Bezbolan teritorijalni preustroj RH

rh regijeDavorin Stipetić, povjesničar umjetnosti specijaliziran za prostor kao kulturnu baštinu, u današnjem Vijesniku iznosi kako bi trebao teći proces "bezbolnog" teritorijalnog preustroja Republike Hrvatske... Trebalo bi samo povezati ekipe koje rade na pripremama teritorijalnog preustroja s onima koje u Ministarstvu regionalnog razvoja rade na regionalizaciji za potrebe suradnje s Europskom unijom te kao prijelazno rješenje formirati zajednice županija čije bi se granice poklopile s granicama spomenutih regija (odnosno skupina današnjih županija). Dobili bismo cjeline koje bi bile mnogo bliže povijesnim hrvatskim regijama, a trenutačno ne bi dirale postojeći sustav. Centri novih zajednica županija poklopili bi se s nekima od sjedišta sadašnjih županija, a postojeći kadrovski potencijal u njima mogao bi bez poteškoća preuzeti i nužni obujam zadataka tih zajednica u prvoj fazi. Župani udruženih županija činili bi koordinacijski savjet zajednice županija na čijem bi čelu bio čelnik županije - središta zajednice. Rast administracije u županijama, gradovima i općinama trebalo bi zamrznuti, a s odlascima u mirovinu trebalo bi u njima ukidati ispražnjena radna mjesta. Na taj bi se način mogao postupno smanjivati upravni aparat i pripremati teren za redukciju administracije - posebno u jedinicama lokalne samouprave koje već ni danas nemaju uvjete za opstanak ...


NE MORA BITI KOMPLICIRANO


Bezbolan teritorijalni preustroj RH


Piše: Davorin Stipetić / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

Link: http://www.vjesnik.hr/html/2010/05/31/Clanak.asp?r=sta&c=1


Vjerojatno nijedna zemlja bivše istočne (i jugoistočne Europe) nije u svojem osamostaljenju i tranziciji morala proći i prošla kroz teže i nepovoljnije uvjete od Hrvatske: nametnuti agresivni rat, poteškoće u procesu borbe za međunarodno priznanje, totalna pretvorba cjelokupnog političkog i društvenog sustava, postupno oslobađanje i integracija pojedinih konstitutivnih dijelova zemlje, dugotrajno otklanjanje rušilačkih posljedica rata...

Sve to vrijeme trajala je i izgradnja potpuno novih temelja političkoga, društvenoga i zakonodavnoga sustava za neizvjesnu globalnu i nacionalnu budućnost.

U tim je uvjetima stvoren i današnji teritorijalni ustroj Hrvatske: 21 (sa Zagrebom) županija i (danas već) više od 550 gradova i općina.

Nije nimalo čudno da taj sustav sada više ne odgovara ni mogućnostima, a ni potrebama. S druge strane, samoupravna baza tog sustava počela je administrativno bujati, život je donosio svoje probleme, programe i rješenja, egzistencija nemalog broja građana povezala se s postojećim stanjem bez obzira na to je li ono proizlazilo iz realne ekonomske snage pojedine županije, grada ili općine ili se održavalo izravnim ili posrednim pomaganjem iz izvora središnje države.

Kada se tomu dodaju i brige, koje nam je donijela svjetska (i naša) recesija - razumljiva su oklijevanja koja prate načelnu odluku - da pristupimo (uza sve ostale probleme) još i pitanjima teritorijalnog preustroja Hrvatske.



Sreća je u nevolji da se to pitanje ne može riješiti preko noći, jer zahtijeva temeljitost u drukčijem pristupu, ali i postupnost u procesu prijelaza iz jednog sustava u novi.

Jer ni država, a ni njezina teritorijalna struktura svih nižih razina ne smije prestati redovito funkcionirati. Pogotovo u vremenima u kojima jesmo.

Dobro je, međutim, što Hrvatska nema samo 20 nego mnogo više godina. Na to nas trajno podsjećaju "Izvorišne osnove" Ustava u kojima su pedantno pobrojene sve političke (a kroz to i teritorijalne) faze, kroz koje smo prošli u proteklih 1300 godina.

