Zanimljivosti..

Kad je Johnny bio mlad

Svetko StulićJohnny ŠtulićMnogo prije nego je postao Johnny, mnogo ranije no što je osnovao Azru, ali i godinama prije nego je počeo "sanjati tople usne žene" i "stajati na uglu sasvim sam dok su lijepe žene prolazile kroz grad", Branimir Štulić svake je godine ljetovao u Ninu, hrvatskom kraljevskom gradu pokraj Zadra. U rodnom mjestu oca mu Ivana i majke Slavice, rođene Milovac. Ondje je imao rođake, braću Marina i Svetka, s kojima je živio svoje ninsko djetinjstvo; igrajući nogomet i svirajući gitaru. Svetko Stulić i danas se sjeća tih dana, s ponosom govoreći o svom rođaku i njegovom glazbenom pokretu, o kojem sve govori jedna jedina riječ - Azra! ...

KAD JE JOHNNY BIO MLAD

Ninjanin Svetko Štulić, rođak Branimira Johnnya Štulića, sjetno, ali ponosno, prisjeća se rock legende


Piše: Marko Dunatov / Zadarski list
Izvor: Zadarski list


Johnny je redovito ljetovao u Ninu, gdje se družio s rođacima Svetkom i Marinom. Obožavao je nogomet, dok ga je gitara opčinila nešto kasnije. To i još koješta o djetinjstvu osnivača Azre doznali smo u razgovoru s njegovim rođakom.

Azra

Lud za nogometom

Branimir Štulić rođen je u Skoplju 11. travnja 1953. godine gdje je njegov otac službovao, a kasnije se obitelj preselila u Zagreb. Nakon navršene pete godina života redovito je ljeti dolazio u Nin.

"Od 1958. godine Branimir je ljetovao u Ninu, u kući gdje mu se rodio otac, kod djeda Frane. Jedini spas sam mu bio ja jer njega zapravo nitko nije znao", počeo je odvrtati film daleko u djetinjstvo Svetko Stulić, koji je imao svega, sedam godina kada je prvi put vidio Branimira u Ninu.

"Sa trinaest godina Branimir je bio duplo jači od mene, iako sam ja dvije godine stariji". Kada je imao deset godina Branimir donosi u Nin prve prave kožne kopačke, a Svetko se tih dana prisjeća:

"Mi u Ninu tada nismo ni šlape imali, a on donese kopačke i kožnu loptu. Nas ninjane zovu "bosanci" jer smo svi hodali bosi, dok je on uvijek bio ispred nas".

Svaki dan, Svetko i Branimir napucavali bi nogometnu loptu na igralištu.

 "On ne bi dao mira. Bio je hiperaktivan. Čim bi se probudio tražio bi mene. Te naše igre nogometa i skrivača u ono vrijeme bile su nam sve", priča Johnnyjev rođak Svetko Stulić.

To je Branimirovo ludilo za nogometom trajalo do njegove petnaeste godine. Tada je pak krenulo drugo ludilo kojim će on zaluditi cijelu zemlju.


Susret s gitarom

Tada je Branimir upoznao Svetkovog mlađeg brata Marina koji je već kao petnaestogodišnjak svirao gitaru.

"Moram na početku spomenuti da je Branimir bio strašno zaluđen Beatlesima. Slušao je i Stonese, Zeppelinne", nastavio je svoju priču Svetko.

"Evo na ovome mostu", pokazivajući rukom prema ninskom mostu, "on i moj brat bi sjeli i znali bi do jutra svirati. Moj brat je bio prilično dobar gitarist, jedan od boljih u Zadru i on ga je naučio kako se drži gitara. Naučio ga je prve note, akorde. Tako je to počelo. Ja sam uvijek brata pitao je li moguće da on uspije. Na što mi je brat odgovorio kako Branimir ima strašnu volju, ali da je skeptičan da će uspjeti kao glazbenik".

 

Azra dva puta u Ninu

Prve glazbene kapi kojima će Branimir Štulić kasnije Johnny natopiti cijelu zemlju i mnoge tadašnje i buduće generacije potekle su sa Ninskog mosta, ispred disko kluba imena "Ljubav", kojega je vodio u to vrijeme baš Svetko, Branimirove terase i ninske plaže.

Posljednji koncert Branimira u Ninu organizirao je upravo Svetko Stulić.

"Svirao je osamdesetih godina prvo u Domu kulture, gdje je bilo pretijesno. Onda negdje tamo 1987./88. je održao koncert na ninskom igralištu. Bio je s njim Leiner, Kipp kojeg je doveo iz Nizozemske i Jurica Pađen. Mislim da je to bilo zadnji put da je Branimir bio u Ninu".

Nakon tog ninskog koncerta, šetajući uz plažu Branimir je rekao Svetku kako ima jednu curu iz Holandije, te da postoji velika vjerojatnost da se skupa s njom preseli tamo.

"Pitao sam ga zašto tada, na vrhuncu karijere i popularnosti. Spominjao mi je Jugoton koji ga zakida na raznorazne načine, štancanjem kazeta i ploča, a neisplaćivanjem honorara".

