In Memoriam: Ivan Kuvačić (Gata 1923. - Zagreb, 2014.)

20. srpnja u Zagrebu u 92. godini života, preminuo je Gaćanin Ivan Kuvačić, filozof po obrazovanju, po djelu je jedan od naših najuglednijih sociologa. U II sv. ratu antifašistički borac. Profesor zagrebačkog FF-a na Odsjeku Sociologije od njenog osnivanja, autor niza vrijednih djela iz područja sociologije, supokretač i urednik čuvenog filozofskog časopisa Praxis, predsjednik domaćih i međunarodnih stručnih udruženja, dobitnik nagrade Rudi Supek Hrvatskog sociološkog društva. Kuvačić je kao i većina njegovih kolega iz praxisove škole mišljenja bio radikalni zastupnik kritike svega postojećega. A ona je po njima podrazumijevala; autorefleksiju i samoispitivanje, zapravo - načela europske filozofije subjektivnosti. Praksisovskim filozofima je u središtu interesa bio slobodan pojedinac, čovjek, kao građanski subjekt. Kuvačićeva glavna djela su: Marksizam i funkcionalizam, 1970; Znanost i društvo, 1977; Obilje i nasilje, 1979; Sociologija, 1982; Obuzdana utopija, 1986; Suvremene sociološke teorije,! 990; Funkcionalizam u sociologiji, 1990; Kako se raspao boljševizam, 1997; Sjećanja, 2008. U nastavku iz podlistka Universitas Slobodne Dalmacije prenosimo članak Benjamina Perasovića. Pročitajte ...

IVAN KUVAČIĆ (GATA, 1923. - ZAGREB, 2014)

Utopijska energija, pobuna i obnova ljudskog dostojanstva

Piše: Benjamin Perasović
Izvor: Universitas, Slobodna Dalmacija


Namjera ovog teksta nije predstavljanje života i rada profesora Ivana Kuvačića, niti je zahvat u dijelove njegova stvaralaštva radi sociološke interpretacije i evaluacije. Riječ je o osobnom doživljaju jednog velikog čovjeka, sociologa i profesora.

U ljeto 1981. odlučio sam upisati sociologiju koja je tada bila iskjj učivo jednopredmetni studij; u literaturi za prijemni ispit nalazila se knjiga Ivana Kuvačića ‘Sociologija’. Čitajući tu knjigu, moje oduševljenje za sociologiju sve je više raslo.

Tako nešto sam i očekivao, pošto je Dragan Mistrić, profesor koji je predavao filozofiju i marksizam u mojoj srednjoj školi, kao pravi predstavnik ‘tople struje’ kritičkog mišljenja presudno utjecao na mene i mnoge druge oko izbora studija, pripremajući teren i naša očekivanja upravo u smjeru slobodarske tradicije mišljenja svojom glavom i sudjelovanja u prevratničkim društvenim pokretima.

Ipak, nisam očekivao da knjiga tako općenitog naslova i s takvim statusom obvezne literature za prijemni ispit toliko pridonese mom oduševljenju i ushićenju što takvo nešto uopće postoji, i još ima oblik studija koji se spremam upisati!


Nonkonformizam u prvom planu

Nekoliko puta sam se vraćao rečenicama u kojima piše kako nakon nekog djelovanja kriminalca pažnja društva i pravnih znanosti ide prema opisivahu kako zakon gleda na kriminal, a sociologa mora zanimati i kako kriminalac gleda na zakon; vraćao sam se takvim dijelovima poput refleksnog premotavanja kaseta ili kasnijeg stiskanja tipke na cd-playeru, kada jednostavno neku pjesmu morate čuti opet, i opet.

Uoči samog prijemnog ispita, sreo sam jednog prijatelja koji se također spremao za isti studij i pitao ga što misli o toj knjizi, a on mi je odgovorio otprilike ovako: ‘Čovječe, to stvarno nisam očekivao, pa to je... nonkonformizamu prvom planu!’. Da, da, složio sam se i ja, sretan što nisam usamljen u doživiiaiu knjige koja predstavlja uvod u raspravu o većini bitnih, nosivih pojmova sociologije.

ivan kuvačićČitanje Kuvačićevih knjiga predstavljalo je veliki užitak, nakon ove prve, stigle su i druge, poput ‘Obilje i nasilje’, ‘Znanost i društvo’, radovi iz časopisa, a sve ih je karakterizirala jednostavnost izraza i istovremena težina pojmova; izravni i jezgroviti stil, poput Millsove interpretacije Parsonsa i dodir pojmovnog okvira sa sadržajem svakodnevnog života, naših želja, problema i nadanja.

Imao sam sreću što je moja generacija doživjela predavanja profesora Kuvačića, pa sam mogao iskusiti i dimenziju postavljanja pitanja, rasprave, odnosa između studenta i profesora. To se iskustvo proširilo i sudjelovanjima u međunarodnim seminarima koji su se održavah u Dubrovniku.


Nazdravljanje životu i prostoru slobode

Nikad neću zaboraviti jedan od tih seminara, kada fiam se suprotstavio jednoj interpretaciji novih društvenih pokreta i zastupao teze drukčije interpretacije, a to je uključilo tada i izravno suprotstavljanje profesoru Kuvačiću.

