Zanimljivosti..

Skijanje uz planinu

Muztag Ata ili, u prijevodu, "Otac ledenih planina", najviša je planina na svijetu (7546 metara) na koju se čovjek uspeo skijama. Smještena je na sjeverozapadnom rubu Tibetanske visoravni, tik uz pustinju Takla Makan, u Kini, ali na samoj granici s lepezom azijskih „stanova": Kirgistanom, Tadžikistanom, Afganistanom, Pakistanom... S namjerom da budu prvi Hrvati na njezinu vrhu, složena je ekspedicija koju je činilo šest članova planinarskih društava Mosor" i Velebit", redom gorskih spašavatelja: Hrvoje Dujmić (vođa ekspedicije), Srećko Gregov, Stipe Božić i Frane Bebić iz Splita, te još dva člana iz Zagreba, Branko Šeparović i Mihajlo Strelec. No, pored ovog nadasve zanimljivog alpinističko-skijaškog uspona, vrijedno je napomenuti da se planina nalazi na čuvenom Putu svile, pored rijeka bogatih dragim kamenom žadom, gradova u kojima se još uvijek ručno uzgaja, prede i tka prirodna svila, pustinja gdje se ljudska ruka bori za svaki metar plodne zemlje ...


EKSPEDICIJA MUZTAG ATA 2009.

ŠEST ČLANOVA PLANINARSKIH DRUŠTAVA 'MOSOR' I 'VELEBIT' U POHODU NA 'OCA LEDENIH PLANINA'

Skijanje uz planinu


Okolnosti su dopustile da na vrh Muztag Ate 87546 m), najviše planine na svijetu na koju se čovjek ispeo skijama, ovom prilikom stignu tek dvojica, Stipe Božić i Branko Šeparović


Piše i snimio: Frane Bebić / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


Kirgizima u gostima

S obzirom na gotovo ratno stanje u zapadnoj Kini, o čemu će još biti riječi u ovome tekstu, put u Kinu započinje letom ruske aviokompanije AeroFlot do jedne od bivših sovjetskih republika - Kirgistana. Duž ove prekrasne nomadske zemlje put nastavljamo kombijem punih šest stotina kilometara, asfaltom i makadamom, kako bismo se domogli granice s Kinom.

Prvog dana putovanja put koji nas vodi divljim rijekama i obroncima ove planinske zemlje završava na preko 3000 metara visokom jezeru Song-Köl. Obale ovoga jezera, nepregledne travnate stepe omeđene planinskim lancima poput divovskog kratera, čuvene su ljetne nastambe Kirgiza, naroda koji zaista još uvijek živi pravim nomadskim životom.

Nakon što su nas Kirgizi primili u jednu od svojih jurti, tradicionalno smo ponuđeni kumisom, fermentiranim kobiljim mlijekom koje zbog povećane količine šećera sadrži i blagu dozu alkohola. Budući da su Kirgizi muslimani, moglo bi se reći da je ovo i jedino alkoholno piće u kojemu uživaju. Za prosječnog Europljanina, osim zaista jakog motiva da se prikloni autentičnim ritualima i tradiciji, ovo zasigurno ne bi bilo piće koje bi poželio ponijeti sa sobom u domovinu.

Nakon noći provedene spavajući na podnim ležajevima u jurti, put nastavljamo prema čuvenom graničnom prijelazu Torugart, zasigurno najtežem graničnom prijelazu na svijetu.

Jurta

Jurta, tipična nastamba

Granica Kirgistana i Kine na samim je vrhovima gorja, a granične kućice su na najbližem "pristojnijemu" mjestu sa svake strane vrhova planina. Stoga je razmak među njima golem - čak 70 kilometara, a spaja ih prijevoj Torugart. Točno po sredini moramo se prekrcati u vozilo kineske agencije.

Nakon ulaska u Kinu upozoreni smo na ratno stanje u državi zbog kojeg su prekinute telefonske i internetske veze s područjem izvan države, a satelitski telefoni strogo zabranjeni. Nakon dva rendgenska pregleda prtljage, mjerenja tjelesne temperature i traženja drugih znakova eventualne bolesti, temeljitog pregleda računala i fotoopreme, uspijevamo konačno prijeći granicu, za samo devet sati.

