Zanimljivosti..

Stogodišnjica pobune bokeljskih mornara

Ja i pokojni Mate Brničević služili smo četiri godine zajedno na ratnom brodu 'Gea'. U Đenoviću bila je krčma, gdje smo mi mornari često zalazili, osobito od nedjelje kada bi dobili dopust. Tu bi se pilo, pjevalo i tamburalo. Dojadilo nam ratovanje i austrijsko robovanje. Svi smo željeli kući. Došlo je i do naših ušiju, otkad je Amerika ušla u rat da Austriji i Njemačkoj nema spasa iz ovoga rata, a da našem narodu osviću bolji dani. Između pouzdanih prijatelja Hrvata, Slovenaca, Srba i Čeha vodili su se potajni dogovori što se ima učiniti – ispričao je jednom davno mornar Božo Šaban iz Omiša novinaru Slobodne Dalmacije Damiru Šarcu uvertiru u događaj koji je označio da je ocvalom 'Cesarstvu u kojem nije zalazilo Sunce' došao kraj, što su među prvima naslutili pripadnici Carske mornarice ukotvljene u Bokokotorskom zaljevu. Tako je započela čuvena Pobuna bokeljskih mornara, prvog dana veljače 1918. godine, čija se stogodišnjica obilježava u Splitu i Boki kotorskoj...

"NAŠA ĆE SMRT DONIJETI BOLJI ŽIVOT NAŠEM NARODU"

Stogodišnjica pobune bokeljskih mornara: Vi pucate u pravdu! Živjela sloboda!

Piše: Damir Šarac / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


Već godinu ranije zabilježeni su prosvjedi mornara u austrougarskim ratnim lukama: u Puli su se organizirali antiratni prosvjedi, a veliki štrajk 11 tisuća radnika arsenala koji su tražili primirje, veće plaće i bolju prehranu izbio je 1918. godine.

Pobuna bokeljskih mornara


Kakva masa vojne željezarije

Iz Kumbora je u Brindisi pobjegla posada hidroaviona, iz Šibenika je u Italiju prebjegla torpiljarka, mornari František Koucký i Ljubomir Kraus pokušali su pobjeći iz Pule torpiljarkom, ali su izdani te osuđeni na smrt i strijeljani... Zbog besmislenih produljenja ratnih operacija, sve lošijih uvjeta života, teškog položaja slavenskih vojnika i mornara nemiri su se širili.

Početkom 1918. godine u Boki kotorskoj je usidrena (i besposlena) gomila austrougarskih ratnih brodova: oklopnjača 'Monarch', oklopni krstaši 'Sankt Georg' i 'Kaiser Karl VI'., krstarice 'Helgoland', 'Kaiser Franz Joseph I.', 'Novara' i 'Saida', razarači 'Balaton', 'Orjen', 'Tatra', 'Csepel', 'Warasdiner', 'Dinara', 'Scharfschutze' i 'Huszar', osamnaest torpiljarki, tri njemačke i nekoliko austrougarskih podmornica, stara oklopnjača 'Kronprinz Erzherzog Rudolf', brod-vojarna 'Kaiser Max', pomoćni brodovi-radionice i tegljač 'Buffel', prava masa vojne pomorske željezarije.

Pobuna bokeljskih mornara

Flotom je zapovijedao kontraadmiral Aleksander Hansa s oklopnog krstaša 'Sankt Georg', a osim mornara, u Boki je na početku 1918. godine bilo oko šest tisuća pripadnika kopnene vojske.

Pobuna bokeljskih mornara

Pobuna je započela u podne 1. veljače 1918. na brodovima 'Sankt Georg' i 'Gea', kada su mornari preuzeli zapovjedništvo i izvjesili crvene zastave kao znak pobune i međunacionalne solidarnosti pripadnika jedanaest nacionalnosti koje su služile u Austro-ugarskoj mornarici.

Kasnije se vješanje crvenih zastava slavilo kao znak pripadnosti komunističkom učenju, no svjedoci su tvrdili kako nisu imali pojma o Lenjinovim idejama.


Podjela među pobunjenicima

- Svi brodovi u Boki kotorskoj digli su crvene i bijele zastave u znak da je nastupila nova vlast. Iz Crne Gore, Krivošija, Albanije došlo je kroz to desetak hiljada vojnika u Boku da uguši ustanak. Vojska se skupila povrh Đenovića od Bijele do Baošića, sve glava do glave.

Mi smo mogli s brodova sve srušiti topovima, ali nijesmo htjeli da ginu naša braća bez ikakove njihove krivice. Kroz ovo vrijeme vodili smo dogovore kako ćemo svi izaći s brodovima iz Boke i zakloniti se u koju luku bližnje Italije. Naši su vojnici bili odlučni, ali nisu oni njemačke i mađarske narodnosti, a to su bili većinom mašinisti. Nisu htjeli za to ni čuti – priča naš sugovornik iz davnine, Omišanin Božo Šaban, prijatelj i zemljak jednog od najznamenitijih likova ove pobune, Jeseničanina Mate Brničevića.

