Okreni se, sine

PraxisNa otoku Korčuli u istoimenom mjestu održana je od 13. do 15. listopada konferencija o jugoslavenskoj praxis-filozofiji i Korčulanskoj ljetnoj školi filozofije (1963-1974) i socijalističkom humanizmu, koja je trebala pokazati jesu li se danas stekli uvjeti da se, onkraj dnevnog politikanstva, ali ne antipolitički, otvori prostor za dijalog o Praxisu. Tematski okvir konferencije činila su izlaganja o Praxisu i kulturi, Praxisu i filozofiji, problemu jednakosti i slobode, o kritici birokracije i nacionalizma, (ne)postojanju veze između Praxisa i tzv. crnog vala jugoslavenskog filma, te paneli o odnosu između Praxisa i marksizama u Istočnoj, odnosno Zapadnoj Evropi ...
PRAXIS, REBOOT

Okreni se, sine

Piše: Srećko Pulig / Novosti
Izvor: Novosti

Na otoku Korčuli u istoimenom mjestu održana je od 13. do 15. listopada jedna konferencija koja nije bila kao sve druge koje danas organizira znanstveni, umjetnički i filozofski pogon proizvodnje društvene općenitosti.

Praxis konferencijaVeć po plakatu i prigodnoj izložbi (pripremili: Ante Lešaja i Petar Milat), prisutnima na mjestu održavanja konferencije, u onom istom domu kulture (sada Kulturnom centru grada Korčule) u kojemu je zasjedao i predmet njenog bavljenja – praksisovska Korčulanska ljetna škola, održavana od 1963. do 1974. – bilo je očito da će se govoriti o jugoslavenskoj filozofiji i socijalističkom humanizmu.

A to sigurno nisu teme o kojima se danas često upriličuju skupovi, naročito ako ih organizator smatra vrijednima afirmacije, a ne samo metom politikantskih diskvalifikacija i iživljavanja od strane onih koji su imali sumnjivu sreću da nadžive većinu sudionika praksisovskog kruga. 

Diskvalifikacije grupe okupljene oko časopisa “Praxis”, i to najmračnije vrste, bile su 1990-ih povezane prvenstveno s pretjeranom afirmacijom svega desničarski – navodno nacionalno – postojećeg, prije negoli s potrebom ikakve kritike.

Ova međunarodna konferencija, u organizaciji njemačke Zaklade Rosa Luxemburg za jugoistočnu Evropu, trebala je zato pokazati jesu li se danas stekli uvjeti da se, onkraj dnevnog politikanstva, ali ne antipolitički, otvori prostor za dijalog o Praxisu.

Taj dijalog među drugovima-ljevičarima ne treba niti može biti kršćanski koncilijantan i završiti u lažno normalizirajućem mirenju svih postojećih proturječnosti, a da one nisu zbiljski nadiđene. On ponovno treba biti upravo kritika svega postojećeg, kako su sami praksisovci govorili, ovaj put primijenjena i na samu grupu oko Praxisa. Tako bi razgovor o temi bio na nivou teme same.


Problem (dis)kontinuiteta

Je li to trodnevnom skupu naslovljenom “Praxis: Kritika i humanistički socijalizam”, s podnaslovom “Konferencija o jugoslavenskoj praxis-filozofiji i Korčulanskoj ljetnoj školi (1963-1974); Mjesto sjećanja i aktualnosti” i uspjelo, možda je još rano decidirano odgovoriti.

Referati su pročitani, održane su uvodna i završna diskusija na podijumu korčulanskog doma (uvodno su govorili akteri i suvremenici Korčulanske ljetne škole Zagorka Golubović, Božidar Jakšić, Gajo Sekulić, Nebojša Popov i Lino Veljak, a zaključno svi sudionici konferencije), no prilozi prisutnih i nekih neprisutnih aktera bit će dostupni i u znanstvenom zborniku, čije izlazak još treba pričekati.