Prespavavši u Kasgaru, milijunskom i drugom po veličini gradu u pokrajini Xing Jiang, priključujemo se na cestu Karakorum, izgrađenu na drevnim putovima svile. Ta nas cesta provlači kroz planinski lanac Kunlun Shan u područje zapadnog Tibeta, omeđenog upravom ovim gorjem i Himalajom. Krivudava i pomalo opasna cesta čiji se dijelovi na mjestima odlamaju u riječne kanjone, izvodi nas na visoravan omeđenu visokim "sedamtisućnjacima", dok se naš cilj, Muztag Ata, ukazuje kao izrastao na dlanu iste visoravni, ponuđen na osvajanje.

Karavana deva prolazi kraj baznog logora

Od mjesta Subash, gdje napuštamo svaki motorni pogon, društvo pri penjanju do baznog logora prave nam dvogrbe deve, unajmljene da nam ponesu svu opremu koju nismo u stanju uprtiti na leđa. Iako se doimaju lijeno i sporo, ubrzo uviđamo da nećemo uspjeti pratiti dug korak njihovih visokih nogu. Također, kako se primičemo visini od četiri tisuće metara, polako nas, zbog razrijeđenog zraka, hvataju prvi problemi s disanjem, pa nam korak postaje sve sporiji i odmjereniji.


Sirovina za loženje

Na putu prolazimo kroz visinska sela nomada, ali kako na stotine kilometara unaokolo nema niti manjega grma, a kamoli stabla, devin izmet jedina je sirovina za loženje, pa se lokalni nomadi na njemu griju, peku kruh i pripremaju svu ostalu hranu. Barem su putovi čisti! Nude nas nanom", tipičnim nomadskim kruhom, ali u tom trenutku još uvijek nismo imali prevelikog motiva da ga konzumiramo.

Pečenje kruha, "nan", na devinu izmetu

Bazni logor je mjesto koje alpinisti od himalajski surovog okoliša pokušavaju na različite načine učiniti drugim domom. Rezultat je - poljski WC bez krova, a na vjetrometini; improviziranom tušu mlazom vode je samo pola metra iznad zemlje, što čovjeka prisiljava da kosu opere u položaju duboke molitve, klečeći nag na dvije malo ravnije kamene ploče. No ipak, to je jedino pravo utočište za odmor i prikupljanje energije za osvajanje visina u kojima čovjek duže vremena ne može ni opstati.

Unajmili smo čak i kuhara, kineskog, i s njime upoznali sve tajne kineske improvizirane kuhinje. Ali tajne su trajale samo tri dana, nakon čega su učestala tjestenina začinjena ljutim paprikama i slatka juha od riže za doručak postale motiv za što duži boravak u visinskim logorima gdje smo konzumirali „prokrijumčareni" dalmatinski pršut i pancetu. No za to smo morali pribjeći i nomadskom kruhu, onom s devina..., jer je ovaj kineski sladak!

Znanstveno je dokazano da je snaga ispravnog prosuđivanja i odlučivanja, da ne kažem pameti, vidljivo oslabljena na razrijeđenu zraku. Vjerojatno, kako se cijelo tijelo privikava na manju opskrbu kisika putem krvi, tako i mozak vjerojatno izolira one skupine moždanih stanica koje nisu presudne za preživljavanje. Stoga se svi planovi o taktici i načinu osvajanja brda kuju još u bazi, a gore, na visini, samo se trudimo što strože držati tih planova, ako ih se sjetimo!

Do vrha od 7564 metra potrebno je podignuti još tri visinska logora. Sa svakim dalje osvojenim ekipa se vraća u bazni logor na dvodnevni odmor. To je ujedno i aklimatizacijski ciklus u kojem se tijelo, nakon visinskog šoka, prilagođava na sljedeći sličan šok, proizvodeći veću količinu hemoglobina u krvi.

Put do logora 1 suh je i stjenovit, pa ga još uvijek savladavamo u klasičnim planinarskim postolama. No dolaskom na visinu od pet tisuća metara slijedi podizanje šatora, čemu pak prethodi lomljenje leda i stijena kako bi se pripremila pristojna podloga koja će osigurati koliko-toliko ugodan san. Ovo je ujedno i zadnje mjesto gdje se mjestimično može ugrabiti tekuća voda. Dalje ovisimo isključivo o topljenju snijega.