Danas mnogi paraziti žive od Johnnyjeve "ostavštine", najviše oni koji omalovažavaju njegov rad. "Branimir nikada nije bio materijalista. Bio je boem i njemu novci nisu značili ništa. Bio je principijelan, strašno tvrdoglav, ali uporan i nadasve pošten. Najveća mu je to bila vrlina".


Otac Ivan izgradio kuću

Svetko se prisjeća da Branimir nije govorio kajkavskim naglaskom. - "Mogu ti reći da makedonskog i kajkavskog ni jednu riječ nisam čuo od njega. Govorio je štokavski, a samnom je govorio po ninski. Dakle, dalmatinski, ali specifičan kakav se već govori u Ninu. Možda je u Zagrebu pokupio neki sleng, ali ovdje se nije puno razlikovao od nas".

Branimirov pokojni otac Ivan bio je vrijedan čovjek, a dokaz tome je kuća u Ninu u kojoj danas ljetuju Štulićeva sestra, nećak i majka, koju je sagradio sam.

"Odnosi između Branimira i njegovog oca bili su zahlađeni dugi niz godina, sve dok Branimir nije postao zvijezda. Nakon toga, kako sam čuo, otac je bio spreman pomiriti se s njim pa ga se moglo čuti i da pjevuši njegove pjesme, a nerijetko se hvalio njime".

Ivan Štulić, Branimirov otac umro je 1993. godine u Zagrebu gdje je i pokopan.


Vratit ću ga doma

U djetinjstvu je Johnny volio jesti, kazao nam je Svetko. "Znali smo kao klinci krasti šljive, grožđe...Ali kada je počeo svirati, Johnny je svake godine bio sve tanji. Često sam ga pitao drogira li se. Kako si mogao doći od čovjeka koji ima sto kila na sedamdeset kila, pitao sam ga. On je tumačio da ga je promijenio pubertet".

- "Imao je tanke ruke i nekako profinjene prste. Nisam nikada vidio čovjeka sa debljim nogama, a tanjim rukama. Zbog njegovih prstiju, koji su bili virtuozni, lagani, moglo se naslutiti da će "zavesti" gitaru. Prsti su mu bili puni žuljeva na jabučicama jer je stalno svirao. Po petnaest sati dnevno je znao svirati. Krv mu je znala ići od žica gitare", veli Svetko.

Na kraju našeg razgovora Svetko Stulić otkrio je da neće odustati od svoje namjere da Branimira dovede natrag. U Nin, u Hrvatsku.

"Mislim da je sazrijelo vrijeme za Branimirov povratak. Neću odustati dok sam živ. Želja mi je vratiti ga", zaključio je na rastanku Svetko Stulić. Nadamo se da će mu se želja ostvariti i da Branimira Johnnya Štulića vidimo u Ninu.

Branimir Johnny Štulić


Prva gitara tetkin dar

1966. prvu gitaru Branimiru Štuliću kupila je negova tetka Ðurđa, sestra njegova oca Ivana. Do devedesetih godina Branimir se nije odvajao od te gitare.

Ista ta tetka Ðurđa nakon što je odselila u Ameriku, u Brooklyn, poslala je Branimiru paket odjeće. Među poslanom odjećom nalazila se i majica sa slikom Iggy Popa. Naravno Branimir je o tome napisao pjesmu pod naslovom 'Iggy Pop'.


Alka Vuica o Johnnyju

Branimir Johnny Štulić nikada nije nijekao svoje ninsko porijeklo i bio je ponosan na činjenicu da njegovi potječu iz hrvatskog kraljevskog grada Nina o čemu svjedoči i Alka Vuica kojoj je to sam rekao prilikom njihovog telefonskog razgovora.

"Bio je zvijer koja laje! Puštao je svoje krikove 'ravno do dna', proklinjao je 'crvene anđele' i tvrdio da vuče korijene od Grgura Ninskog. 'Moji su iz Nina, Hrvati', vikao je. Tita je nazivao 'čovjekom s nemogućom dikcijom', govorio je istinu s pozornice raznih rock klubova kao s tribina i bio je pravo čudo od pjesnika.

Iza sebe je imao razljućenu gomilu obožavatelja svih vjera i nacionalnosti koju je, vjerujem, mogao povesti bilo kamo da je to želio. Ako je ikad u Jugi postojao 'glas naroda', onda je to bio Ðonijev glas", prisjeća se Vuica iz svog razgovora sa Johnnyjem.


Snovi postali stvarnost

Branimir je kao dječak tvrdio da će za nekoliko godina oformiti bend, najbolji u državi, kojega će ujedno biti i frontmen, doznali smo kroz priču. Svetko kaže da su on i ostali iz ekipe tada umirali od smijeha na te njegove izjave, ni ne sluteći da će se te riječi na kraju obistiniti.

"To mu je bila opsesija, bio je totalno opijen glazbom. Onda se dogodilo nešto što nitko nije mogao predvidjeti - osnovao je bend i ostvario ono što nam je govorio", prisjeća se Svetko ispijajući hladno gazirano piće u hladu jednog ninskog kafića u kojem smo sjedili.