Predraga Matvejevića, profesora, pisca, publicista, poliglota, jednog od posljednjih angažiranih europskih intelektualaca ovog doba. Vijest o njegovoj smrt Hrvatska televizija objavila je u 36. minuti Dnevnika u skraćenom prilogu o smrti pisca koji je "napisao mnogo knjiga".. "Toj maloj, tijesnoj i vlažnoj kulturi umro je tek pisac pravomoćno osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu zbog uvrede Mile Pešorde", napisao je tom prigodom Boris Dežulović. Da, ovo ovdje je kultura Mile Pešorde a ne Predraga Matvejevića, ovo ovdje je znanost Pave Barišića a ne Ivana Đikića, ovo ovdje je teatar Božidara Alića a ne Rade Šerbedžije, ovo ovdje je novinarstvo Velimira Bujanca a ne Mirjane Rakić, ovo ovdje su ljudska prava Ladislava Ilčića a ne Zorana Pusića, ovo ovdje su filmovi Jakova Sedlara a ne Hrvoja Hribara, ovdje je heroina Željka Markić a ne Ankica Lepej.. I što bi u toj i takvoj talibaniji koja u zatvor šalje potencijalne nobelovce, a kao zjenicu oka svoga čuva (auto)plagijatore, mogao raditi Ivan Đikić? Čekati da mu, baš kao Matvejeviću, poštanski sandučić izbuše s dva metka i ukrase natpisom "crveni fašist"? Ili se upitati: Je li biti izdajnik u takvoj zemlji i takvom sistemu najmanje što može i mora učiniti svaki moralan i častan čovjek?

Branko Mijić  na stranicama Novog Lista
 

(Ne) Idu ministri rado u vojnike..

Iz redova vladajućih ne prestaju stizati paušalni razlozi zbog kojih bi za hrvatsku mladež bilo dobro ponovno uvođenje obveznog vojnog roka. Prvi u rat idu najhrabriji i najodlučniji od nas, a to su ministri i saborski zastupnici. Andrej Plenković, premijer Vlade koja uvodi obvezno služenje vojnog roka jer "mladi ne smiju zaboraviti Domovinski rat", nije služio vojni rok zbog anemije, a velika dioptrija spriječila je ipredsjednika Sabora Božu Petrova u služenju vojnog roka. I neki ministri nisu služili vojni rok, a sutra bi gorljivo slali druge u vojsku. Kao i Petrova, kratkovidnost je, izgleda, pokosila i Mostova ministra Antu Šprlju. Ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković služio je vojni rok civilno devet mjeseci 2002. pomažući u domu za nezbrinutu djecu u Novom Vinodolskom. Ni Plenkovićev najbliži suradnik Davor Ivo Stier, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova, nije služio vojni rok. Rodio se u Argentini, a prema tamošnjim zakonima izgleda nije ni trebao služiti vojsku. Ministar rada i mirovinskog sustava Tomislav Ćorić je bio io oslobođen služenja vojske temeljem zakona, ne nije naveo konkretne razloge. Ministar Zdravko Marić, uz jako obrazovanje i brzi uspon u karijeri, odradio je šest mjeseci vojnog roka u Požegi 2001..
 

Sto dana Plenkovićeve Vlade

U petak 27. siječnja bit će stoti radni dan Andreja Plenkovića u Uredu predsjednika Vlade. Prvih sto dana Plenkovića i njegovih ministara obilježili su porezna reforma, donošenje proračuna za 2017., dogovor sa sindikatima o povećanju plaća državnih službenika, trzavice s BiH i Srbijom, kojoj smo na nekoliko dana blokirali put u EU, afera s ministrom Pavom Barišićem, kojeg mnogi optužuju za plagiranje, i pokušaj postavljanja kuma Bože Petrova za drugog čovjeka Hrvatskih voda, a najjače je ipak odjeknulo Plenkovićevo obećanje građanima na Badnjak da će vratiti Inu u ruke hrvatskih političara. Kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno, šef HDZ-a i Vlade dodatno si je zakomplicirao život u novogodišnjem intervjuu za Večernji list, u kojem je najavio da će Inu od MOL-a kupiti novcem koji će namaknuti prodajom četvrtine HEP-a.., komentira Marko Špoljar na stranicama tportala prvih sto dana Plenkovićeve Vlade.
 