Lomljenje leda i stijena u pripremi logora

Penjanje na drugi visinski logor je ipak mnogo zanimljivije. Prva stopa iz šatora počinje u turnoj pancerici ukopčanoj u turne skije koje će nam pomoći u penjanju uz strmi zasnježeni ledenjak, koji na svojim ne baš tako udaljenim stranicama ne završava podnožjima viših brda, već naprotiv, liticama i provalijama dubokim nekoliko stotina metara. Greška na skijama i potencijalno otklizavanje s ovog malo širega grebena po kojemu se penjemo lako može i kobno završiti, a skoro sam se i sam uvjerio kada sam baš na prvom okretu u usponu otklizao na gotovo čistom plavom ledu pokrivenim vrlo tankim slojem snijega.

Putem se penjemo kroz ledopad", mjesto gdje se ledenjak lomi preko pregiba grebena. Na ovim se mjestima otvaraju široke ledenjačke pukotine duboke koliko i sami ledenjak. Srećom, ove pukotine nisu „podmukle" jer se otvaraju prema van.

Na mjestima gdje se ledenjak ugiba u podnožjima planinskih obronaka pukotine su na površini tek vidljive, često ih prekrije i snijeg, dok se u unutrašnjosti šire u goleme mračne i duboke prostore, pa ih zato nazivamo podmuklima.

Na nekim mjestima se provlačimo po strmim putovima toliko blizu pukotina da smo prisiljeni skinuti skije i penjati se uz alpinističko uže.


Čuvanje života

Nakon podizanja logora 2, što je bilo lakše zbog mekšeg i dubokog snijega, slijedi jedan od ljepših trenutaka - skijanje niz snježni greben, na visinama od šest tisuća metara. Iako dosta naporno zbog manjka zraka, čovjeka jednostavno impresionira ljepota slobodnog odabiranja puta spusta, kroz djevičanski netaknuti puteni snijeg, poput nesputanog leta u snovima. Ipak, treba biti prilično oprezan zbog okolnih pukotina.

Svi članovi ekspedicije snimljeni u baznom logoru

Osvajanje logora 3 popraćeno je kvarenjem dana koji je završio izuzetno jakim vjetrom i niskim temperaturama. Zbog iglica snijega i niske temperature, zrak, ionako razrijeđen, nije moguće izravno disati - zračni kanali u plućima se sužuju pa čovjeka mogu trenutačno ostaviti bez daha, slično astmatičnom napadu. Stoga uz sve napore stavljamo preko lica maske koje daju mogućnost zagrijavanja zraka prije samog udisaja.

Pred samim logorom susrećemo naša dva člana, Branka i Stipu, koji su krenuli dan ranije i uspjeli se popeti do vrha, petstotinjak metara iznad logora 3. Sretni što je ekspedicija već uspjela, pružamo im ruke na čestitanje, iako u rukavicama. Loše vrijeme tog dana rezultiralo je neželjenim promrzlinama na nožnim prstima, pa su se užurbano počeli spuštati prema bazi.

Logor 3 uzeo je danak i drugome dijelu tima: neprospavana noć, problemi s probavom i hladnoća prevagnuli su na odustajanje od gotovo rukom dohvatljivog cilja. Odustajanje na ovim visinama ne bih protumačio porazom, već čuvanjem života za još mnoge druge visine koje čekaju da im se popnemo. Ipak, spreman na polazak skijanjem sa sedam tisuća metara, dopuštamo si malo vremena za užitak: Hrvoje i ja pogledom prelazimo preko stotinama kilometara udaljenih planinskih vijenaca: Eno Kirgistan, pa Tadžikistan, pa Afganistan, pa Pakistan, a ono na kraju bi mogla biti i Indija ...

Song Kol: zaigrani mali Kirgistanci

Song Kol: zaigrani mali Kirgistanci (svoj djeci na svijetu zajednički su balun i stavljanje "rogova")

Povezani članci

Who's Online

We have 201 guests and no members online