Približava se izborni ciklus i još jednom ćemo biti svjedoci nečega što možemo okarakterizirati krilaticom "Gdje internet prestaje - vlada HDZ". Ono za čime mnogi čeznu - neka nova, svježa stranka i nova lica - uopće nije lako moguće u hrvatskoj politici. Za postići nešto značajno na izborima treba graditi političku scenu godinama, osnivati podružnice i ogranke do zadnje birtije. Ili treba imati hrpu novca (što malo tko ima). Kada tome dodamo da glasači oporbe često imaju sto razloga za ne izići na izbore ("nemam svog kandidata", "vrijeme je bilo taman za izlet", "padala je kiša"), a HDZ-ovi uredno već ujutro čekaju u redu da ispune listić, rezultati su takvi kakvi jesu. Stoga se nemojte iznenaditi da "popularni" novi političari u stvarnosti dobivaju manje nego što očekujete i čak manje nego što govore ankete. Razmislite prije nego što propustite naredne izbore jer oni drugi će sigurno izići, piše Goran Vojković u svojoj kolumni na portalu Index.hr.
 
"- S obzirom da ostanak u Hrvatskoj podrazumijeva borbu - borbu ne samo za osobnu budućnost nego doslovno budućnost i države i naroda, važno je i esencijalno dizati glas i protiviti se uvezanim i uigranim shemama i kadroviranjima koje nas toliko koštaju. Ako se nećemo boriti, onda se ne trebamo ni čuditi što tonemo na svim frontama. Mislim da nam u osnovi nema spasa na duge staze ali isto tako mislim, kao što bi često naglasio stari rendžer Tex Willer, da treba skupo prodati svoju kožu - jer to ljudi s kičmom rade, pa i kad je situacija bezizlazna."

- Dragan Žuvela, predsjednik Društva arhitekata Splita
 
"Koliko hrvatskim vlastima vrijede život i zdravlje Frane Lučića, jedinog preživjelog vatrogasca s Kornata? Je li doista bilo u interesu države i građana da se više od deset godina vode sudski postupci i jedinom preživjelom iz kornatske tragedije osporava pravo na odštetu? U čijem se interesu ODO Zagreb žalilo na prvostupanjsku presudu po kojoj je Lučiću dosuđen dio odštete i je li ta žalba uistinu bila nužna? Zašto se država nije nagodila i isplatila mu naknadu? Zašto i u čijem interesu vrh vlasti šuti? Nitko iz aktualne vlasti, naše političke elite, nije niti jednom riječju, koliko je poznato, u javnosti komentirao nedavni prosvjed vatrogasaca DVD-a Tisno i njihovih kolega iz drugih DVD-ova koji su ukazali na problem neisplate odštete Frani Lučiću?", piše u izvrsnom i potresnom članku Vladimir Urukalo, novinar Slobodne Dalmacije koja će, kako je napisao, "pilati dok se ne udostoje odgovoriti ili dok se napokon ne riješi problem Frane Lučića. To nema veze s politikom jer su se ljudi i stranke na vlasti mijenjale, a problem je ostao isti. To je naš dug prema Dinu Klariću, Ivici Crvelinu, Tomislavu Crvelinu, Anti Crvelinu, Ivanu Marinoviću, Marku Stančiću, Gabrijelu Skočiću, Hrvoju Strikomanu, Josipu Lučiću, Karlu Ševerdiji, Marinku Kneževiću, Anti Juričev-Mikulinu i jedinom preživjelom - Frani Lučiću. To je naš dug prema čovjeku kojeg je naša država svojim bešćutnim birokratiziranjem dovela do toga da je 30. kolovoza prošle godine, na 11. obljetnicu tragične pogibije njegovih 12 kolega na Kornatima poručio da im zavidi što su mrtvi i što i on nije s njima".
 

Može i bez Valentinova (ali ne valja bez ljubavi)

Zaokupljeni svakodnevicom možemo smetnuti s uma dan na koji smo rođeni, ali se trgovci svake godine sve ranije trude podsjetiti nas na to da je točno na polovici veljače dan na koji bi trebalo potrošiti nešto u ime ljubavi. Nametanje modela ponašanja o tome što bi trebalo raditi taj dan pomalo oduzima čar legendi iz rimskog razdoblja koja je preživjela do danas da bi nas podsjećala, ne na to što kupiti, nego na snagu ljudskih emocija..., zapisala je Snježana Babić Višnjić na stranicama već odavno ugaslog  Vjesnika ...
 
