DUGI RAT

Gaudencio je radio kao voditelj u jednoj emisiji lokalne TV kuće KTV (Kupus Televizija). KTV nije imao neki program, situaciju su spašavale emisije poput one što ju je vodio Gaudencio, ali on na žalost nije mogao pokazati svijetu svoj puni potencijal. Naime, vršiteljica dužnosti ravnatelja KZV-a bila je opaka Crudelia i ona je redovito radila na tome da Gaudencio u svojim emisijama obrađuje samo one teme koje odgovaraju njoj i njenim bliskim prijateljima. Gaudencio je tužan i nesretan stalno pokušavao progurati svoje ideje i malo po malo u tome je i uspjevao. Njegova "Gaudinica" redovito je među najgledanijim emisijama i jedna od onih koje stalno prave probleme onima za koje se vjeruje da su nedodirljivi ...

U idućih nekoliko dana na popularnoj stranici Wikileaks.org izaći će još neki dokumenti koji će govoriti o Hrvatskoj. Radi se naime o povjerljivim razgovorima među našim političarima koje su američki diplomati ili njihovi podređeni slučajno načuli, ili bolje rečeno prisluškivali nakon ovih prvotnih objava s najpopularnije stranice na webu trenutno. Prvi od tih dokumenata se zove ˝Fuckin' Croatia˝ ili u slobodnom prijevodu ˝Hrvatska zbilja˝, a sastavio ga je domar u američkom veleposlanstvu John FuckCain ...

Važno je imati lijepu grobnicu. Grobnica je naše zadnje počivalište i svi mi želimo da nam tamo bude što udobnije jer ćemo kao mrtvaci očekivati samo najbolje, naravno samo dok se ne raspadnemo. Platiti grobnicu više od 90.000 Eura, kao što je to navodno napravio naš bivši premijer stoga ne bi trebalo predstavljati nikakav problem. Prema onoj poznatoj : ˝Ima se, može se˝, sasvim je logično da se ni na čemu ne štedi. Mali problem nastaje kada se zapitamo odakle njemu toliki novci? HDZ-ov kadar poznat je po iznimno velikoj osjetljivosti prema štednji. Oni nikad ne troše više nego što imaju, za te manevre služi im - zaduživanje ...

Mijenjati mentalitet Hrvata – najveća  utopija novijeg doba. Kako izvesti neizvedivo? Aung San Suu Kyi oslobođena je nakon 15 godina kućnog pritvora koji joj je određen zato što se odbila odreći svojih ideala, zato što je odbila prestati vjerovati u nekadašnju Burmu, današnji Mianmar. Riskirala je 15 godina života samo kako bi zadržala svoje ideale, samo kako pod prisilom kojekakvih protivnika ne bi odustala od borbe za ono što je smatrala ispravnim. Ona je, ne želeći izdati samu sebe, nepovratno izgubila 15 godina života. Koliko bi nas danas bilo spremno izgubiti i 15 dana vlastitih života samo kako bi odlučno stali uz svoj stav, uz svoje ideale? ...

Draga Jadranka, ovaj tekst posvećujem Tebi kao prijatelj kojeg nikada nisi upoznala, a nadajmo se da i nećeš. Posvećujem ti ovaj tekst dok nisam potpuno poblesavio. Znaš, ne tako davno vjerovao sam da sam inteligentna osoba koja može zbrojiti dva i dva. Kako vrijeme odmiče shvaćam da sam sve gluplji i gluplji i gluplji…. Da li se Ti nekada tako osjećaš? Oprosti što Ti ne persiram, ali ipak smo mi prijatelji, zar ne? Baš kao što si ti prijateljica čitavom hrvatskom narodu. Ima jedna poslovica koja kaže: "Bože čuvaj me od prijatelja, od neprijatelja se mogu braniti i sam". Ja vjerujem kako je Tvoje ime često u molitvama Hrvata. Ipak si nam Ti svima prijateljica ...