Hrvatski političari rade što hoće zato što mogu

Zašto je hrvatska politika prebukirana primjerima svemoćnih partijskih velmoža, koji ne korespondiraju s realnošću, ogrezli u moralnoj indiferentnosti? Zato što su političke strukture u Hrvatskoj pretjerano moćne. Gotovo da uživaju faraonski status. U sve se miješaju, svemu gospodare. Cijelu su državu pretvorile u slugu svojih interesa. Gotovo da nema nezavisne državne institucije, nekog autoriteta sposobnog djelovati izvan utjecaja politike. Političke se stranke ponašaju kao da je kompletna Hrvatska njihovo privatno imanje. Kako je izračunala ugledna ekcjnomistica Maruška Vizek, svaka vlast u četiri godine svog mandata u državnom i javnom sektoru zaposli dvadesetak tisuća svojih podobnika i uhljeba. A tko danas u Hrvatskoj raspolaže mogućnošću da dijeli poslove i radna mjesta, taj je car, kralj kraljeva. Svi ostali u vazalskom su odnosu. Osim toga, Hrvatska je još od Franje Tuđmana - da ne idemo u dalju prošlost i titoistički kult ličnosti - sklona ne demokratski jakim, nego autoritarno moćnim liderima. Istraživanja pokazuju da Hrvati vole čvrstu ruku, pa makar ona bila i željezna. Hrvatski političari rade što hoće zato što mogu. Zato što im se to neće osvetiti na izborima. Birači ne kažnjavaju ni debelo, sudskim optužnicama kompromitirane ljude. Politika može biti gramziva, sebična, nemoralna, pokvarena, lopovska i samoživa jer sve to nisu faktori eliminacije. Načelno nacija čezne za poštenim i socijalno osjetljivim, ali kad krene na birališta, onda stranački grofovi i partijska vlastela, mutni tipovi svih boja, snagatori, populisti i dileri lažnih obećanja žanju glasove. Zgražati se zato nad neodgovornim i tahijevskim ponašanjem hrvatskih političara ne zvuči previše ozbiljno. Svi oni imaju demokratsku legitimaciju. Oni su takvi jer je Hrvatska upravo takve i birala. A Matije Gupca ni kmetijske bune nigdje na vidiku, piše Jelena Lovrić na stranicama Jutarnjeg Lista.
 

Tri sličice iz Hrvatske

Pavo Barišić, plagijator na funkciji ministra, ne želi dati ostavku. Kaže da ništa nije učinio i da se protiv njega vodi politički progon. Ivo Jurić, ravnatelj splitske bolnice u kojoj se umire na hodnicima, ne želi dati ostavku. Kaže da bapske priče iz žutoga tiska ne komentira. Drago Davidović, direktor "Vodovoda" koji je građane Splita danima ostavio bez kapi vode, ne želi dati ostavku. Kaže da će kazati ništa i da će s javnosti komunicirati priopćenjima. Tri sličice. Tri čovjeka koje povezuju arogantna bahatost i drska povlaštenost. Pavo Barišić, Ivo Jurić i Drago Davidović. U svakoj uljuđenijoj državi parlamentarne demokracije takva bi trojica još jučer dala ostavke. Ili bi istu večer bila smijenjena. U Hrvatskoj, međutim, takve etike nema. U Hrvatskoj vrijedi naopaki moralni zakon: na stupu srama, na karnevalskoj lomači, završavaju oni koji ukazuju na prevarante, neznalice i uhljebe. Jedne pljuju, dok drugi truju..., piše Vinko Vuković na stranicama Slobodne Dalmacije.
 

Livin' La Vida Loca - 2016. u Hrvata

Godina koja je za nama u hrvatskom je društvu, politici i kulturi bila - blago rečeno - živahna godina. Bila je to godina u kojoj smo pregrmjeli tri premijera, prve izvanredne izbore, u kojoj je potpredsjednik Vlade uhvaćen s prstima u korupcijskom pekmezu, a predsjednica sa srpskim čokoladicama u torbi. Bila je to godina kulminacija konzervativno-klerikalnog osvajanja društva. Godina u kojoj je nacionalistički i klerikalni juriš na vlast doživio snažan društveni otpor, u polju politike čak i djelomičan poraz, ali je svejedno u toj ofenzivi osvojio “nove teritorije”, uključujući javnu RTV i utjecaj na školstvo. Bila je to, ukratko, godina kad smo se opet više bavili prošlošću, nego budućnošću. Po tome smo (još uvijek) tipični istočni Europljani, piše Jurica Pavičić na stranicama Jutarnjeg Lista o kakvim se, nažalost, predcivilizacijskim i pretpolitičkim pitanjima ovo društvo u 2016. bavilo.
 

