DUGI RAT

Sve je počelo te zimske noći kad sam upao u jedan omiški kafić, a s planom da Makiju, bivšem kolegi konobaru, dokažem da sam nešto napravio u životu - izašla mi zbirka poezije i friško položio Poetiku kod Stamaća. Ovaj pogledao knjigu, rekao: “Je, je, super, samo ti piši” i spremio je u jaketu. Nije sad, kaže, raspoložen za poeziju, ima ljubavnih problema - taman se zaljubija kad je skužija da ona ima muža šta naviga. Nekoliko votki kasnije, iz zvučnika trešti Zečić: Pokidat ću lance sve šta me vežu za tebe!, Maki pjeva s njim i baca čašu u zid, konobarica urla: “Nemoj mi te od žestokoga, evo ti ove od dva deca!”, a ja snimam situaciju i razmišljam hoće li ikada ljudi ovako reagirati na moje stihove, što je to u ovom Zečiću da Makija ovako dira u srce? ...

Istaknuti hrvatski intelektualci pišu o ljudima ili likovima koji su oblikovali njihovu mladost, a možda i cijeli njihov život. Jutarnji List na svojim stranicama donosi njihove priče o junacima koje nisu nikada zaboravili.

Red je došao na našeg Tugaranina, Vladu Bulića. Evo njegovog teksta kojeg ste mogli pročitati u Jutarnjem Listu. Za one koji nisu, evo ga dolje...

Ma, zakon je Zeko. Učio sam od njega 

Piše: Vlado Bulić
Izvor: Jutarnji List
Foto: Vjekoslav Skledar/Cropix, B. Slavica

Kad god prošetam splitskim pazarom, bacim oko na one štandove s điđama miđama da vidim kakvo je trenutno stanje na tržištu idola i je li se nekim slučajem moj plasirao u top 20. Opet ga nema. U zadnjih godinu dana, na tom štandu se pojavio cijeli niz novih imena, ali Dražen Zečić je i dalje nepravedno zanemaren.

Riječ je o štandu na kojem se, među ostalim, prodaju i kutije šibice koje krase crno-bijeli portreti svakojakih idola pa se može snimiti tko je trenutno IN. (Uz neke tradicionalne favorite, naravno.) Zadnji put su idoli bili posloženi ovako: prvi red - Ante Pavelić, John Lennon, Gandhi, Ante Gotovina; drugi red: Che Guevara, Franjo Tuđman, Jim Morisson, Tito; treći red: Jure Francetić, Kurt Cobain, Lenjin, Mirko Norac... Ispod svega natpis: 10 kuna komad. Kao što rekoh, Zečiću ni traga. A platio bih za njega i petnaest ako treba.

Kao svaki mladi hrvatski hipersenzibilni intelektualac koji drži do sebe, ispočetka sam prezirao lik i djelo spomenutog kantautora, ali eto, s godinama čovjek shvati neke stvari. A među njima i to da život nije roman i da se u njemu dogode obrati koji u literaturi definitivno ne bi prošli. Budimo realni, tko bi povjerovao u fabulu u kojoj lik inspiriran Draženom Zečićem postane perspektivan mladi književnik?

Sve je počelo te zimske noći kad sam upao u jedan omiški kafić, a s planom da Makiju, bivšem kolegi konobaru, dokažem da sam nešto napravio u životu - izašla mi zbirka poezije i friško položio Poetiku kod Stamaća. Ovaj pogledao knjigu, rekao: “Je, je, super, samo ti piši” i spremio je u jaketu. Nije sad, kaže, raspoložen za poeziju, ima ljubavnih problema - taman se zaljubija kad je skužija da ona ima muža šta naviga.

Nekoliko votki kasnije, iz zvučnika trešti Zečić: Pokidat ću lance sve šta me vežu za tebe!, Maki pjeva s njim i baca čašu u zid, konobarica urla: “Nemoj mi te od žestokoga, evo ti ove od dva deca!”, a ja snimam situaciju i razmišljam hoće li ikada ljudi ovako reagirati na moje stihove, što je to u ovom Zečiću da Makija ovako dira u srce?

Tu sam se, kao pravi štreber, pozvao na Emila Staigera i njegove “Temeljne pojmove poetike”. Tamo lijepo piše: “Lirsko se ulijeva, a da bi to ulijevanje bilo uspješno, slušatelj mora biti otvoren, a otvoren je kad mu je duša ugođena kao duša pjesnikova”.