Imamo li mi uopće više potencijala za napredak? Na kraći rok – u demografskom, ekonomskom, financijskom, društvenom smislu – teško. A ako dođe do neke šire ekonomske krize, ona će nas pogoditi jače nego druge, zbog slabosti gospodarstva i krhkosti države. Na duži rok – pritom mislim na razdoblje od pet ili deset godina – promjene nabolje su moguće, ali s radikalnim promjenama u političkim koncepcijama, s novim ljudima koji će postaviti nova pitanja, davati na njih drugačije odgovore i tako pokrenuti zapretane društvene energije. Takve se promjene i takvi ljudi ne vide na horizontu – piše Ivo Goldstein za Globus. Pročitajte.
 
"Domoljublje kao izgovor za sve loše nas prati još od osnutka RH. Prvo je bio izgovor za katastrofalno provedenu privatizaciju, a potom za izbacivanje iz radnog stroja stotina tisuća sposobnih ljudi koji su postali teret društva i gospodarstva umjesto da sudjeluju u punjenju proračuna. Svako propitkivanje svake loše politike u modernoj hrvatskoj povijesti smatra se veleizdajom i herezom.
Ali ova vlada to je dovela do apsurda. Nikada nije bilo očitije da karta domoljublja služi za prikrivanje koruptivnih poslova. Laganje je postalo modus operandi. I da stvar bude gora, svatko tko postavi neželjeno pitanje je "neprijatelj hrvatske države i Domovinskog rata". Na taj način, pomoću lažnog domoljublja, brani se nesposobnost, neodgovornost i bahatluk vladajućih."

- Mario Nakić u članku za liberal.hr
 

Mazzocco: Živi zid nije stranka nego sekta

Živi zid nije stranka nego sekta. Ako nekome slučajno još nije jasno. Na vrhu je trijumvirat koji čine Ivan Vilibor Sinčić, Vladimira Palfi i Ivan Pernar. U njihove riječi zabranjeno je sumnjati, njihove likove treba obožavati. Čak i kada rade potpuno suprotno od onoga što govore, njihove riječi su dogma. I kad su potpuno besmislene, a često jesu, piše Vojislav Mazzocco u svom komentaru na stranicama Index.hr, a potaknutim napadima stranke Živi zid na Željku Godeč, novinarku Jutarnjeg lista, koja je prije nekoliko dana objavila nalaze Državne revizije o poslovanju Živog zida.
 

Bernard Jurišić: Kad jaganjci utihnu

"Hrvatska će na ovom SP završiti peta ili šesta, ovisno o današnjoj utakmici sa Švedskom. I to će biti proglašeno uspjehom. Za razliku od prošlog SP kojeg smo završili kao četvrti, što je proglašeno neupjehom, a izbornik Željko Babić jedan promašeni sedmerac u polufinalu platio glavom. Skupa s njim i Ivano Balić i Pero Metličić. Zanimljivi kriteriji. I kad bismo imali plan i sustav, kad bismo imali jasne kriterije, ciljeve i strategiju, bilo bi lako reći da nema straha za hrvatsku rukometnu reprezentaciju u budućnosti. Jer opet su odnekud na površinu izronili neki novi klinci. David Mandić, Marin Šipić i Jakov Vranković prije svih, zbog ozljeda nije bilo Marka Mamića, Marina Marića, Josipa Božića-Pavletića, Domagoja Pavlovića, pa i Luke Cindrića, a među 16 nije ušao jedan od najpotentnijih mladih igrača Europe Halil Jaganjac. Kad to znamo mogli bismo s radošću gledati prema narednim godinama i natjecanjima. Međutim, priča o budućnosti hrvatskog rukometa nikad se ne temelji samo na mjerljivim parametrima poput talenta ili kvalitete. Uvijek je tu i onaj ‘Faktor X’ koji treba ukalkulirati, a koji može uništiti svaki proračun potencijalog rezultata. Varijabla koja se zove "interes RK Zagreba". Koji nije nužno komplementaran interesu hrvatskog rukometa. Nego je, nažalost, u pravilu važniji. I što ćemo mudrovati o budućnosti hrvatskog rukometa kad i sami znamo kakva će biti. Stihijska i improvizirana, od siječnja do siječnja. Bez lige, bez gledatelja, bez sponzora, bez vizije, bez strategije, bez klubova. Osim jednoga. Koji je zbog svojih interesa i svog monopola betonom zalio sve rukometne bazene u zemlji."

