DUGI RAT

Hoće li rat u Ukrajini uskoro završiti ili tek eskalirati? Zašto će masakr u Gazi imati ogromne posljedice? Je li Europa osuđena na desničarske vlasti koje će živjeti od toga da radnici mrze radnike?

Analitički gledano trebali bismo biti zadovoljni činjenicom da rat u Ukrajini traje već skoro dvije godine i da je još uvijek osuđen samo na prostor Ukrajine. Može li nam protok vremena u ovom slučaju biti utjeha ili povod za strah? Očito je da postoje neke vrlo snažne kočnice koje sprječavaju širenje ovog rata. Rat u Ukrajini, koji je obilježio i ovu i prethodnu godinu, i dalje je na klackalici između totalne katastrofe i nekog potencijalnog smirivanja, izbjegavanja najgoreg scenarija. Danas smo, paradoksalno, bliži i jednom i drugom scenariju. Naime, u trenutku dok se Ukrajina kreće prema slijepoj ulici kroz izdaju njenih najbližih saveznika, SAD-a i Europske unije (kroz stopiranje daljnje financijske pomoći), rat je bliže i kraju i eskalaciji. Ovo su sad trenuci koji mogu dovesti relativno brzo do situacije u kojoj će Kijev biti prisiljen pregovarati s Moskvom. Najveća opasnost prijeti iz situacije u kojoj trenutačno dominantna frakcija ukrajinskih saveznika aktualno stanje interpretira kao "sudbonosno" te zaključi kako je potrebno ići dalje s radikalnim potezima. Jedan od radikalnih poteza, možda i najradikalnijih, mogao bi biti stavljanje stranih trupa na ukrajinski teritorij. Kijev svakako ne bi imao ništa protiv.

U ovom trenutku ideja o multipolarnosti kao alternativi trenutačnom svjetskom poretku ima odjeka i u Africi. U zapadnoj Africi imamo tri države koje su, unatoč situaciji koja je izgledala da takvo što nikad neće dozvoliti, odlučile krenuti svojim putem. Vojni udari u Maliju, Burkini Faso i Nigeru zapravo su bili narodni državni udari jer u sve tri zemlje narod je snažno podržao vojsku u namjeri da s vlasti sruši dugogodišnje elite koje su bile i više nego zadovoljne s beskonačnim status quo, ali to je stanje bez ikakve šanse za budućnost ovih naroda. Tri zemlje su tri bivše francuske kolonije koje su sad, mnogo desetljeća prekasno, Parizu rekle "ne". Bit će zanimljivo pratiti što će se s njima događati u godini koja dolazi. Mogu li opstati same zajedno? Već najavljuju da će se udružiti, a imaju i namjeru ojačati odnose s Rusijom i Kinom.

Na Bliskom istoku 2023. su se dogodile dvije vrlo značajne stvari, pozitivne stvari. Kina je uspjela uspješno posredovati između Irana i Saudijske Arabije i dvije zemlje, stari zaljevski rivali, zapravo su relativno brzo obnovili diplomatske odnose i krenuli jednom sasvim novom uzlaznom putanjom. To se odmah odrazilo na širi Bliski istok (posebno na situaciju u Jemenu). Sirijski predsjednik Bashar al-Assad je vraćen u okvire Arapske lige. U neku ruku bi se taj čin mogao proglasiti krajem rata u Siriji da nije još uvijek destruktivne uloge Turske i njenog sponzorstva nad enklavom u Idlibu.

Nakon velikog napada Hamasa na južni Izrael eskalirao je rat u Gazi, gdje izraelska vojska sve pred sobom ravna sa zemljom. Rat u Gazi je vrlo bizaran sukob u smislu da se isti svakog dana u zapadnim medijima prati kroz ogromnu dozu cenzure. Naime, svakog dana i svake noći izraelska vojska počini tolike zločine prema palestinskim civilima da bi naslovnice, kad bi htjele, mogle od jutra "vrištati". Ali to se ne događa. Ako samoinicijativno gledate ratne fotografije iz Gaze (što možda nije za svakog) naići ćete na najstrašnije prizore koji se mogu zamisliti u kontekstu jedne ratne zone. Tu su djeca sa strašnim ranama koja umiru u mukama. Tu su zastrašujuća, od boli unakažena lica roditelja koji moraju svjedočiti smrti svoje djece. Sve to se vrlo detaljno snima i dokumentira na dnevnoj bazi. U bolnicama Pojasa Gaze imamo scene takvog horora da ne samo da nije nimalo lako gledati takve scene, nije lako ni pisati o njima. Na sofisticirane i suptilne načine Zapad i medijski jako dobro čuva Izrael i njegove zastrašujuće misije u Pojasu Gaze. Naravno, svaka malo veća i direktnija kritika dočekana je na nož antisemitizma, što je sad već postao "najstariji trik u knjizi". Ironija je tim veća što se ratnim zločinima Izraela većinom protive ljevičari dok su brojne desničarske opcije čvrsto uz Netanyahua.