Jedno je sigurno, što je rekao i jedan od moderatora okruglih stolova Petar Milat, a to je da, gledano generacijski, što sigurno nije jedini a možda ni bitan pokazatelj, danas, za razliku od prije desetak i više godina, kada su se rijetki i htjeli afirmativno baviti ovom prevažnom temom našeg lijevog intelektualnog (dis)kontinuiteta, više ne govorimo samo o edipovskom sukobu “očeva” i “djece” Praxisa (malo je žena bilo, a premalo ih je i danas u toj priči – od 17 podnositelja referata samo su četiri bile žene), već je na scenu suvereno stupila i generacija “unuka”, koja uglavnom ne želi priznati da je barem djelomično ispala i iz ovog domaćeg ljevičarskog šinjela, ali ima novu i drugačiju blagost i oštrinu, produktivniju od bitke na nož, koja se predugo i uglavnom jalovo vodi između starijih suvremenika.

Program konferencije bio je podijeljen na pet tematskih panela, po dva dnevno, osim prvoga dana, kada je nakon uvodne diskusije održan samo jedan.

Bez mogućnosti da ovdje pobrojimo sve sudionike i teme o kojima su izlagali, recimo da su tematski okvir činila izlaganja o Praxisu i kulturi, Praxisu i filozofiji, problemu jednakosti i slobode, o kritici birokracije i nacionalizma, (ne)postojanju veze između Praxisa i tzv. crnog vala jugoslavenskog filma (s poznatim režiserom Želimirom Žilnikom razgovarali su Sezgin Boynik i Gal Kirn), te paneli o odnosu između Praxisa i marksizama u Istočnoj, odnosno Zapadnoj Evropi.

Praxis konferencija na Korčuli


Podrška pokretu 15.O

Iako je kulturalni pristup, sklon depolitiziranim “politikama sjećanja”, uklonjen iz prvobitno zamišljenog naslova i sklonjen u podnaslov, ne bi li se razgovoru o suvremenosti dalo prednost pred pukim predstavljanjem prošlosti, različiti sudionici držali su se različitih nivoa apstrakcije.

Od onih koji nisu izbjegavali filozofska i metodološka pitanja (npr. Gal Kirn, Ozren Pupovac, Thomas Seibert, Matthias István Köhler i Katarzyna Bielinska), preko onih koji su korektno rekonstruirali društveno i političko vrijeme u kojem je Praxis djelovao (Branka Čurčić, Michael Koltan, Ana Dević, Luka Bogdanić, Nenad Stefanov i Dušan Marković), do onih kojima je Praxis bio samo još jedan povod da, bez dubljeg suočenja s temom, izlože svoju vlastitu poziciju.

Da smo književnici i da je ovaj skup zamišljen kao antologiziranje suvremene misli o Praxisu, a što srećom nije slučaj, sada bismo se pitali tko je sve na skupu učestvovao zasluženo, a tko ne, te koga nije bilo a trebao je biti uvršten.

Neki od izostalih bili su pozvani, no nisu mogli ili nisu htjeli doći (Darko Suvin, Boris Buden, Borislav Mikulić itd.). No, to sve nije toliko bitno, bitan je prevladavajući osjećaj da je nasljeđe Praxisa tema koja se, makar i uz pomoć njemačke veze, kada već domaće institucije tako lijepo ne ispunjavaju svoje dužnosti, vratila na dnevni red našeg intelektualnog, ali i političkog, a onda i općeljudskog života.

U zapletenim odnosima između teorije i prakse, praksa ima prednost – znali su to oni koji su po njoj nazvali svoj časopis – u mjeri da neki govore o teoriji samo još kao o teoretizaciji prakse.

Sudionici skupa o Praxisu i Korčulanskoj ljetnoj školi mogli su zato poslati u svijet izjavu podrške novom pokretu 15.O i okupiranju trgova širom svijeta, a protiv neoliberalnog kapitalizma.

To što većina sudionika tih događanja ne zna da u slapu koji se sada razlijeva ulicama svijeta i u nas blista barem jedna Praxisova kap, ništa ne mijenja na stvari zajedničke borbe koja je iza nas i pred nama.

Pokret 15.O