Toj pak inventarizaciji treba pribrojiti i golemi fond znanja i spoznaja niza naših specijaliziranih znanstvenih i stručnih disciplina posvećenih svim bitnim regionalnim i ostalim karakteristikama nacionalnog prostora Republike Hrvatske.


Problema ne bi trebalo biti

Problema, dakle, ne bi trebalo biti. Trebalo bi samo povezati ekipe koje rade na pripremama teritorijalnog preustroja s onima koje u Ministarstvu regionalnog razvoja rade na regionalizaciji za potrebe suradnje s Europskom unijom te kao prijelazno rješenje formirati zajednice županija čije bi se granice poklopile s granicama spomenutih regija (odnosno skupina današnjih županija).

Dobili bismo cjeline koje bi bile mnogo bliže povijesnim hrvatskim regijama, a trenutačno ne bi dirale postojeći sustav. Centri novih zajednica županija poklopili bi se s nekima od sjedišta sadašnjih županija, a postojeći kadrovski potencijal u njima mogao bi bez poteškoća preuzeti i nužni obujam zadataka tih zajednica u prvoj fazi.

Župani udruženih županija činili bi koordinacijski savjet zajednice županija na čijem bi čelu bio čelnik županije - središta zajednice.

Rast administracije u županijama, gradovima i općinama trebalo bi zamrznuti, a s odlascima u mirovinu trebalo bi u njima ukidati ispražnjena radna mjesta.

Na taj bi se način mogao postupno smanjivati upravni aparat i pripremati teren za redukciju administracije - posebno u jedinicama lokalne samouprave koje već ni danas nemaju uvjete za opstanak.

U toj bi fazi dopunom zakona o prostornom uređenju obavezu izrade ili izmjene prostornih planova trebalo prenijeti na zajednice županija i time vjerojatno uštedjeti golem novac, koji se dosad morao trošiti na izradu prostornih planova za svaku pa i najmanju umjetno stvorenu općinu ili gradić.


Umjesto 21 županije, mogli bismo - bez povećavanja troškova - dobiti, primjerice, samo slavonsku zajednicu županija, zajednicu županija središnje Hrvatske, zajednicu županija Istre i Hrvatskog primorja te na kraju dalmatinsku zajednicu županija. (U perspektivi to bi mogle postati veležupanije ili banovine).


Zagreb i Zagrebačku županiju trebalo bi povezati u jednu prostornu cjelinu pod zajedničkim nazivom zagrebačke metropolitanske regije (u čijem bi sastavu bio Grad Zagreb i Zagrebačka županija) - u prvoj fazi preustroja samo s obavezom izrade zajedničkog razvojnog, ponajprije infrastrukturnog prostornog plana (uz sudjelovanja Vlade u odnosu na status i potrebe glavnoga grada).

Jasno je da bi u pripremi i prve i druge faze prijedloga teritorijalnog preustroja države morali sudjelovati kvalificirani predstavnici Vlade, ali i svih parlamentarnih stranaka - kako bi konačno rješenje trajno zadovoljilo vrlo raznolike mogućnosti, potrebe i interese većine građana Hrvatske, a odgovornost za rezultate preuzele sve parlamentarne stranke.

Paralelno s prijedlogom etapa i konačne strukture preustrojene Hrvatske trebalo bi ponuditi i osnovne principe financiranja novih regionalnih i lokalnih jedinica samouprave - s redistribucijom ne samo novca - kako to polovično nudi oporba - nego i s preuzimanjem odgovarajućeg dijela obveza.

Cijeli taj proces mogao bi do kraja završiti najkasnije u roku od pet godina (toliko je, primjerice, trajao u Danskoj). U taj je rok uračunato i vrijeme za sve nužne demokratske oblike izjašnjavanja građana o eventualnim predloženim varijantama (referendumi) - ako se za njih ukaže potreba ili pokažu želje građana.

Predložene zajednice županija mogle bi u današnjoj situaciji poslužiti i kao mjesto objedinjavanja koncepata i pravaca gospodarskog razvoja te izlaska iz krize - u toliko različitim i specifičnim makroregionalnim dijelovima Hrvatske, što bi svakako i Vladi olakšalo posao.