Zapali smo u stanje kolektivne depresije. Hrvati život ne udišu punim plućima, već plućima pušača s tridesetogodišnjim pušačkim stažom i dijagnosticiranim rakom u terminalnoj fazi. Dišemo sporo, teško i udišemo premalo kisika. Takvo stanje nas jednostavno tjera da kroz život koračamo poput bolesnika koji se bore sa svaki dijelić svježeg zraka kako bi preživjeli slijedeći korak. I možemo svoj bijes i frustracije usmjeriti na šefa, članove obitelji, profesora, državu ili bilo koga tko nam se u tom trenutku nađe "pod rukom", ali koliko smo zapravo spremni priznati da smo sami izgubili kompas i da našu dezorijentiranost svi oni na koje se ljutimo i upiremo prstom  spletom okolnosti samo vješto iskorištavaju ...

Danas ne želim pisati o novoj hrvatskoj zvijezdi koja se pojavljuje u američkim ženskim časopisima. Bio bi grijeh pričati o "velikom uspjehu" koji je ta osoba ostvarila, zahvaljujući isključivo poziciji na koju je instalirana. Ah, da je onaj odbjegli gospodin na svoje mjesto postavio kakvu striptizetu umjetničkog imena Đezuada Šimširpašić, danas bi čitali o nevjerojatnom uspjehu velikog borca za sterilizaciju šipki za ples, koja se nalazi među 18 žena godine. Ne želim pričati o Amerikancima koji jedva da znaju što se događa u Kanadi koja im je praktički pred nosom, a kamoli u jednoj Hrvatskoj za koju 90% njih nije niti čulo. Ja sasvim sigurno neću reći da je njihova odluka o dodjeljivanju nagrade J.K. (a nije Rowling) totalno neutemeljena, a o obrazloženju nagrade da i ne pričamo ...

Famozni referendum o ZOR-u za čije je raspisivanje skupljeno više od 700.000 potpisa građana, prema odluci Ustavnog suda RH neće se raspisivati. Naime, u odluci Ustavnog suda stoji kako su povlačenjem Prijedloga Zakona o izmjenama Zakona o radu prestale pretpostavke za raspisivanje samog referenduma. U odluci se također navodi da se isti takav prijedlog ne smije uputiti u zakonodavni postupak prije proteka roka od godine dana od dana objave te odluke. Ok, sada kada smo razmotrili tehničke komponente ovog slučaja, idemo se pozabaviti njenim posljedicama ...

Svi lažemo! To je notorna činjenica. Svi, osim političara. Oni su konzervatori istine, svaka njihova riječ oličenje je poštenja, iskrenosti i nadasve morala. Tvrditi kako Polančec, Sanader, Šeks ili Jadranka Jaca Kosor lažu isto je kao da svih uvjeravate kako je Zemlja ravna ploča. I još jedna stvar, tko god kaže da laži ima na tisuće, a istina je samo jedna ne zna što priča, totalna je budala. Jer kako onda objasniti toliko različitih istina iz vladajuće stranke kojima smo obasuti u posljednje vrijeme i kako bilo kome od uvaženih aktera reći da laže, kada znamo da političari ne lažu?...  piše Alen Bećirović u svojoj novoj kolumni ...

Da senzacionalizam pali nije novost. Mediji se već duže vrijeme prodaju prema toj provjerenoj formuli. Što je naslov bombastičniji ili provokativniji, prodaja istog medija automatski je veća. Sasvim je nebitno što vrlo često ti bombastični naslovi ne odgovaraju tekstu ispod njih. To je jednostavno tako – patimo od velikih riječi. E sad, kada takvi naslovi redovito izlaze u Jutarnjem, 24 sata ili sličnim senzacionalističkim novinama ignoriramo ih jer je to postalo "normalno". Ali, kada to učini jedan, u široj slici gledano, beznačajan mali tjednik, dižemo se na zadnje noge i automatski skidamo glave kome stignemo, razbacujemo se kojekakvim optužbama i sasvim svjesno tražimo krvi... Naravno, riječ je o reakcijama nekih na "spornu" naslovnicu tjednika Novosti, glasila srpske manjine u Hrvatskoj i novom članku našeg suradnika Alena Bećirovića ...