Grgo Zečić: Poučan HRT

HRT odnosno "katedrala duha" uvijek će objavljivati izjave "poludjelih" svećenika, biskupa, ustaša, partizana pod egidom "demokracije", ali će zato u svojim rukama ideološki maskirati, ono što jednoj ili drugoj političkoj ili crkvenoj garnituri odgovara. Najnoviji u nizu "HRT ispada" još jednom je u rangu Twittera Donalda Trumpa. Ovaj put su u nedostatku političkog cirkusa kao blagdansku udarnu vijest priredili smrt Georgea Michaela koja je više govorila o njegovom privatnom životu, nego o njegovim uspjesima, a kamoli humanitarnom radu o kojem u isto vrijeme izvještavaju sve britanske televizije. Stavimo na stranu što je prodao preko 100 milijuna albuma u svojoj karijeri, osvojio na desetke glazbenih nagrada i bio istinska pop mega zvijezda 80-ih rame uz rame Michaelu Jacksonu, George Michael tijekom svog kratkog života pomagao je u 28 humanitarnih zaklada koje se bave raznim društvenim problemima. Nije bio samo humanitarac već i politički aktivist koji je često koristio svoje pjesme za više dobro. Michael se nije išao naslikavati okolo po brojnim bolnicama prije svakog izlaska albuma ili turneje već je u tišini pomagao. To je ono što ga čini najvećom zvijezdom. A klincima i klinkama, tinejdžerima i tinejdžericama koji ovo čitaju i žive u manjim ili većim mjestima u Lijepoj Našoj gdje ih je strah biti drugačiji počujte današnju poruku HRT-a i njihovih blagoslovljenih urednika: možete biti svjetska glazbena zvijezda i humanitarac bez premca, donirati milijune i pomoći drugima, možete govoriti milijunima ljudi u ime onih čiji se glas ne čuje ali bez obzira na sve to, ako ste bili imalo drugačiji budite sigurni da će prilog o vašoj smrti u ovoj zemlji, posebno za vrijeme blagdana biti podcrtan riječima o tome koliko ste bili drugačiji. U ovom slučaju: depresivni ovisnik o drogama i alkoholu koji je peder. Idite u miru. Bogu hvala.
 
Vijest dana je okončanje ratnih operacija u Alepu, najstarijem gradu nama poznate civilizacije. To što je legalna vlast međunarodno priznate države Sirije, što silom, što milom, vratila pod kontrolu istočni dio grada ni najmanje se ne sviđa HTV-ovu vanjskopolitičkom stručnjaku Željku Raiću. Tužnim glasom on će na početku Dnevnika "Alep je pao". Istina je da je fizički pao, jer nema niti jedne zgrade, a da nije srokana zahvaljujući raspirivanju demokracije, ali ako već nije oslobođen, što misli dobar dio čovječanstva, onda bi korektno bilo reći da je vlast vratila kontrolu nad odmetnutim dijelom Alepa. Ali, nećeš majci. HTV i državni mediji ne daju se skrenuti  "s pravoga puta" razbijanja države bez obzira na posljedice, na primjer stotine tisuća izbjeglica. Ako Raiću nije jasno što se događa, ne mora ići daleko. Može, recimo, pitati nekoga iz Katoličke crkve, a može i zamoliti za izjavu nekoga od uglednih zagrebačkih Sirijaca, pa će mu biti jasnije tko je tko u Siriji. Raić zaključuje da Sirija nema stalnu vladu i ministre, nego je po njemu prigodom Alepa prikupljena neka skupina ljudi koji sada glume dužnosnike. Ima, ima, Raiću, čak i isplaćuju mirovine na odmetnutim područjima. Način na koji HTV izvještava o Siriji pretvara se u terorizam nad zdravim mozgom. Nakon dvadeset pet godina pokušavanja da se zemlja demokratizira tužno je gledati u što se pretvara hrvatsko najtiražnije novinarstvo, ono televizijsko. Agitprop cvjeta na sve strane, jednako u unutarnjim i vanjskopolitičkim temama! - piše Antun Masle na stranicama Slobodne Dalmacije..
 
- "Ovaj sastav Ustavnog suda najveća je prijetnja nacionalnoj sigurnosti Hrvatske. On je direktna posljedica klijentelističke politike. Dajte mi primjer ijedne države u kojoj netko može biti imenovan u Ustavni sud a da ima tako težak teret sumnje da je korumpiran kao što ga ima Davorin Mlakar. To je nemoguće! Pobogu, pa Hrvatska ima ustavnog suca koji se lažno predstavljao. Sjetimo se kako je davao oprečne izjave, neposredno nakon razotkrivanja izjavio je kako je istina da se lažno predstavio kao Gordan Dolović! Dajte mi ime ijednog predsjednika ustavnog suda koji tolerira takvog suca u svom sazivu. Ni ostali članovi Ustavnog suda nisu reagirali. Vrijeme je da podnesu kolektivnu ostavku..”, kazao je u velikom intervjuu u novom broju Globusa Vlaho Orepić, ministar unutarnjih poslova, na što su reagirali i premijer Plenković koji je iskrenog Orepića jučer na sjednici Vlade ukorio, te predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović.
Ministar Vlaho Orepić je izrekao golu istinu. Prema načinu izbora sudaca  i sastavu Ustavnog suda RH lako se dade zaključiti da kriteriji izbora nisu niti etičnost (slučaj Gordana Dolovića, pardon, Davorina Mlakara) niti stručnost (slučaj Sanje Barić) već isključivo politička podobnost, odnosno bliskost jednoj od dvije političke opcije HDZ-u ili SDP-u. Ustavni sud RH kao da služi za političko uhljebljavane HDZ-ovog i SDP-ovog kadra. Ustavni sud u ovakvom sastavu jest prijetnja nacionalnoj sigurnosti Hrvatske i ne samo to on je sramota Lijepe naše!
 