Pobuna bokeljskih mornara

Mornari su preuzeli zapovjedništvo, a carske časnike na čelu sa kontraadmiralom Hansom internirali u brodskim kabinama. Na čelu pobune su bili Mate Brničević, František Raš, Antun Grabar, Dane Tadić, Leo Lelas, Krsto Knežević, Mijo Vidak, Mate Ostojić, Rudolf Kreibach, Ivan Vnuk i Franc Gallet, svi osim Brničevića sa zapovjednog broda 'Sankt Georg', dok je na čelu pobune broda 'Gea' bio Mate Brničević.

Sa 'Gee' je Brničević na razarač 'Csepel', koji je ostao pod kontrolom časnika i pokušao isploviti iz Boke, okrenuo top i ispalio granatu u znak upozorenja da se brod zaustavi. Brničević je teški mitraljez uperio i na obližnju torpiljarku kako bi i taj brod prisilio na mirovanje.

next

Činilo se da je pobuna uspjela, no ustanici su se brzo podijelili: jedna struja je zastupala ideju da oteti brodovi isplove i pridruže se silama Antante, dok je druga tražila da ostanu u Boki. Sljedećeg dana je Zapovjedništvo uputilo ultimatum pobunjenim mornarima, zapovjedilo evakuaciju civilnog pučanstva, a njemačkim podmornicama naložilo potapanje brodova 'Gea' i 'Sankt Georg', te je određeno da se postrojbe koje su uglavnom činili Hrvati zamijene mađarskim i njemačkim.



Ujutro 3. veljače u Boku su uplovila tri bojna broda, četiri razarača i osam torpiljarki i carski časnici preuzeli su vlast na zaposjednutim brodovima. Uhićeno je oko 1200 mornara, pred prijeki sud izvedeno ih je devedeset i osam, pred redovnim vojnim sudom bilo je optuženo 386 mornara i dočasnika.

- Prijeki je sud kroz 48 sati neprestano ispitivao. Vojni prijeki sud, kako smo doznali, htio je smaknuti svih 42, ali se je našao dobar čovjek, dr. Mitrović iz Knina, koji se od svoje dobre volje prijavio kao branitelj i rekao da se ljudi ne mogu smaknuti bez izjašnjavanja i obrane – sjećao se Šaban.


Antun iz Poreča, Jerko iz Žirja, Mate iz Jesenica i Čeh Raš

Četvorica mornara su osuđena na smrtnu kaznu kao vođe pobune; mornar Antun Grabar iz Poreča, topnik Jerko Šižgorić iz Žirja kod Šibenika, topnik Mate Brničević iz Jesenica, te Čeh František Raš.

Strijeljani su 11. veljače ujutro u kotorskom predgrađu Škaljarima. Posljednje trenutke četvorice osuđenih opisao je kotorski svećenik don Niko Luković koji je doveden da ih ispovjedi:

Mate Brničević- Mate Brničević je bio miran. On je bio iskusniji revolucionar i pobuna na brodu 'Gea', kojom je on rukovodio, najbolje je bila organizirana. 'Ja ne žalim', rekao je Mate, 'što sam sudjelovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu'.

U sedam sati mornari su već bili izvedeni na stratište na livadi ispod gradskog groblja u Škaljarima. Raš nije dozvolio da mu vežu oči.

Strijeljanje je izvršilo osam vojnika Mađara, pod zapovjedništvom jednog kapetana, također Mađara. Šižgorić je gledao osam strijelaca i rekao im: 'Zar vi, vojnici, za čiji smo se bolji život borili, hoćete da nas strijeljate?'.

Na to je jedan od vojnika, koji su trebali pucati, pao u nesvijest. Prva naredba nije izvršena dok se onesvješteni nije zamijenio drugim. Zapovjednik je dao znak sabljom za pucanje, ali vojnici nisu htjeli pucati. Zapovjednik je dao treći put znak za paljbu.

Neposredno prije paljbe Raš je uzviknuo: ‘Vi pucate u pravdu. Živjela sloboda!’ Trojica mornara su pala mrtva poslije prvog plotuna, a Grabar je bio ranjen. Na to su, po naredbi, pripucala dva vojnika i dotukla ga...'

Stogodišnjica pobune bokeljskih mornara


Nakon pobune pao admiral Njegovan

admiral njegovanPobuna mornara u Boki koštala je karijere admirala Maksimilijana Njegovana, jedinog Hrvata koji se uzdigao do dužnosti zapovjednika Austro-ugarske mornarice.

Admiral Njegovan preuzeo je zapovjedništvo carske mornarice 8. veljače 1917. godine, a nedostatak goriva, ugljena, hrane i ostalog materijala, te nemiri među pripadnicima mornarice 'nagrizali' su njegov položaj, a posebno se zamjerio austrijskom caru Karlu I. i njemačkom caru Vilimu II. kad je kao suludo odbacio njihovo inzistiranje na pomorskom osvajanju Venecije.

Prva prilika za smjenu Njegovana ukazala se prilikom pobune u Boki kotorskoj i car ju je iskoristio; smijenjen je na 'osobni zahtjev' u ožujku 1918. godine, s dodatnim odličjima za 'izvanrednu službu'. Na njegovo mjesto imenoven je Miklós Horthy de Nagybánya, kasniji Hitlerov kolaboracionist u Drugom svjetskom ratu u Mađarskoj.

Njegovan je nakon umirovljenja živio u Puli, Veneciji, Beču i rodnom Zagrebu, gdje je i umro 1930. godine.