Ovim tempom Izrael će, malo po malo, srušiti cijelu Gazu, sve Hamasove tunele (ili će ih poplaviti) i na kraju će dobiti jedno zgarište koje će staviti pod svoju kontrolu. A preko 2 milijuna Palestinaca koji tamo žive? Neće ih ubiti, bar ne sve, ali će pokušati stvoriti takvu situaciju da ih se izbaci iz Pojasa Gaze u Egipat. Čini se da je to izraelski plan čak i ako se Kairo bude tome strogo protivio. Jednostavno po brutalnoj inerciji će progoniti civile sve više i više, sve do točke gdje jednostavno više neće imati izbora nego u očaju probijati granični prijelaz Rafah da bi spasili svoje živote.

Količina traume u Gazi je neopisiva. Po magnitudi se može mjeriti samo s količinom ignoriranja. Ovo je situacija koja će dovesti do još puno većeg jaza između Zapada i muslimanskog svijeta. Nije teško zamisliti ni novi val terorizma, a zatim niti odmazde s kakvima smo i počeli ovo stoljeće. Itekako dobro znamo koje su posljedice tzv. "Rata protiv terorizma". No, kao i u slučaju Ukrajine imamo situaciju gdje ovaj rat može postati još i puno veći i širi.

Na drugim krajevima svijeta napetosti su, moglo bi se reći, uobičajene. Na Korejskom poluotoku nikad nije bilo mirno. Slično je i s napetostima između Kine i Tajvana u kojem se za koji dan održavaju izbori, čiji rezultat može dodatno pojačati napetosti.

U jednom trenutku je pak izgledalo da bi mogao buknuti rat u Južnoj Americi, odnosno između Venezuele i Gvajane oko naftom bogatog područja koje je nekad pripadalo Venezueli. Zadnjih dana ipak se čini da se situacija donekle smirila.

Ušli smo u 2024. godinu u kojoj nas čeka i niz izbora, od naših u Hrvatskoj, pa do Europskih, predsjedničkih izbora u SAD i Rusiji (dobro, tu je sve poznato), parlamentarnih u Tajvanu, Indiji.. a Hrvatska se, baš kao i Europa i dalje nosi s nabujalom inflacijom, obični ljudi i dalje puno teže spajaju kraj s krajem nego prije nekoliko godina, cijena osnovnih namirnica kao što je hrana nisu se smanjile i to znači da brojne obitelji skoro sav svoj iznos izdvajaju na prehranu i neizbježne troškove kao što su stanarina, krediti... pritom nimalo ne pomaže činjenica da se i Hrvatska i Europa zapravo ponovno nalazi na udaru migrantskog vala koji je pauzirao za vrijeme pandemije, a sad se nastavio. I to dodatno stvara negativnu atmosferu u Europi na kojoj profitiraju desničarske stranke...

Unatoč svemu gore navedenom zaslužili smo veliku dozu optimizma. Sritna Vam Nova, superizborna godina! Informirajmo se, čitajmo i kritički razmišljajmo te uživajmo u radu i u našim malim, a velikim životnim radostima s najbližima i najdražima. Sritno nam, zdravo, veselo i uspješno Novo Lito!

Iako je, nedvojbeno, i dalje veliki geopolitički problem po SAD – Ukrajina definitivno prestaje biti u središtu pozornosti američke politike i javnosti, pri čemu su teme povezane s ukrajinskim ratom već gotovo iščezle s naslovnica ključnih medija za razliku od prošle godine kada su bile uvjerljivo dominantne. Zamjenjuju ih američke unutarnje političke borbe – pojačane u izbornoj godini - i rat u Gazi.
Jedan od poznatijih američkih medija – Newsweek (također je u više navrata otvoreno pisao o stanju na ukrajinskim bojišnicama u po Kijev vrlo negativnom kontekstu kada je riječ o ljetnoj protuofenzivi i velikim ukrajinskim žrtvama) – objavio je i novi tekst na "škakljivu" temu Ukrajine, s tipkovnice autorice Rebekah Koffler, strateške vojne obavještajne analitičarke i bivše visoke dužnosnice u američkoj Vojnoj obavještajnoj agenciji (DIA) i jedne od triju najboljih analitičara ruske doktrine i strategije u obavještajnoj zajednici SAD-a, koja je davno upozorila američki establishment na Putinove planove i strategije, ali ju Biden, dok je obnašao dužnost u Obaminoj administraciji, nije čuo. Biden i njegov tim, od kojih će se mnogi kasnije pridružiti njegovoj administraciji, nastavili su opasnu strategiju guranja Ukrajine prema članstvu u NATO-u – piše Rebekah Koffler na stranicama Newsweeka.
GeoPolitika.news donosi prijevod tog članka, kojeg možete pročitati i u nastavku teksta ...