Poslije seminara, svi zajedno smo otišli na piće i ja sam sjeo pored profesora. Jedan dio mene, pod dojmom nekih drugih ljudi i drugih iskustava, zasićen pričama i doživljajima ego-tripaški nastrojenih i beskrajno sujetnih profesorskih veličina, možda je malo strepio, ali ubrzo se sve razriješilo; ‘čestitam, kolega’ rekao je profesor ‘odlično ste branih svoje teze’.

Njemu je bilo stvarno drago što sam ja mislio svojom glavom, a ne njegovom ih bilo čijom tuđom, sjedili smo, pričali, uz veliko međusobno uvažavanje, nazdravljali životu i prostoru slobode.

Svaki pravi duhovni rast uključile davanje prostora drugome za njegov rast i često sam se sjetio svog odnosa sa profesorom Kuvačićem u vlastitom radu sa studentima, kada bi me pitah o smislu i mojoj motivaciji za predavački rad, gcjje se po tko zna koji put u životu pojavila težnja za nezavisnim kritičkim mišljenjem i otporom svakoj dogmi.

Profesor Kuvačić je bio kompletna osoba, nije jedno pričao a drugo radio, tako da sam se na svojoj koži uvjerio kako priča o slobodi, ukotvljena u svakodnevni život i profesorski rad, postaje stvarna priča o stvaranju prostora slobode, a ne apstrakcija o kojoj sanjamo i koju ne živimo.

Ivan Kuvačić rado je dolazio na studentska druženja, više puta smo bih zajedno na Japetiću, a neformalno okruženje i neformalni okvir rasprave samo su naglasili važnost sadržaja u kojem je neformalnost potpuno primjerena i čini dio samog nastojanja prema pobuni protiv obogotvorenja hijerarhije utemeljene na tehničkom racionalitetu i znanstvenoj ekspertizi kao legitimaciji moći.

U takvoj raspravi, u kojoj se miješaju sociološki i srodni uvidi u društvenu stvarnost sa ljudskim nastojanjem prema pobuni i promjeni, jedino je stvarna anti-autoritarnost i poštovanje drugoga mogla biti preprekom stvaranju novih hijerarhija, lidera i sljedbenika, revolucionarnih sekti.

A upravo je takvom, stvarnom antiautoritarnošću i potpunim uvažavanjem drugoga zračio Ivan Kuvačić, što je bitno odredilo mnoge iz moje generacije.


Žeđ pod pustinjskim suncem

Društveni pokret i društvena promjena, to su pojmovi koji ujedinjuju više generacija, kako na razini sociološke rasprave, tako i na razini osobnog iskustva i sudjelovanja.

Bez obzira na promjene društvene strukture, jačanje nadzora i kontrole, plime i oseke društvenih pokreta, različite karakteristike pobune protiv autoriteta nekad i sad, tehnološki razvoj i druge razlike, postoji nekoliko pojmova koji upućuju na zajednički i višegeneracijski sadržaj borbe i otpora, to su pojmovi utopijskih energija, pobunjeničkih duša, etičkih i estetskih kriterija drukčijega koje se pokušava sprovesti u svakodnevnom životu ovdje i sad.

Ti pojmovi, koje je Ivan Kuvačić učinio trajno 1 prisutnima i koji se nalaze na ovaj ili onso način u svim njegovim djelima, proizlaze iz nekog konkretnog vremena i prostora, ah i prelaze granice tog vremena i prostora.

U razdoblju u kojem je pisao mi smo imali rudimentarnu potrošačku kulturu u odnosu na ovu današnju, ali trend je bio jasan, kao i oblici ljudske pasivnosti ili manipulativnih tehnika vlastodržaca.

Sada, baš kao i nekada, postoji velika potreba za nezavisnim kritičkim mišljenjem, za pobunom protiv autoriteta i nametnutih hijerarhija, za dokazivanjem života i duha u uvjetima civilizacije koja potiče postvarenje, vulgarni materijalizam i uniformnost kvazi izbora. Ta potreba danas podsjeća na žed pod pustinjskim suncem. Kad razmišljam o Ivanu Kuvačiću, najčešće razmišljam o pobuni i promjeni.

Nema društvene promjene bez samo-promjene, niti revolucije bez evolucije svijesti, nema pobune bez spremnosti na rizik, nema slobode bez djelovanja u smjeru slobode.

Svaki put kad doživim neki iskorak u tom smjeru, privremenu autonomnu zonu, primjere ljudskog poštenja i solidarnosti usprkos svemu, obazrivost prema prirodi i životinjama, drugom i drukčijem, sjetim se Ivana Kuvačića i načina na koji je Don Quijote postao akter socioloških interpretacija.

Zapravo, sjetim se kako je pobunu protiv nametnutih autoriteta i određeno djelovanje društvenih pokreta učinio obnovom ljudskog dostojanstva, a to je dokazivao u svom sociološkom radu kao i svojom cjelokupnom, ljudskom, pozitivnom vibracijom.

Povezani članci

Who's Online

We have 241 guests and no members online