Objašnjenje je držalo vodu cijelih pet minuta, dok ovo ulijevanje lirskog nije zahvatilo i ostatak kafića. A statistički je bilo malo vjerojatno da većina gostiju upravo proživljava ljubavnu traumu. Radilo se o nečem puno snažnijem, nečem što su, činilo se, u tom kafiću kužili svi osim mene. Tako je počela moja opsesija.

Sutradan sam se obratio lokalnom Googleu, ujni što je svaki dan na pazaru. “Znaš ti šta o onomu pivaču Zečiću?” Ujna kao iz topa: “Kako ne bi znala, on ti je ima tu curu prije ali su prikinili, on ti sve o njon piva”. “Ozbiljno?”. "Ma najozbiljnije, ona ti sad radi u pošti u Šestanovcu. Eno... pitaj Keku ako ne viruješ, ona ti je iz njegova mista.” Ujna zove Keku. “Ne znan ja je li to istina, ali tako se po mistu govori”, kaže Keka.

Naoružan ovim informacijima, uzimam od Makija “Best of Dražen Zečić” i krećem u iščitavanje. Nakon ovih saznanja, cijela Zečićeva poetika dobila sasvim novu, znalci bi rekli, autobiografsku dimenziju.

Evo, samo par primjera: ne plači crna ženo, tvoje suze nisam htio / nismo prvi a ni zadnji što je život rastavio; od ponora pa do visina, padao sam i letio / ukrala je dušu moju, nisam niti osjetio; pokidat ću lance sve što me vežu za tebe / okove sa srca bacit ću / nisi niti jedina da mi život propada / novu srodnu dušu naći ću...

Nevjerojatno, pomislio sam, nije valjda tajna samo u tom autobiografskom. Mora biti još nešto. Preslušavam dalje.

Koju god pjesmu da pustiš, lirski subjekt suočen s istom traumom. Aha, dakle radi se o onom tipu autora koji cijeli život ispisuju istu priču, ne gubeći pritom ni na kvaliteti ni na snazi emocije.

Činilo mi se da sam blizu rješenja cijele zagonetke, ali nedostajao je još samo jedan detalj. Po njega je trebalo ići na teren - na koncert u Trogiru. Bilo je to jedno od legendarnijih lirskih ulijevanja, Maki je okidao na svaki refren, a ja snimao situaciju ne bih li pronašao detalj koji nedostaje. A onda sam ga ubo - snaga emocije. Kad vidiš tu Draženovu gestikulaciju, tu bol i patnju na njegovom licu i čuješ taj glas u koji kao da se ulijela sva bol svijeta, čini ti se kao da čovjek, tu, dva metra ispred tebe, ponovno proživljava već spomenutu traumu. “J....., ovaj fakat ne fejka!”, kažem Makiju. “Ma zakon je Zeko, svrati u mene u kafić svako malo, pravi veseljak! Oš da te upoznan s njin?”. “Ozbiljno me pitaš?”. “Najozbiljnije, bit će mu drago kad čuje da i ti pišeš pisme.”

Naravno, odbio sam upoznavanje. Nisam želio da mi Zečić demantira priču o poštanskoj službenici iz Šestanovca i tako razbije sliku koju sam u međuvremenu o njemu stvorio i koja će na mene, pokazat će se kasnije, ostaviti neizbrisiv trag.

Nekoliko godina kasnije, pisao sam autopoetični tekst za eminentni književni časopis Quorum koji je u jednom dijelu glasio ovako: “Dobar seks je kao dobra tučnjava, reče mi jednom Ivan Vidić. Tako nekako je i s pisanjem. Pustiš traume da se kao demoni razlete po sobi dva puta dva metra i krotiš, jednog po jednog. Ako uspiješ, onda si mlada književna nada, dobiješ književnu nagradu i gomilu dobrih kritika. Ali sve bi to bilo bezveze, da se u momentu u kojem iziđeš iz te sobe ne osjetiš lagan ko perce i s vlastitim demonima odeš na kavu. Tamo sjede mirno, na lancu, poslušni kao dobro istrenirani pit bulzovi, a ljudi koji te vide, pomisle: ‘Vidi veseljaka!’”

Naravna stvar, kao pravi urbanizirani papak s ambicijama u intelektualnom sektoru, prešutio sam svog idola pa koristim ovu priliku da napokon izađem iz ormara: NAJVAŽNIJU LEKCIJU IZ KNJIŽEVNOG STVARALAŠTVA NAUČIO SAM OD DRAŽENA ZEČIĆA!, što god intelektualni sektor mislio o tome. Kako bi zapjevao moj idol: Opet će reći kako sam bio zadnji u gostioni / Ako sam pio, sam sam to htio / Što znaju o ljubavi oni?