Zašto šutimo?

Dražen Oreščanin iz udruge Glas poduzetnika osvrnuo se na golemu pljačku Ine. Pa kaže, odnosno piše...

Ovih dana smo svjedoci afere u INA-u u kojoj je hrvatska vlada vođena HDZ-om ne samo ignorirala, ne samo prešutno odobrila, nago vjerojatno i organizirala pljačku i izvlačenja silnih novaca iz INA-a od strane svojih članova i vrlo moguće u interesu punjenja stranačkih crnih fondova.
Također smo svjedoci da samo oporba i poneki portal direktno kažu da je bilo dosta toga i traže ostavke, izbore i promjenu načina upravljanja državom iz kleptomanije u demokraciju. HDZ naravno takve napade politički neutralizira kroz plaćene medije s konstrukcijama koje valjda ni djeca u vrtiću ne bi popušila ako nisu djeca HDZ-a.
Ono što je ustvari meni najtužnije i najšokantnije je koliko građanska Hrvatska o svemu tome šuti i koliko smo svi ustvari kukavice i "ne bi se štel mešat" kalkulanti. Kada čujete izjave raznih eksperata danas, možete čuti da je tu nešto čudno, da je Uprava trebala primijetiti, da je (tč) trebao nešto poduzeti i slično. Ali nećete čuti nikoga tko nije u oporbi i tko ima ugled u društvu da će reći da je to sve organizirani poduhvat zločinačke organizacije i da riba smrdi od glave i da odgovornost, političku i kaznenu, trebaju snositi svi, od premijera do zadnjeg u lancu. Nikoga nećete čuti da kaže DOSTA JE BILO.
Moje pitanje je: Gdje ste? Gdje su ljudi koji imaju ugled? Zašto šutite?

Izvor: FB Dražen Oreščanin, Index.hr

Davne 1997. godine tada mladi kardinal Bozanić je u Božićnom obraćanju rekao ovako: "Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice. Ovo naše društvo, koje je tranziciju provodilo u prilikama kad je pozornost bila usredotočena na ratna događanja, u ovom poslijeratnom vremenu pozvano je da hitno preispita teške uvjete u kojima se našao veliki dio pučanstva

Nakon te izjave nikada se kardinal nije obratio na sličan način, a trebalo i je i treba i sada. Grijeh struktura danas je veći nego ikad, a šutnja je gromoglasna.

Moje pitanje je: Gdje ste? Gdje su ljudi koji imaju ugled? Zašto šutite?  Gdje su Josip Bozanić i Crkva? Gdje su general Ante Gotovina i branitelji?  Hoće li istupiti Korado Korlević u ime znanstvene zajednice, Mišo Kovač i Rade Šerbedžija u ime umjetnika, Zvonimir Boban i Goran Ivanišević u ime sportaša? Nema nigdje nikog.

Zar je moguće da njima ovo razaranje društva i države ne smeta? Zar je moguće da oni to ne primjećuju? Zar je moguće da je njima dobro i da žele ovakvo društvo ostaviti svojoj djeci i unucima? Zar je moguće da će i ovo prešutjeti i gledati svoja posla?

Ako su oni odlučili šutjeti, ja sam odlučio ne šutjeti. Koliko god moj glas bio malen i beznačajan, ne mogu šutjeti i gledati. I pozivam sve čiji je glas neovisan, koji je jači, bitniji glasniji od mog da kažu DOSTA JE BILO I OVAKO DALJE VIŠE NE SMIJE I NE MOŽE.

Dokle god mi kao društvo pristajemo na ovo, od onih koji su nam svima uzori do onog najmanje bitnog, nismo bolje ni zaslužili. U biti smo upravo ovo i zaslužili - da u vlastitoj državi moramo biti ili lopovi koji bestidno kradu od svih ostalih ili pokorne ovce.

Ako je Hrvatska spala na takve grane, to je tužno i beznadežno. Za utjehu mi ostaju samo Matoševi stihovi, za sjećanje na moju domovinu kojom sam se nekad ponosio.

1909

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!


Antun Gustav Matoš