U emisiji HTV "Nedjeljom u 2" ministar financija Zdravko Marić najavljuje da će "Država mladima plaćati pola rate kredita za stan". Mihovil Strujić na stranicama portala Index.hr objašnjava o čemu se ovdje uistinu radi i tko će sve to platiti. "Ne postoji niti jedan ekonomski razlog koji bi opravdao ovakvu vrstu subvencije osim da se pomogne tvrtkama vlasnicima precijenjenih nekretnina. Niti jedan. Sve te priče o pomaganju mladima i sirotinji su priče za malu djecu i nemojte biti naivni da će itko raditi nešto u vašu korist. Treba napraviti sve da svima, pa i tim mladima ostane što više zarađenog novca u džepu i da onda sami odlučuju što s njim..", zaključuje Strujić Marićevu navlakušu za mlade naivce..
 
Umirovljenik iz Dugog Rata postao je još jedna od sve brojnijih žrtava krađe identiteta, piše Slobodna Dalmacija. Nepoznat netko sklopio je pretplatnički odnos s Tele2 na ime Dugoraćanina, odnosno s njegovom krivotvorenom iskaznicom. Iznenađenje je došlo u lipnju kd je naš sumještanin primio rješenje o ovrsi kojom ga terete za skoro devet tisuća kuna duga kojeg je, prema navedenoj specifikaciji troškova, u spomenutoj mreži "nabio" u prva četiri mjeseca ove godine. Uz to, dužan je platiti dodatnih 2000 kuna raznoraznih naknada - javnobilježničkih, odvjetničkih.. Umirovljenik iz Dugog Rata iskoristio je, naravno, i zakonsku mogućnost žalbe, odnosno uputio je prigovor na rješenje o ovrsi. To ga je, međutim, koštalo 400 kuna. - Da čovjek poludi... Nikad u životu nisam ušao u poslovnicu Tele2, nikad nisam bio u kontaktu s njihovim akviziterom... Kako je netko došao do mojih osobnih podataka i zloupotrijebio ih, zbilja ne znam.. - kaže Dugoraćanin. Nakon prigovora operater Tele2 je napravio dodatne provjere "kojima je utvrđeno da se u slučaju ovog korisnika radilo o krivotvorenoj osobnoj iskaznici te krađi identiteta prilikom sklapanja ugovorne obveze", no o tome umirovljenika iz Dugog Rata do novinarskog upita nisu obavijestili. Dapače, rekli su mu kako će morati platiti cijelo dugovanje ili će se vidjeti na sudu.. Tek nakon što su se u ovu priču upleli mediji epilog je ispao sretan po Dugoraćanina i Tele2 je, ipak, promijenio priču: - Gospodin trenutno nema nikakvih dugovanja prema Tele2, odnosno ono je u cijelosti otpisano - odgovaraju iz ove tvrtke.
 
Uhidbe u bosanskoj Posavini, dvadeset i više godina nakon rata, ne otvaraju niti jedno novo i nepoznato pitanje, samo podsjećaju na zločine - torture i ubojstva - pospremljene pod tepih. Pametni uče na svojim greškama, još pametniji na tuđima, budale ni na jednima. Podatak da dva desetljeća nakon prošloga rata, pa i sedam decenija nakon pretprošloga, zločini iskaču iz cilindra kada nekome zatrebaju da bi opet utonuli u neriješenost, spremni na novo iskakanje – jedna je od posljedica činjenice da je pravna država u nas, prvo, još nejaka i neukorijenjena, te drugo, mrska. Rahlo i nevoljko procesuiranje ratnih zločina i inih zločina protiv čovječnosti odgovara i samoj državnoj vlasti, inače bi djelovala odlučnije. Dokumentirane zločine bi procesuirala sama, a ne bi se žalila na tuđu “selektivnost”. Prolijevanje krokodilskih suza nad zatvorenima u Orašju u tom je sklopu licemjerno i cinično.., piše Inoslav Bešker na stranicama Jutarnjeg Lista..