Roblje slobode

Gay paradaIz krugova homoseksualnih aktivista najavljena je parada homoseksualaca u Splitu 11. lipnja. Reakcije javnosti uglavnom su očekivane: naprednjaci oduševljeno pozdravljaju još jedan proboj u bolju i pravedniju budućnost, natražnjaci zlovoljno gunđaju, ali se ne usuđuju išta politički nekorektno reći. Bilo kako bilo, parade će sigurno biti. Uostalom, nikada mi nije bilo jasno zašto bi se ikome zabranjivalo da paradira!? Dok me ne tjeraju da s njima marširam, uglavnom ignoriram paradere bilo koje vrste. Ipak, za oko mi je zapelo da će ova splitska parada biti tematska, tako jedan od aktivista kaže:  "Splitski gay pride sastavni je dio aktivnosti Iskoraka i Kontre usmjerenih na izmjene i dopune Obiteljskog zakona koje bi istospolnim parovima osigurale jednaka prava"..., piše Damir Pešorda u kolumni na portalu Izravno.com ...


PARADA HOMOSEKSUALACA U SPLITU

Roblje slobode

Piše: Damir Pešorda / Izravno.com
Izvor: Izravno.com

Rođen sam u društvu koje je homoseksualni čin zatvorski kažnjavalo, čini mi se, do godinu dana zatvora; ako poživim prosječan životni vijek, stare dane proživjet ću u društvu u kojem će istospolni brak biti obična stvar na koju se nitko iz mainstreama ne će osvrtati. No, da odmah dodam, ono što u nekom vremenu postane obično, svakodnevno, ne mora biti istodobno poželjno, pa ni normalno.

Nađemo li se u selu jednookih ljudi, pristojnost nam nalaže da ih ne podsjećamo svako malo na njihovu jednookost, no razum nam isto tako nalaže da ne prihvatimo odjednom jednookost kao poželjno ljudsko stanje. Isto tako, živimo li u zajednici koja jednookost kažnjava, moramo se toj nepravdi suprotstaviti.

obiteljDakle, otpor konzervativaca akcijama "gay aktivista" držim unaprijed osuđenim na neuspjeh. Veliki pohod čovječanstva (eh, kako danas šuplje zvuče te riječi!) prema slobodi s velikim "S" nezaustavljiv je. Počeo je s prosvjetiteljstvom, zapravo već s renesansom, nastavio se kroz obogotvorenje znanosti u 19. stoljeću i raščovječenje čovjeka u dvadesetom.

Suvremena zapadna društva u klopci su vlastitih projekcija i utopija, vlastite eshatološke biti. Put u pakao popločan je dobrim namjerama, rečeno je, a moglo bi se reći i drugačije – put u raj i put u pakao jedan te isti su put. Samo onaj tko ne zna kamo ide stiže do cilja, dodao bi neki mudri Kinez. Svejedno, ne mogu ne uočiti nekoliko logičkih i etičkih paradoksa u zahtjevima aktivista.

"Aktivnost usmjerena na izmjene i dopune Obiteljskog zakona" eufemizam je za traženje zakonskog izjednačavanja homoseksualnih i heteroseksualnih brakova te prava homoseksualnih parova na posvajanje djece. Splitska parada bit će, kako najavljuju njeni inicijatori, posvećena upravo tom pitanju.

Homoparentalnost je tema o kojoj se u našoj javnosti dosada nije ozbiljno raspravljalo. Zapjenjeno zgražanje samoproglašenih branitelja tradicionalnih vrijednosti s jedne strane i propagandistički aktivizam spominjanih udruga s druge ne može se nazvati raspravom.

Logički je paradoks da homoseksualci uopće žele sklapati brakove. Brak je heteroseksualna institucija, štoviše, rekli bi ekstremniji naprednjaci, relikt patrijarhalnog društva. Homoseksualni čin je kršenje tabua, barem u judejsko-kršćanskoj civilizaciji, čin subverzivan, dapače revolucionaran! Barem na osobnoj razini. Stoga su homoseksualne skupine i primljene tako dobro u redove snaga permanentne revolucije.

Kad  dva muškarca ili dvije žene "uplove u bračnu luku", ta subverzivnost dobiva groteskan okvir. To izgleda, otprilike, kao da se nakon ostvarenja sna o trećoj Jugoslaviji Ante Tomić i Jurica Pavičić, obučeni u crne uniforme, zagrle i zapjevaju Thompsonove "Čavoglave". Homoseksualci u braku, meni to smrdi na potisnutu heteroseksualnost!

Etički je diskutabilno lišavati dijete prirodnog obrasca odrastanja. Pri tome ne mislim čak na odrastanje uz oca i majku, jer je to civilizacijski obrazac, nego na lišavanje djeteta majke.

Naime, bez obzira kakvu čovjek sudbinu imao, svakome je jasno da ga je rodila neka majka. No što s djecom koju će dvojici homoseksualaca roditi "zamjenska majka"?.

obitelj

Sam institut "zamjenske majke", po meni, moralno je diskutabilan, no u slučaju kada je tako rođeno dijete namijenjeno muškom paru ono je dvostruko zakinuto. A šteta nanesena njegovom emocionalnom razvoju, nenadoknadiva je.

Ukratko, trebao bi se zapitati svaki homoseksualac, kojemu majka u emocionalnom životu znači ono što i velikoj većini drugih ljudi na ovom planetu, koliko je pošteno da neko buduće dijete lišava tog osjećaja?
 
Ali argumenti u ovoj priči ne igraju važnu ulogu. Osloboditi se sebe, biti plastičan do neprepoznatljivosti, biti ovo ili ono, od hira do hira – imperativ je vremena.

Kao što je nekada "roblje rada", kako proletarijat nazva pjesnik Cesarić, bilo pogonsko gorivo neumoljivog napretka, danas su to razne udruge, manjine, stvarne i samoproglašene žrtve.

Roblje slobode upregnuto u projekt "vrlog novog svijeta".


aktivist