Već previše dugo na hrvatskoj političkoj sceni prevladava jedno krajnje neproduktivno ozračje. Predugo gledamo kako se vladajući sa oporbom natječu u tome čiji je veći, a da zapravo i jedni i drugi za mjerenje trebaju mikroskope. Predugo sve to samo gledamo i u konačnici jedini plaćamo skupu cijenu njihove logike. Sjednice Sabora izgledaju kao da je netko stavio skrivenu kameru u vrtić gdje se djeca stalno inate jedan drugome, pa onda na upozorenje tete u vrtiću sva euforija splasne i jedan se drugome poput robota koji su naučili par osnovnih operacija ispričavaju. Djeci takvo ponašanje možemo oprostiti, političarima ne. Treba li pola Vlade, kako reče netko iz oporbe zbilja biti zatvoreno? Jesu li svi kriminalci koji masno zarađuju zahvaljujući pozicijama na kojima su? Odgovor na ta pitanja iskazuje, kako to kaže Luka Bebić, politički stav pojedinca. Međutim, što u Hrvatskoj predstavlja politički stav? Postoji li jasan politički stav? Ili bolje rečeno postoji li razlike među političkim stavovima? ...

"Ja neću raditi ništa" - šifra je zahvaljujući kojoj se danas dobiva dobro plaćeni posao u Hrvatskoj. Ili je to tako samo u Vladi, trebalo bi provjeriti. Koliko ste se puta zapitali kako su likovi iz bajke poput Ivana Šukera, Damira Milinovića, Gordana Jandrokovića, Božidara Kalmete i sličnih zasjeli u ministarske fotelje. Ne, ne radi se tu o političkoj podobnosti, o spremnosti da se klima glavom na svaku želju i odluku premijera/premijerke ili nekoj velikoj stručnosti zahvaljujući kojoj su dotične osobe zaslužile biti u Vladi. Ne, postupak je daleko kompliciraniji i teži..., piše Alen Bećirović u najnovijoj kulumni ...

Kaže se kako neke stvari u životu ne možeš shvatiti dok se ne dogode tebi samome. Jer, kako razumjeti beskućnika koji kopa po kontejnerima dok ti svaki dan bacaš pola svježeg kruha? Kako razumjeti onoga koji ne može naći posao dok tebi svakog petog u mjesecu redovito stiže plaća? Možda je to glavni problem naših političara. Oni jednostavno ne mogu shvatiti potrebe naroda jer se potrebe naroda ne poklapaju sa njihovim potrebama. Možda jednostavno trebaju iskusiti neke stvari. Zamislite situaciju u kojoj ministar zdravstva Darko Milinović ima veliki problem koji nikome ne može reći, drži ga u sebi i iz dana u dan zbog njega pati. Sve dok jednog dana ne odluči tome stati na kraj i povjeriti se svojoj šefici ...

Čitao sam negdje nedavno kako naši političari rijetko ili nikako koriste Facebook za neku vrstu samopromocije. Izgleda da je većina vrlih nam političara ili informatički nepismena ili jednostavno ignorantna prema novim tehnologijama i novim načinima "oglašavanja" i skretanja pažnje na sebe, među kojima je svakako i Facebook. Odmah mi je pala na pamet naša draga premijerka koja očito ima problema sa "novim tehnologijama" kao što su lift, PowerPoint i slično... Vjerujem da je premijerka shvatila koliko je važno imati Internet kao saveznika. Zamislite da ima svoj profil na Facebooku i slučajno joj se zaglavi lift, a ona kasni na važan sastanak. Uzme mobitel i lijepo postavi status: "Zapela sam u liftu, počnite bez mene..." 

"Nives Celzijus: Padam na pičkaste muške frizurice", "Ava Karabatić se s Farme otišla javiti sucu: Nisam neodgovorna osoba", "Presretni Ante i Simona Gotovac i službeno se razveli", samo su neki od naslova koje svakodnevno čitamo i čudom se čudimo kako pojedini ljudi mogu zbilja biti takvi i kako su takve vijesti najčitanije vijesti. Zgražamo se nad žutilom, osuđujemo sve u njemu, ali ga opet pratimo i dajemo svoj nemali poticaj da ono cvjeta. A što je sa politikom? Nije li i politika postala žuta? Raspravljamo o stražnjicama, ljubavnim vezama premijerke, mukotrpnom putu barba Luke iz Japana, prepucavanjima u i izvan Sabora, spektakularnim uhićenjima. Od svega smo stvorili jednu veliku priču, spektakl. Za razliku od Simone Gotovac ili Ave Karabatić, politika je ipak nešto ozbiljnija (ili bi barem trebala biti) i promatranje na nju kao na još jedan spektakl kojim ćemo hraniti vlastiti ego nije najbolje riješenje ...