Piše: Bernard Jurišić, Telesport
 

Mirjana Nazor: Život prožet nasiljem

Nasilje kao da je postalo sastavni dio naših života. Gotovo da nema dana da ne slušamo ili ne čitamo o nekom nasilnom činu u obitelji, u školi, na cesti, u kafiću... Ubojstva i premlaćivanja postala su svojevrsni način komunikacije između nasilnika i žrtve. Stradavaju supruge, djevojke, djeca, prijatelji, vozači autobusa, neistomišljenici. Očito je da na poplavu nasilja ne reagiramo na djelotvoran način. Ni u smjeru prevencije, ni u smjeru adekvatnih sankcija za zlostavljače. Međutim, kao da zaboravljamo ili nas ne brine što se oko nas vrlo često događa psihičko ili emocionalno nasilje. Ono zna biti prikriveno i doista teško uočljivo. Najčešće se manifestira kao ismijavanje, omalovažavanje, izrugivanje, vrijeđanje, ignorirale, zastrašivanje...
Ne želim vjerovati da smo se pomirili sa sadašnjom situacijom, i da smo kapitulirali pred nasiljem koje se ponekad polako ušuljava među nas pa ga teško prepoznajemo, a ponekad ulazi u naše živote na velika vrata..
 

(Kako pre)živjeti u zanimljivim vremenima

Zanimljiva su sva ova silna događanja u posljednje vrijeme. Avioni nikako da odlete iz žiže interesa pa se ministar Krstičević potrudio to ubrzati razbijanjem po Saboru, ali nije pomoglo. A nije pomogao ni HDZ-ov Mike Plenky Tyson. Uznemiruju se na pitanja ljudi koje oni smatraju klošarima. Meni je čudno da te pitanje i mišljenje klošara toliko dira. Možda je klošar ipak pogodio u živac.
Jedan od sudionika, gospon Đakić, koji nam je donio teoriju da "Odjebi!" nije psovka nego nepristojan žargon ima sina od 22 godine koji je velikim trudom i zalaganjem bez imalo pomoći postigao puno u životu. Mora da mu je stari puno puta u životu govorio "Odjebi!" pa ga je to motiviralo. Možda vam.je čudno da to nije psovka, al kad uzmemo u obzir kako se tradicionalno ljudi rukuju u Lici možda odjebi stvarno i nije neka drama.
Iako, možda su svi malo poludili jer su zaraženi (a da to ni sami ne znaju) novim virusom gripe. Zaražen je i Dr.Pernar. Gadno je kad te vlastita uvjerenja razuvjere i dokažu da si u najmanju ruku glup. Ili samo pričaš gluposti. Al nekako dođe na isto. Možda mi fali vitamina C pa malo trabunjam.
Oni koji su očito jedino kompletno zdravi i lete poput aviona koje veliki, pomalo nervozni vojnik Krstičević, neće nikad nabaviti su rukometaši. Raznose sve pred sobom kao što će sutra Bandić kad završi školu za bagerista. A opet, ako izgubimo samo jednu tekmu naći će se pokoja fotka iz izlaska koji je trajao predugo u noć, Lino će od mađioničara postati Milli Vanilli, a mi ćemo kao i uvijek doma moralizirati o svemu bez obzira što nam je dvorište često prljavije od svih onih koje pratimo, gledamo i pljujemo. 
Zanimljiva vremena su nastupila. Napravite si kokice i uživajte u najnovijoj predstavi u režiji Lijepe naše i njenih.. super-heroja.
 

Kako je Udba stvorila Hrvatsku?

Kako je Udba stvorila Hrvatsku" naziv je knjige autora Ivana Krmpotića, čije će se predstavljanje održalo u Splitu u organizaciji HU "Benedikt" u dvorani Dominikanskog samostana na Pazaru. Uz autora knjigu je predstavio prof. Tomislav Čolak, prvi hrvatski redarstvenik, a u ime organizatora događaj je vodio Marijo Popović.
Kad bi se čitali samo zapisi sjećanja Ivana Krmpotića, izravnog sudionika, tj. aktera povijesnih događanja u Hrvatskoj od 1970. g. do – doslovno – sadašnjeg vremena, njih se može doživjeti nestvarno, kao maštoviti napeti triler ili književničku povijesnu dramu. Međutim, dokumenti koji prate memoarske zapise zorno i nedvojbeno svjedoče da se radi o predugo trajućoj surovoj hrvatskoj stvarnosti kojoj se ne nazire kraj ni u doglednoj budućnosti. Knjiga Ivana Krmpotića prvenstveno predstavlja izvorno i dokumentirano svjedočanstvo o režimu koji upropaštava sve što je hrvatsko, a u tom kontekstu na žestokom i neprekidnom režimskom udaru nužno se našao i Krmpotić s obitelji.
 