Još jedna ratna godina završava intenzivnim napadima s obje strane - nakon što je Rusija izvela, kako tvrdi ukrajinska strana, najveći zračni i raketni napad od početka rata, pri čemu je ubijeno i nekoliko desetaka civila, Ukrajina je jučer uzvratila intenzivnim napadom kazetnim bombama na ruski pogranični grad Belgorod u također, kako se čini, najvećem udaru na ruski teritorij do sada. Iz Moskve su sad poručili da će se definitivno osvetiti za napad na Belgorod, tako da u Novu 2024. ulazimo s novom eskalacijom napada između dvije strane, piše Advance.hr.

Ratna mašina bez milosti melje dalje.

BRICS raste, a s njim i njegov utjecaj. Je li savez tako različitih zemalja nebitan ili nastaje antizapadni blok? Stručnjaci preporučuju suradnju. Nakon najave Argentine pod novim predsjednikom, BRICS-u će se priključiti još pet zemalja: energetski teškaši Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) i Iran, kao i Egipat i Etiopija. Tim proširenjem, BRICS jača svoju ulogu glasa globalnog juga i dobiva veću težinu u međunarodnoj politici. Proširenje se odvija pod predsjedavanjem Rusije. Značajan potencijal za sukobe sa sobom donose i nove zemlje članice: Egipat i Etiopija se bore oko voda Nila. Saudijska Arabija i Iran se već desetljećima žestoko bore za prevlast u Perzijskom zaljevu. No, BRICS može donositi odluke samo jednoglasno.
Članstvo u BRICS-u, objašnjava politolog Günther Maihold, ne nudi samo jačanje pozicije u međunarodnoj politici, piše Deutsche Welle. Ono također pruža priliku da se izbjegne taborsko razmišljanje u rastućem geostrateškom nadmetanju između Kine i Rusije s jedne i Zapada s druge strane.
BRICS ima svoju instituciju u financijskom sektoru: Novu razvojnu banku, čime skupina dobiva alternativni izvor financiranja za nacionalne razvojne projekte, ali i za javne dugove, "koji nisu povezani s uvjetima koji se obično povezuju sa Svjetskom bankom ili Međunarodnim monetarnim fondom".
Za većinu zemalja BRICS-a trebalo bi važiti ono što je indijski ministar vanjskih poslova Subrahmanyam Jaishankar naglasio u rujnu govoreći o svojoj zemlji: "Indija nije zapadna, nije ni anti-zapadna".

Sezona je ratova, globalna. Svi bi trebali biti na posebnom oprezu. Ovo što se događa u Gazi je okidač za rat na cijelom Bliskom istoku koji je možda vrlo blizu (osim ako Hamas ne kapitulira na temelju trenutačnih pregovora u Egiptu). Rat u Ukrajini je okidač za još niz ratova. Mi, na Balkanu, trebali smo još jučer polijevati vodom sve oko sebe, dok još ništa ne gori (čitaj: Milorad Dodik najavljuje da će Republika Srpska proglasiti neovisnost od Bosne i Hercegovine već za nekoliko tjedana), jer ako kreće sezona globalnih ratova, sama činjenica da se nalazimo na Balkanu, bačvi baruta koja se nikad nije dovoljno ispraznila, dovoljan je razlog za uzbunu, piše Advance.hr.
Samo kolektivna svijest može spriječiti sukob budućnosti, i to ne neka miroljubivo pacifistička kolektivna svijest, mada bi i takva dobro došla. U ovim vremenima na ovim prostorima potrebna je radikalna kolektivna svijest, ona koja je spremna prepoznati da joj je najveći neprijatelj onaj koji prvi kaže da bi se trebalo ići u rat za nešto.

Mir će nastupiti tek kada Palestincima bude omogućeno da se organiziraju kao jaka nezavisna politička snaga, koja je demokratska i koja odbacuje svaki oblik vjerskog fundamentalizma – što Izrael svim snagama nastoji spriječiti, ostavljajući Palestincima samo jednu opciju: da prihvate Hamas kao jedini glas koji se bori za njih. Najnovija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da gnjev zbog rata jača palestinsku podršku Hamasu, posebno na Zapadnoj obali, gdje izraelska vojska ne provodi sveobuhvatnu ofenzivu i gdje Hamas nema kontrolu. Širom arapskog svijeta, stotine tisuće ljudi protestiraju protiv Izraela, a tenzije dostižu točku eksplozije. Neki na ljevici možda u takvoj eksploziji vide trenutak istine, koja će raspršiti liberalno-pacifističke iluzije o okupaciji – ja u tome vidim katastrofu, ne samo za Židove i Palestince, već i za svijet, piše slovenski filozof Slavoj Žižek u New Statesmanu. Peščanik donosi prijevod članka.