Ovo što radi Ivan Pernar je strašno. Hrvatske institucije pod hitno trebaju pokrenuti postupke da se to zaustavi i sankcionira. U suprotnom se može dogoditi da netko od hrvatskih građana ozbiljno strada! Politički stavovi su jedno i njihovo zastupanje ne treba u niti jednom slučaju zabraniti. To je sloboda govora. Ali kada netko širi ideje nadriliječništva, kao što već neko vrijeme uporno radi Ivan Pernar - to spada u širenje ideja opasnih za zdravlje i život ljudi i takve stvari treba spriječiti  - poručio je Ivica Puljak iz stranke Pametno. Dodao je da su većina političkih ideja Ivana Pernara i Živog zida u potpunosti suprotne od onih stranke Pametno...
 

Bernard Jurišić: Društvo pobjednika

Hrvati su nepravedni prema svojim sportašima, piše splitski sportski novinar Bernard Jurišić na stranicama Telesporta još jedan od svojih antologijskih članaka. Pročitajte ga ovdje u cjelosti.

"Toliko su nam puta svojim primjerom i svojim trijumfima otvorili vrata i pokazali put. Prema boljoj sadašnjosti. Prema ljepšoj budućnosti. Toliko su nam puta svojom krvlju, znojem i suzama poklonili uljepšanu verziju i sliku društva koje smo usrali i države koju smo uništili. Toliko su nam puta ubrizgali injekcije adrenalina i samopouzdanja koje bi nam potrajale samo do trenutka dok slavlje na završi.
Toliko smo puta u njima mogli pronaći inspiraciju da društvo koje je debelim lancima zatočeno okovima prošlosti, kriminala(ca) i nemorala pretvorimo u društvo budućnosti, pobjed(nik)a i ponosa. Toliko su nam puta djelima, a ne obećanjima, pokazali da ništa nije nemoguće. I da ništa nije neostvarivo. Toliko su nam puta omogućili da uživamo u društvu pobjednika.
Trebalo je samo slijediti njihov trag. I bili bismo sve ono što nismo. A mogli smo biti.
Društvo pobjednika."
 

Gasterbajteri koji će se teško vratiti..

Hrvatski "gastarbajteri" u 2017. godini su u domovinu poslali rekordnih 15,75 milijardi kuna. Podatak je to HNB. Naši radnici u inozemstvu poslije turizma najviše doprinose rastu BDP-a. Prema podacima UN-a svaki peti Hrvat iselio je u inozemstvo. Hrvatska je svojevrsni fenomen jer u domovini živi manje Hrvata nego izvan nje. Jasno je onda da kod kuće nešto nije u redu, piše Slobodna Dalmacija u razgovoru s dugogodišnjim novinarom "Slobodne" u Njemačkoj Edijem Zelićem.
- U Hrvatskoj su plaće toliko niske, da se svaki put čudim kako ljudi prežive od prvoga do prvoga od onoga što su zaradili. No, nisu niske plaće jedini razlog zbog kojeg Hrvati iseljavaju u Njemačku i drugdje. Razlog je taj što su izgubili nadu da će jednoga dana biti bolje. Oni kod kuće jednostavno ne vide perspektivu za sebe i svoju djecu. Da bi se ljudi vratili, pravna država u Hrvatskoj mora profunkcionirati. Ne bude li tako, neće biti bolje. Mladi visokoobrazovani iseljenici kao potencijalni povratnici samo su konkurencija hrvatskom klijentelističkom kapitalizmu i korumpiranom sustavu nesposobnjakovića na svim razinama. No, dobro je to da su oni i dalje jako privrženi Hrvatskoj i u tom smislu ih treba iskoristiti u onim zemljama u kojima danas žive i rade – kaže Zelić za Slobodnu Dalmaciju.
 

Umjesto čestitke

"Samo treba zamijeniti lošu vlast" najplitkiji je od svih političkih recepata, uz bok onom "treba izaći na ulice" (i pobuniti se protiv koga, većine!?), i jedna od najbezveznijih "narodnih mudrosti" (a rubnoretardirane su baš sve narodne mudrosti, počevši od one da je istina uvijek u sredini).
Tko još ne shvaća razmjere i suštinu hrvatskog problema, tko zaista misli da "samo treba zamijeniti lošu vlast", shvatit će (a kurca i dalje neće shvatiti) koliko je problem veći od toga, kad Živi zid pobijedi HDZ. Kad lopove i uhljebljene zamijene umobolno glupi, ekstremno neuki i oni koji se tek planiraju uhljebiti.
Zapamtite: loš narod ne može odabrati dobru vlast. Može je zamijeniti pet, deset ili sto puta, ali vlast će i dalje biti njegova slika i prilika. U hrvatskom slučaju, dok najbolji odlaze a najgori nakrcavaju javni sektor, ta slika bit će samo sve gora i gora."

FB Matija Babić